Home / Dječja psihologija / Stres kod djece predškolske dobi – kako ga prepoznati i prevladati
Čuvajte novce za edukacije!

Stres kod djece predškolske dobi – kako ga prepoznati i prevladati

Ena je krenula u vrtić s pet i pol godina. Bila je vrlo povučena i malo je komunicirala s ostalom djecom u skupini i odgojiteljicom. Roditelji su je neredovito dovodili u vrtić. Jednog dana Ena se iznenada vrlo agresivno ponijela prema odgojiteljici. Budući da je bilo toplo, odgojiteljica je Eni predložila da skine majicu jer je ispod nje imala košulju dugih rukavašto je Ena odbila. Kada joj je odgojiteljica pokušala pomoći otkopčati majicu, misleći kako Ena ne može sama, Ena je odjednom planula, vikala, udarala nogama i otimala se. Odgojiteljica je tada vidjela modricu i ogrebotinu na Eninu zapešću. Kada se smirila, Ena je priznala kako ju je tata vukao po podu jer je prolila mlijeko, tjerajući je da obriše mrlju na sagu. Kasnije je i majka priznala kako je otac sklon piću i često zlostavlja nju i dijete.

Kada je Marko imao 6 godina, doživio je prometnu nesreću u kojoj je poginula njegova majka. Sada živi s bakom i nitko nikada ne govori o smrti njegove majke. Kada Marko spomene njezino ime, ušutkaju ga. Marko odbija jesti jer ga bole trbuh i glava.

kidOvo su samo dva od mnoštva primjera koji govore o stresu, a često i traumatskim događajima kao najtežim izvorima stresa, kod djece predškolske dobi. Nezadovoljenost osnovnih potreba djeteta, preopterećenost obavezama, preseljenje, rođenje brata/sestre, loši odnosi unutar obitelji, razvod ili gubitak roditelja, zlostavljanje itd., samo su neki od primjera stresnih situacija.

Činjenica je da se tijekom čitavog djetinjstva djeca suočavaju sa stresnim životnim situacijama. Umjerena doza stresora je korisna, čak poželjna za djetetov emocionalni razvoj i razvoj strategija suočavanja. Međutim, previše stresa je nezdravo jer se dijete još ne zna samo uspješno nositi s njime. Bez pravovremene prevencije i/ili intervencije odraslih, u prvom redu roditelja, može doći do trajnih psihičkih i/ili fizičkih posljedica za dijete.

Stres je definiran kao sklop osobnih reakcija ili ponašanja na osnovi osobne procjene događaja kao opasnog ili uznemirujućeg. Pri tome treba naglasiti da je stres subjektivan, tj. ovisi o vlastitoj percepciji osobe i osobnoj uspješnosti nošenja s njime. Okolinski događaji nisu sami po sebi izvor stresa, već su to procjene pojedinaca o događajima kao prijetećima, štetnima ili izazovnima.

Međutim, govoreći o stresu kod djece predškolske dobi, navedena definicija stresa ne može biti sasvim primjenjiva iz dva razloga. Prvo, djeca obično nisu svjesna promjena u ponašanju, niti onoga što je dovelo do tih promjena. Drugo, djeca još nemaju razvijene strategije suočavanja sa stresom. Ne znaju kako promijeniti izvor stresa (ukoliko je to moguće), ne mogu jednostavno prihvatiti situaciju kakva jest (ukoliko se ne može promijeniti) niti znaju kako izbjeći izvor stresa (ukoliko je to moguće). Djeci je, s jedne strane, lakše nositi se sa stresom zbog neznanja o težini nekog događaja, ali im je, s druge strane, teže zbog neiskustva i nedovoljno razvijenih strategija. Ono što se odrasloj osobi može činiti nevažno, djetetu može biti itekako stresno.

Svaki put kada se od djeteta traži više nego što može podnijeti, razumjeti ili učiniti, ili kada prijetnja ugrožava neku njegovu dobrobit, ono je u stanju stresa. Prijetnja može biti njegovu životu, zdravlju, dragim ljudima, imovini, nečemu u što vjeruje. Sve što dijete radi u stanju stresa normalna je reakcija na nenormalnu situaciju.

Djeca različite dobi različito reagiraju na stres. Do 2. godine života djeca mogu biti pod stresom ukoliko njihove emocionalne i tjelesne potrebe nisu zadovoljene, a najveći izvor stresa im predstavlja odvajanje od majke (ili primarne figure privrženosti). Također ih može frustrirati prestimulirajuća okolina poput pune kuće gostiju ili postavljanja granica u odgoju. Budući da još ne govore, ne mogu opisati svoje osjećaje niti događaje, ali ih mogu zadržati u sjećanju koje se kasnije može pojaviti u njihovoj igri. Uglavnom će biti razdražljivija nego inače, češće će plakati i tražiti da ih se mazi. Od 3. do 6. godine djecu najviše frustrira usvajanje društvenih pravila poput poštivanja pravila unutar grupe, čekanja na red, odgađanja nekih zadovoljstava i sl. Oni također još uvijek ne mogu u potpunosti razumjeti neke stresne događaje, naročito pojam trajnog gubitka, ali će zato u svojoj igri često ponavljati dijelove tog događaja. Osjećat će se nesigurno i preplašeno. Općenito, do 6. godine, djeca su manje sposobna razumjeti stresni događaj, razmisliti kako će na njega odgovoriti, pokušati odvojiti događaj od osjećaja i pokušati ublažiti svoje fiziološke reakcije na stresni događaj. S godinama, njihove sposobnosti nošenja sa stresom rastu te počinju odrasle više ispitivati o stresnom događaju, okolnostima događaja i o tome što će biti dalje, vezano uz stresni događaj.

Izvori stresa kod djece, kao i kod odraslih, dijele se u četiri skupine.

Prvo, to su velike životne promjene poput polaska u dječji vrtić i/ili osnovnu školu, rođenja brata/sestre, preseljenja u drugi grad, gubitka bliske osobe itd. Budući da za mnoge od njih znamo da će se dogoditi, poželjno je dijete unaprijed pripremati za ono što ga očekuje kako bi proces promjene prošao što bezbolnije.

Zatim, to su svakodnevne stresne situacije koje se ne moraju nužno događati na dnevnoj bazi, ali dovode do neugode u svakodnevnoj rutini. To je npr. preopterećenost obavezama prisutna kod djece koja su uključena u mnoštvo izvanvrtićkih aktivnosti, često prekidanje djeteta za vrijeme igre, nedovoljno sna, nesposobnost izražavanja sebe, osamljenost i sl. Loše vijesti na televiziji o prirodnim katastrofama ili nasilju, kao i izmišljene zastrašujuće priče iz filmova ili knjiga, također mogu zabrinuti dijete da će se nešto loše dogoditi njemu ili njegovim bližnjima.

Ponekad se djeci događaju i kronične stresne situacije poput dugotrajne bolesti njega samoga ili člana njegove obitelji, obiteljskih problema te problema u odnosima s drugom djecom u vrtiću. Riječ je o životnim teškoćama koje traju duže vrijeme ili se učestalo ponavljaju tijekom dužeg vremenskog perioda.

I u konačnici, stres kod djeteta često je uzrokovan traumatskim događajem. To su nepredvidljivi događaji poput prirodnih (požari, potresi) i tehnoloških (nuklearne katastrofe) katastrofa te osobnih trauma (prometne nesreće, zlostavljanje, silovanje).

Trauma je izuzetno jak stresor koji je vrlo mučan i dovodi do patnje kod svakog pojedinca. Traumatskim događajem naročito su pogođena djeca, budući da u takvim situacijama dijete privremeno gubi sliku svijeta kao sigurnog i predvidljivog mjesta. Kod djece se javlja strah da će se takav događaj ponovno dogoditi ili da će se nešto dogoditi njima ili njihovoj obitelji. Budući da djeca teško razumiju različite stresne događaje koji se ne mogu kontrolirati, način na koji se odrasla osoba odnosi prema njima nakon traumatskog događaja, može pomoći djetetu da se brže i potpunije oporavi. Reakcije djeteta su vrlo realne čak i kada se odraslima čine pretjeranima. Djeca se plaše nepoznatog i da ne ostanu sama, tako da se nakon traumatskih događaja kod njih mogu javiti regresije u ponašanju kao npr. sisanje prsta, mokrenje u krevet, noćne more, strah od mraka, nepoznatih ljudi ili želje da što više vremena provode sa svojom obitelji. Neka djeca se počnu ponašati agresivno, razdražljivo, tjeskobno, nemirno ili potišteno. Osjećaju se napušteno, osamljeno, zbunjeno i ne vide izlaz. Kod neke djece se javljaju fizički simptomi poput crvenila ili drhtanja te se mogu žaliti da ih boli trbuh, glava ili da im je muka. Također se mogu javiti promjene u navikama jedenja i spavanja. Kod sve djece se mogu javiti i teškoće u mišljenju, osjećaju se zbunjeno te gube pažnju i koncentraciju. Dakle, prisutne su emocionalne, kognitivne, fizičke i ponašajne promjene koje jasno govore kako se djetetu nešto događa. Pritom ponovno treba naglasiti kako dijete obično nije svjesno promjena u ponašanju niti onoga što je dovelo do tih promjena te ne pokazuje namjerno da je uznemireno ili preplašeno.

Kako bi se pomoglo djeci da što lakše prebrode traumatske događaje, važno je održavanje uobičajenog dnevnog ritma (hranjenja i odlazaka na spavanje) jer na taj način dijete osjeća da je sigurno i pod kontrolom. Također je poželjno što više vremena provoditi s djetetom i prihvatiti njegove reakcije. Naime, djeca svoje osjećaje iskazuju na različite načine. Neka djeca će se povući u sebe i neće moći govoriti o tom događaju, neka će povremeno biti tužna i ljuta, a povremeno se ponašati kao da se ništa nije dogodilo dok će se kod neke činiti kao da uopće nisu pogođena onime što se dogodilo. Reakcije se ne javljaju kod sve djece odmah, već se kod neke mogu javiti nekoliko dana, tjedana ili čak i mjeseci kasnije. Neovisno o tome, bitno je da odrasli (roditelji, ali i odgojitelji ukoliko dijete polazi dječji vrtić) budu uz njih. Poželjno je:

- poslušati i prihvatiti djetetove osjećaje

- jednostavno i iskreno odgovarati na njegova pitanja i provjeriti je li razumjelo odgovore

- pružiti mu ljubav i podršku

- umiriti dijete

- objasniti mu da ono nije krivo za to što se dogodilo

- stvoriti uvjete da s drugom djecom može razgovarati o tome što se dogodilo

- dopustiti stručnjacima da pomognu ukoliko je potrebno

happy smiling kid outdoor doing OK portrait green toneSmanjenju stresa kod djece pomažu različite vrste aktivnosti kao što su npr. aktivnosti koje uključuju fizičko kretanje, nenatjecateljske aktivnosti koje djecu ne dovode u stanje stresne usporedbe s drugom djecom, prostorno i vremenski predvidljive aktivnosti te aktivnosti koje su djetetu ugodne, a što je i najbitniji kriterij za suzbijanje stresa. Aktivnost je djetetu ugodna ukoliko mu predstavlja izazov, odnosno ukoliko mu postavljeni zahtjevi nisu niti prelaki niti preteški.

Sve navedeno je važno s ciljem sprječavanja dugoročnih posljedica stresa (traume) poput osjećaja nesigurnosti, pesimističnih očekivanja u budućnosti ili čak razvoja ozbiljnih psihijatrijskih problema u odrasloj dobi ukoliko je osoba u djetinjstvu proživjela neki traumatski događaj.

Reference

Reference

Ayalon, O. (1995). Spasimo djecu. Zagreb: Školska knjiga.

Becker-Weidman, A. (2006). Treatment for Children with Trauma-Attachment Disorders: Dyadic developmental Psychotherapy. Child and Adolescent Social Work Journal, 23(2), 147-172.

Bujišić, G. (2005). Dijete i kriza. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Čuturić, N. (1995).  Zabrinjava me moje dijete. Zagreb: Školska knjiga.

Hudek-Knežević, J. (2006). Stres i tjelesno zdravlje. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Jewet, J. i Peterson, K. (2002). Stress and Young Children. ERIC Clearinghouse on Elementary and Early Childhood Education.

Keyser, J. L., Seelaus, K. i Kahn, G. B. (2000). Children of Trauma and Loss: Their Treatment in Group Psychotherapy. U: R. Klein i V. Schermer, (Ur.), Group Psychotherapy for Psychological Trauma. (str. 209-239).  New York: Guilford Press

Lacković-Grgin, K. (2000). Stres u djece i adolescenata. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja

Autor: Suzana Mihalić

magistra psihologije.

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

*

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Vrati se gore