Dnevnik psihologa: “Blagdanska očekivanja…”

Blagdansko vrijeme tjera nas na razmišljanje i propitkivanje odnosa s bližnjima. Slobodni dani, blagdani, naglašavanje važnosti obiteljskih druženja možda nekome predstavljaju pritisak, a nekome olakšanje. Netko nema obitelj, netko ne uživa u obitelji, netko ne zna što bi s njom…

Blagdanski su dani, kao prvo, prepuni „presinga“ – moraš ovo, moraš ono, moraš ovako ili onako. Naravno, mediji tome pripomažu suptilnim porukama putem reklama/emisija/filmova, kojima propagiraju sve moguće i nemoguće igračke/gadgete/odjeću/putovanja… kojima ćete razveseliti svoje voljene… A bez toga će, naravno, biti tužni. Ne ulazeći u priču oko medijskog pritiska koji mi svakodnevno „ide na živce“ i protiv kojeg se trudim boriti zdravim razumom, priznajem da ponekad (ili malo češće) popustim i pomislim da će moja obitelj (šira i uža) biti sretnija s ovime ili onime…

I onda se (opravdano) ljutim kada moja djeca/suprug/rodbina/prijatelji ne pokažu oduševljenje proporcionalno mojem trudu koji sam uložila u kupnju ili u smišljanje što će poklon biti. Ili ne pokažu dovoljno zahvalnosti za sve što sam pripremila za božićne blagdane, za moj trud, čišćenje, kreativnost, sve kolače ili hranu…

I svake godine tako u krug. Ja postavim svoja očekivanja (pre)visoko, onda ih moji bližnji ne ispune (ni sama ih ne bih mogla ispuniti…) i onda sam ja tužna, što završi ponekad optuživanjem, okrivljavanjem… dakle, svime onime čemu, po svim reklamama ili božićnim filmovima, nema mjesta u blagdanskim danima.

Gledajući jednu seriju upravo o božićnim „dogodovštinama“ jedne obitelji, gdje sve pođe krivo, ali se svi na kraju vole i grle (kak’ je red), bila je izrečena jedna misao koji mi se strašno svidjela. Jedan je lik izjavio :“Da tijekom blagdana sve prođe u redu, ne bismo imali o čemu pričati sljedeće godine“. I tu je istina. Uspomene ne ostaju od događaja koji su ušminkani do savršenstva, nego ostaju od događaja koji nas čine ljudima – smiješnih, pomalo smotanih ili nespretnih, koji šalju informaciju da te „tvoji“ vole, bez obzira na to što je torta pala na pod tik pred posluživanje na stol, što smo ručak čekali samo 4 sata duže nego što je bilo planirano, što su neki pronašli svoje poklone „prije reda“…

I kad odvrtim svoje blagdanske uspomene, u njima nema toliko sjećanja koja su savršeno iscrtana i isplanirana – imam sliku pečenja kolača i struganja kreme s poda, trenutka stavljanja poklona pod bor u kojem moja djeca ulaze u dnevnu sobu, kaosa, smijeha, zaprljanih božićnih vesti i košulja, istog trenutka potrganih igračaka… Imam sliku koja nije savršena, ali u toj svojoj nesavršenosti upravo  je savršena. Jer je ljudska. Jer je realna. Jer je topla.

I zato se moram i ove godine uporno podsjećati, dok ne dođe taj dugo očekivani dan, da nije kriterij „uspjeha“ pojedinih blagdana sličnost sa slikom na razglednici, slikom na filmu, veličina poklona. Jer koliko god da imam novaca, volje i mogućnosti, mojoj djeci nikada ne mogu dati ono što oni žele – te želje uvijek su velike i nerealne. Ali im mogu dati ono što trebaju. A to je ljubav, osjećaj doma, dozvola da ne trebaju biti savršeni, a da budu prihvaćeni.

Razmišljajući o mojoj obitelji, uvijek se sjetim kako sam na jednoj od radionica na kojima sam prisustvovala imala zadatak od bezbroj sličica izabrati sličicu koja opisuje moju obitelj. Na sličicama su bile slike prirode, zalazaka sunca, cvijeća, zagrljaja, ljubavi… Sve ono što bismo očekivali da obitelj predstavlja. Slika koju sam ja izabrala predstavljala je jato galebova na plaži. Razlog tom izboru ležao je u tome što sam, vidjevši tu sliku, „čula“ galamu koju ti galebovi proizvode. A upravo to je moja obitelj – galama, gužva, nered, kaos… ali i dalje smo hrpa, i dalje smo grupa i dalje se ne razdvajamo. Kao ni galebovi na slici.

U tom duhu želim vam svima lijepe, ugodne, nesavršene, kaotične i potpuno-drugačije-od-svih-slika-i-razglednica blagdane!