Istraži Me istražite svijet psihologije
Ponekad je činjenica da sam psiholog jako velika smetnja u životu. Činjenica da sam „educirana“ razumjeti, poznavati i prepoznavati uzroke ljudskog ponašanja, da znam neke zakonitosti zašto netko nekako reagira i kako će neka situacija možda utjecati na ljude oko mene, stavlja dosta nezgodan teret na leđa. Nekad je jednostavnije ne znati.
Kao, recimo, kada su školski praznici i djeca „umiru“ od dosade i nemaju pojma kako ubiti vrijeme. A postoje tako predivne naprave kao što su računalo, Playstation ili TV s milijardu kanala s crtanim filmovima. Čime se meni osigura malo mira da pročitam koju knjigu, da pospremim kuću, da izglačam odjeću, popijem kavu s prijateljicom… ili bilo što od lijepih, dokonih aktivnosti kojima se „pune baterije“ za svakodnevne životne izazove.
Ali onda se tu uplete ona „psiho“ grižnja savjesti, po kojoj znam sve moguće i nemoguće posljedice gledanja crtića/filmova/igranja igrica… u prevelikoj mjeri. A tako je lako doći do prekomjernosti… Kad je moja knjiga tako zanimljiva… Ili sam tako umorna i malo bih sklopila oči i odspavala pola sata… ili sat… ili dva…
I onda shvatim koliko se jednostavno uhvatim u mrežu zvanu „zabava putem ekrana“. Naravno da će moja djeca provesti sate i sate pred računalom / Playstationom / televizorom ako im ja to dopustim. A tako sam često u napasti da im dopustim.
Ili da sama provedem sate i sate na istoj lokaciji i u sličnim aktivnostima. Koliko sam se puta uhvatila sjedeći bez ikakvog valjanog posla, prikovana uz ekran, gledajući neke stranice, do neko doba u noći, koje me pretjerano ne zanimaju (najdraže su mi one s „fora“ fotografijama) ili gledajući neke emisije koje me pretjerano ne zanimaju? Kada to ja radim, još i upotrijebim racionalizaciju i pravdam se nekako. Ali kada to djeca rade, racionalizacija ne pali baš tako lako.
Raznorazna istraživanja i savjeti prolaze kroz glavu, počevši od, već kultnog, istraživanja A. Bandure s bobo lutkom (u kojem je pokazao kako gledanje agresivnih sadržaja potiče agresiju kod djece), preko dokazanih podataka o tome kako pretjerano gledanje televizije i korištenje računala povećava vjerojatnost pretilosti, smanjuje kreativnost i socijalne vještine… Vrteći te podatke po glavi, važem vrijednost mira i tišine u kući s dvoje djece na praznicima i pitanje kvalitetnog provođenja slobodnog vremena. I moje djece, ali i mene.
Zabava servirana na tanjuru, kroz sve moguće aktivnosti koje vrebaju na nas putem raznoraznih ekrana, predivna je i prelagana da bi se samo tako odbacila. Neću ulaziti u korisnost Interneta, rada na računalu, informatičke opismenjenosti… koja definitivno postoji. Pitanje je koliko vremena za ekranima provedem kvalitetno? A koliko nekvalitetno? I ono što je još važnije, koliko vremena za istima provedu moja djeca? Što im svojim primjerom pokazujem?
Jednostavno je naviknuti se na tako laku zabavu. Čak i meni, koja sam dobro upoznata s time koliko se lako razvija ovisničko ponašanje o igricama, TV emisijama, aplikacijama. I gledajući nekada sebe, ali i svoje ukućane, stvarno primjećujem apstinencijska ponašanja i kod sebe i kod njih u situacijama kada, recimo, pukne Internet veza.
Strašno – prvo je panika u kući, zovu se svi brojevi svih službi za korisnike koje postoje (na kojima se uredno nitko ne javlja), gleda se ona mala ikonica na računalu dolje desno (oni stupci koju pokazuju jačinu veze) pa se pokuša nekoliko (tisuća) puta otvoriti Internet preglednik (putem Mozzile pa onda Chroma, pa na kraju probamo i putem Internet Explorera) ali ništa… Ili onaj predivan natpis na TV-u „Greška 300/303“. Ili već neki drugi broj. Nervoza raste, panika raste, anksioznost raste. Pravi apstinencijski simptomi! Olakšanje nastane kada se sve „vrati u normalu“. Ako se slučajno poteškoće nastave, onda nastane problem. Potpuna praznina u području mozga gdje trebaju biti ideje kako provesti popodne/večer.
Na svu sreću, nakon početne panike, uključe se mehanizmi (vjerojatno za preživljavanje?) koji govore da postoji i život bez ekrana. Pa izvadimo karte, neku igru, otvorimo knjigu, izvadimo bojice i papire… I ništa nam ne nedostaje.
A zašto je onda toliko teško sam od sebe odrediti neku zdravu granicu postupanja sa svim ekranima? I zašto tu granicu puno lakše vidimo kod drugih, a nešto teže kod sebe? Znajući sve što znam kao psiholog o ovisničkim ponašanjima, štetnostima i minusima Interneta, prolazim kroz „faze“ racionalnog postupanja s ekranima i faze „baš me briga – praznici su / vikend je“. Tu je i ona predivna racionalizacija: „Pa svi igraju igrice, svi gledaju TV, svi su stalno na računalu…“. Nije lako odrediti granicu, neka znanja možda malo i odmažu, ali, kao i uvijek u psihologiji, sve je u umjerenosti. Iako je i dimenzija umjerenosti isto vrlo subjektivna i podložna promjeni, zavisno od razine energije koju imam, jesu li praznici ili ne, je li vikend ili ne, jesam li pročitala neko novo istraživanje o štetnosti prevelikog korištenja računala / TV-a…
Na sreću, sva će mi moja psiho-znanja (nadam se) pomoći da ne završim kao osoba koja je napisala onu zgodnu rečenicu (koju sam naravno pronašla u besciljnom lutanju Internet svijetom):
„Sinoć mi je krepao Internet pa sam se družio s obitelji. Fini neki ljudi…“
