Koja je razlika između djece s posebnim potrebama i djece s teškoćama u razvoju

Djeca s posebnim potrebama vs. djeca s teškoćama u razvoju i uloga predškolskog psihologa

Cjelokupan rad u dječjem vrtiću temelji se na Programskom usmjerenju odgoja i obrazovanja predškolske djece u kojem se nalaze osnovna polazišta rada s djecom predškolske dobi. Prema humanističko-razvojnoj koncepciji, svako dijete ima svoja posebna prava. U odgoju se trebaju maksimalno razvijati njegove individualne mogućnosti i samopoštovanje. To vrijedi i za djecu s posebnim potrebama i djecu s teškoćama u razvoju polaznicima dječjeg vrtića.

Posebne potrebe djeteta su privremene ili trajne veće neravnoteže, zaostajanja ili ubrzanja u pojedinim aspektima razvoja ili razvoja u cjelini koja se kod djece različito izražavaju. Prema Programskom usmjerenju, razlikuju se tri vrste posebnih potreba:

1. Potencijalne posebne potrebe može imati dijete koje je tijekom trudnoće, poroda ili nakon poroda imalo neke rizične faktore (npr. prerano rođeno dijete, teški porod i dr.), koje je bilo ili je još uvijek izloženo nekim nepovoljnim okolinskim uvjetima (npr. nepotpuna obitelj, bolest u obitelji i dr.) ili dijete kod kojeg neki aspekt razvoja značajnije odudara od ostalih, odnosno koje se u nečemu znatno razlikuje od ostale djece u skupini (npr. sporiji motorički razvoj, izrazito živahno dijete i dr.)
2. Prolazne posebne potrebe može imati dijete zbog razvojnih raskoraka između djetetovih potreba i mogućnosti u pojedinim fazama razvoja (npr. negativizam u trećoj i šestoj godini) ili dijete koje je doživjelo neke stresne događaje u životu (npr. smrt u obitelji, boravak djeteta ili roditelja u bolnici, rođenje brata/sestre i dr.)
3. Trajne posebne potrebe može imati dijete kod kojeg neke potencijalne ili prolazne potrebe nisu na vrijeme uočene ili pravilno tretirane, dijete koje je bez roditeljske brige duže odgajano u dječjem domu, bolnici i sl., darovito dijete te dijete s teškoćama u razvoju. Teškoće u razvoju su urođena ili stečena stanja organizma koja prema svojoj prirodi zahtijevaju poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.

Dakle, izjednačavanje pojmova „djeca s posebnim potrebama“ i „djeca s teškoćama u razvoju“ je pogrešno, budući da nisu sve posebne potrebe djece uzrokovane teškoćama u razvoju.

U dječjim vrtićima najveći broj djece s posebnim potrebama uključuje djecu s prolaznim, zatim potencijalnim i naposljetku trajnim posebnim potrebama. Važno je izbjeći prerano etiketiranje djeteta s posebnim potrebama te uočiti njegove dobre osobine i sposobnosti. Na njima zatim treba graditi pozitivnu sliku djeteta o samome sebi kao i pozitivan odnos okoline prema njemu s ciljem uspješne integracije u društvo. Dok je s jedne strane važno izbjeći prerano etiketiranje djeteta, s druge strane se, u praksi, događa da se prolazne i potencijalne posebne potrebe djeteta gotovo redovito svode na razinu individualnih razlika i neadekvatno tretiraju. Najčešći razlozi tome su neznanje, nedostatak vremena i motivacije za radom i sl. To dugoročno može biti štetno za dijete budući da se netretirane prolazne i potencijalne posebne potrebe mogu razviti u trajne posebne potrebe. S druge strane, teškoće u razvoju se puno brže i lakše mogu uočiti, a nakon toga dijagnosticirati i tretirati.

Prema Državnom pedagoškom standardu predškolskog odgoja i obrazovanja u djecu s teškoćama u razvoju ubrajaju se:

● djeca oštećenoga vida;

● djeca oštećenoga sluha;

● djeca s poremećajima govorno-glasovne komunikacije;

● djeca s promjenama u ličnosti uvjetovanim organskim čimbenicima ili psihozom;

● djeca s poremećajima u ponašanju;

● djeca s motoričkim oštećenjima;

● djeca sa smanjenim intelektualnim sposobnostima (djeca s mentalnom retardacijom);

● djeca s autizmom;

● djeca s višestrukim teškoćama u razvoju;

● zdravstvene teškoće i neurološka  oštećenja (dijabetes, astma, bolesti  srca, alergije, epilepsija i slično).

Najčešći su načini identifikacije djece s posebnim potrebama, u dječjem vrtiću od strane predškolskog psihologa, razgovor s roditeljima i odgojiteljima, neposredno promatranje djeteta u odgojnoj skupini, psihologijsko testiranje te podaci drugih stručnih suradnika. Zadaća je predškolskog psihologa, u odnosu na djecu s posebnim potrebama,  pronaći najbolje odgojne postupke za stimuliranje njihova optimalnog psihofizičkog razvoja i integracije među vršnjake.

Nadalje, zadaća predškolskog psihologa uključuje suradnju s roditeljima i odgojiteljima djece s posebnim potrebama (osobito trajnim). U odnosu na roditelje, uključuje individualni rad s djecom s posebnim potrebama i njihovim roditeljima s ciljem informiranja i savjetovanja, a kod trajnih posebnih potreba i upućivanje u vanjsku instituciju (ukoliko je potrebno). U suradnji s odgojiteljima, uključuje informiranje odgojitelja o djeci s posebnim potrebama (osobito trajnim) te suradnju u utvrđivanju i praćenju razvojnog statusa djece s posebnim potrebama (osobito trajnim). To uključuje i propisivanje i praćenje individualiziranog programa rada s djetetom u odgojnoj skupini. Kod upisa potencijalnog djeteta s teškoćama u razvoju, važno je uputiti roditelje u Centar za socijalnu skrb gdje će se obaviti stručno vještačenje djeteta kako bi se procijenila vrsta i stupanj oštećenja. Samo dijagnostički obrađeno dijete s teškoćama u razvoju može biti primljeno u dječji vrtić.

Što se tiče upisa djece s teškoćama u razvoju, sve je veći naglasak na integraciji, odnosno inkluziji djece s teškoćama u razvoju u redovite programe dječjih vrtića. Integracija se prvenstveno odnosi na smještaj djeteta s teškoćama u razvoju u odgojne skupine zajedno s djecom koja nemaju takvih poteškoća, odnosno, temelji se na fizičkoj bliskosti s ostalom djecom. S druge strane, inkluzija se odnosi na proces stvaranja osjećaja pripadnosti odgojnoj skupini u kojoj dijete s teškoćama u razvoju boravi. Slično kao što mnogi, uključujući ponekad i stručnjake, često krivo upotrebljavaju pojmove „djeca s posebnim potrebama“ i „djeca s teškoćama u razvoju“ (što je ranije razjašnjeno), često se krivo upotrebljavaju i pojmovi „integracija“ i „inkluzija“.

S obzirom na porast broja djece s teškoćama u razvoju koja se svake godine upisuju u redovite programe dječjih vrtića i zapošljavanje asistenata za rad s njima, važno je napomenuti kako se pritom radi o inkluzivnom obrazovanju. Inkluzija podrazumijeva da su sva djeca aktivno uključena u odgojno-obrazovne aktivnosti i imaju jednak, slobodan pristup mjestima za igru i rad u odgojnim skupinama. Dakle, svakom djetetu se pružaju jednake razvojne prilike i aktivno sudjelovanje s ostalom djecom, stvarajući tako okruženje koje se temelji na toleranciji, uvažavanju i poštivanju sve djece. Stoga inkluzija, kao najviši stupanj pedagoškog povezivanja djece s teškoćama u razvoju s djecom bez razvojnih teškoća (nakon segregacije i integracije djece s teškoćama u razvoju), ima višestruke prednosti.

Dobrobiti za djecu s teškoćama u razvoju velike su. Neke od tih dobrobiti su npr. prilike za ostvarivanje socijalnih interakcija, tj. druženja s vršnjacima koji im mogu biti uzori za različite vještine i ponašanja, razvoj samopoštovanja i stvaranje pozitivne slike o sebi kroz složenije društvene odnose i aktivnosti, modela komunikacije, samokontrole. Na taj se način i roditelji osjećaju prihvaćenije, znaju da im dijete dobiva jednake mogućnosti za razvoj i napredovanje kao i ostala djeca te imaju više vremena za sebe i ostalu djecu. Dobrobiti za djecu bez teškoća su bolje razumijevanje teškoća u razvoju, razvoj osjetljivosti za potrebe drugih te pomaganje i uvažavanje različitih od sebe.

Kako bi inkluzija bila što uspješnija, važno je imati pozitivne stavove i stvoriti pozitivnu atmosferu unutar odgojne skupine i na razini dječjeg vrtića o uključivanju djece s teškoćama u razvoju u redovite programe. Također je važno osigurati kvalitetne odgojitelje i/ili asistente koji će boraviti s djetetom s teškoćama u razvoju i dodatno poticati njegove razvojne mogućnosti. Osim osiguravanja materijalnih i fizičkih uvjeta rada ovisno o djetetovim teškoćama, edukacija, motivacija za radom i dobra suradnja svih uključenih je najvažnija.

Dakle, zaključno, zadaća je psihologa u prvom redu preventivna pri čemu uglavnom surađuje s drugim stručnim suradnicima unutar ili izvan dječjeg vrtića (pedagogom, defektologom, logopedom, socijalnim radnikom, višom medicinskom sestrom, fizioterapeutom). To se posebno odnosi na djecu s teškoćama u razvoju s kojima predškolski psiholozi nemaju toliko iskustva kao npr. defektolozi, logopedi i/ili fizioterapeuti, ovisno o kojim se teškoćama radi. U tom slučaju, najčešći i najveći utjecaj psiholog ima, prilikom upisa djeteta s teškoćama u razvoju u dječji vrtić, na izbor stručne literature o problematici djeteta te odabir odgojitelja i/ili asistenta za rad s djetetom. S druge strane, njegov utjecaj je puno veći u radu s djecom s potencijalnim, prolaznim i ostalim trajnim posebnim potrebama djeteta, poput djece koja su proživjela neki stresni događaj u životu, darovite djece i dr.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja