Istraži Me istražite svijet psihologije
Svi ljudi, a psiholozi nešto češće, imaju tendenciju ljudska ponašanja svesti na nekoliko jednostavnih objašnjenja i fenomena. Pa tako kada vidimo adolescenta koji puši i pije s prijateljima, važno kažemo „On se konformira“. Ili kada čujemo u razgovoru dvoje ljudi predbacivanje govorimo da je to „pasivna agresija“. I ja u svom arsenalu pametnih izraza imam niz takvih rečenica. Kada ih izgovorim zvučim jako, jako pametno. To su neki termini poput: lokus kontrole, dispozicijska greška, atribucija… Kada ih stavim u pravu rečenicu u pravom trenutku, dobijem, ponekad, pogled pun strahopoštovanja.
Time objašnjavam tuđa ponašanja jer ipak sam ja o tuđim ponašanjima učila i studirala to. Ne moram tim riječima objašnjavati svoje ponašanje jer moje ponašanje ne može se svesti na neke tako prozaične i obične termine, ne može potpasti pod obične mehanizme ljudskog ponašanja. Ipak sam ja psiholog. Ne podliježem ja takvim običnim stvarima kao što je atribucijska greška… ili stereotipiziranje.
E, da, o ovom zadnjem bih nešto malo više napisala. Stereotipi. Igrom slučaja u zadnje vrijeme ih nešto malo više proučavam, čitam o njima, gledam kod drugih. Da, opet kod drugih. Pa neće valjda jedan psiholog proučavati svoje ponašanje da bi ga razumio – psiholog je orijentiran na druge, na proučavanje drugih, ne sebe! Sve dok ne stavi ogledalo, a ne staklo, ispred sebe – pa se zagleda u sebe, pa mu se najčešće ne svidi to što vidi.
Zadnjih par tjedana razmišljam o tome kako i na koji način stereotipi djeluju na nas ljude. Kako smo spremni „na prvu“ nabaciti neki komentar nekome, odmah proglasiti da znamo sve o nekome samo na osnovu majice koju nosi, muzike koju sluša ili izgleda torbice i cipela.
Sjećam se situacije kada sam razgovarala s jednom ženom koja je tijekom razgovora pričala o tome kako se sama mora brinuti za dvoje djece, bez financijskih sredstava, bez pomoći ikoga, kako jedva spaja kraj s krajem… a na rukama je imala nove, tek gelirane nokte. Njezina priča i izgled njezinih ruku nisu odgovarali jedno drugome. Ja sam vjerovala izgledu njezinih ruku i riječi koje je izgovarala nisam uzimala ozbiljno. Već sam stvorila sud o tome kako izmišlja, pokušava na osnovu svog stanja izvući neke beneficije… dok žena nije počela pričati o tome kako sad ide i na tečaj za pedikera da si malo doma još zaradi neke novce. U sekundi su sve moje pretpostavke pale u vodu. Žena je postala heroj, od „muljatorice“ se pretvorila u vrijednu mamu koja brine o svojoj djeci, što isto ne mora biti istina.
Činjenica je da sam zbog fokusiranja na dojmove koje šalje njezina odjeća, obuća, nokti…zaboravila slušati njezinu priču… i podlegla, kao i svaki čovjek – stereotipu.
Dobro bi bilo da sam ovu lekciju zapamtila i primijenila za neke sljedeće situacije, ali baš i nisam. Je li tome razlog što sam, ipak, samo čovjek pa kao i svim drugim ljudima tako i meni neki psihološki mehanizmi odrađuju svoje poslove na nesvjesnoj razini. Pa uporno i uporno lijepim stereotipe po ljudima na osnovi toga za koga su glasali, koju su seriju jučer pogledali, te gdje su kupili komad odjeće ili s kime su prijatelji.
Neću ja na glas to priznati. Neću reći da je ta i ta osoba zbog toga i toga možda lošija od mene. Ne, napraviti ću nešto još gore. Sažalijevat ću je. Ili suprotno – govorit ću kako se pravi važna, pa je onda OK da ponekad dobije kako zasluži. Ili još gore – patronizirati ću. S visine gledati sebe kako razumijem druge, kako ih uredno držim za ruku, razgovaram i pričam, a sve s nekim lažnim osmjehom, sve s nekim razumijevanjem koje je u mojim riječima, ali ne i u srcu. Forsirat ću suosjećanje, govoriti kako je netko divan, hrabar, predan… a misliti svoje. Danas nije u redu javno pokazati prema nekome prezir, manjak razumijevanja ili diskriminaciju. Naravno da nije. A što nam onda ostaje? Jedan od „modernijih“ načina pokazivanja stereotipa i predrasuda je pokroviteljstvo… patroniziranje, gledanje s visoka. A u tome se prepoznam s vremena na vrijeme.
Pa i misao „Ipak sam ja psiholog, na mene se ne odnose tako obične stvari kao što je stereotipiziranje“ je jedan veliki stereotip gdje sebe i svoje stavljam na uzvišenu poziciju – koja je na vrlo klimavim nogama.
Slažem se da su psiholozi samo ljudi i podložni su svim kognitivnim procesima i socijalnim fenomenima kao i svi ostali, koji se nisu školovali za psihologa i za očekivati je, da zbog tih procesa i fenomena psiholog pogriješi ali…
Psihologu bi moralo biti u praksi da često postane objekt svojih misli, dakle da prakticira self-awareness.
Što se tiče stereotipa i predrasuda, ti procesi su sasvim normalni i nema ničeg loše u tome da se pojave.
Problem nastaje kad se oni presele iz misli na djela- onda dolazi do diskriminacije.
Ljudi koji reflektiraju o sebi i dobro se poznaju (self-conscious) su sposobni prepoznati te misli (stereotipe i predrasude) i
ne dozvoliti im da utječu na njihovo ponašanje, odlučivanje i odnos do drugih.
Ta sposobnost bi bila poželjna za sve ljude a pogotovo za psihologa (pošto je učio o tome 5 godina).
Odličan komentar !
Odličan komentar, slažem se. I mene je začudilo što je autorica teksta naglasila da se bavi ponašanjem samo drugih ljudi, jer se to očekuje od psihologa, od kojih se također očekuje da imaju savršenu psihu (što iz ličnih iskustava znam da nemaju). Pomišljam da je autorica željela nekako da opiše da takav stereotip imaju drugi ljudi o psiholozima, ali je sve ispalo prilično nevješto, pa čitalac dobija dojam da su psiholozi ti koji imaju stereotipe prema sebi samima misleći da su nešto uzvišenije od svojih pacijenata, te da rijetki od njih shvate da su “ipak samo ljudi”. Možda je stvarno o tome bila riječ?! – o psiholozima koji imaju stereotipe o psiholozima. Ako je tako kopka me šta su mislili da su, ako ne ljudi.
Mnogi u svojim zanimanjima često koriste sebe kao “pokusnog kunića”, pa tako slikari slikaju autoportrete, fitnes treneri su fit, kuhari kušaju jelo… pa eto i ta žena prema kojoj je autorica razvila predrasude zbog lijepo sređenih noktiju, je na svojim rukama učila geliranje. Zašto? Zato da bi bolje razumjeli ono što rade i da bi sami osjetili kakav je učinak njihovog djela na konzumente istog. Kako da mlada majka prihvati savjet o odgajanju djece od nekoga ko nikad nije imao dijete kao iskren? Tj. na osnovu čega je ta osoba u poziciji da joj da savjet o odgajanju djece? Na osnovu pročitanog tokom školovanja, a bez vlastitog iskustva, koje pretpostavlja istinsko razumijevanje situacije – ne može.
Situacija u kojoj kuhar ne kuša svoje jelo je čudna, u kojoj fitnes trener nije fit je čak malo uvredljiva, ali situacija u kojoj psiholog ne vrši analizu svoje vlastite psihe je zastrašujuća.
Više nego u bilo kojoj drugoj profesiji upravo u psihologiji je potrebno shvatiti da je objekt vašeg zanimanja čovjek, a da mu je psiha najtananiji i najosjetljiviji dio. Ljudsko biće koje vam dolazi vjerovatno zbog toga jer ima najteže probleme na svijetu – probleme sa samim sobom, a od toga, vjerujte, nema ništa teže.
Kao što možete pretpostaviti, i sama sam imala određena previranja kada mi je bila potrebna pomoć psihologa. Pokušla sam sa 2 psihologa i uvijek bih nakon razgovora (tj. mojih monologa) osjećala duboko razočarenje i još veću izgubljenost. Upravo jer sam vidjela taj prazni pogled u njihovim očima dok sam im secirala svoju dušu na komade. Psiholozi mi nisu čak ni rekli o čemu se radi, a mnogo bi mi bilo lakše da jesu, jer sam dugo bila užasnuta misleći da se to samo meni događa. U pitanju su bili panični napadi i anksioznost, a ubrzo potom i neurotična depresija. Ako ništa, barem je panične napade i anksioznost lako dijagnosticirati. Zaista mi nije jasno zašto mi nisu htjeli reći šta mi je, zašto su me puštali da se vraćam kući u strahu od sljedećeg napada i strahu da neću izdržati i da ću ili poludjeti ili umrijeti. Da ne duljim, sreća pa mi je palo na pamet da pročitam neke knjige iz psihologije, gdje sam svoje simptome našla savršeno opisane, pa sam shvatila koji je moj problem i nakon 8 mjeseci koje sam provela baveći se svojom psihom, uspjela da pomognem samoj sebi. Tome je prošlo više od 10 godina i ja nikad više nisam imala te niti slične probleme, jer sam poslije toga redovno analizirala zbog čega osjećam nešto što osjećam. Tako bi i psiholozi trebali da se bave svojojm psihom da bi mogli efikasnije pomoći drugima.
Ja da sam psiholog nikada se ne bih gnušala svojih pacijenata, gledala ih sa visine, a posebno ne bih bježala od “zamki” svoje psihe, jer bi mi to što sama posjedujem predmet svog proučavanja, tj. psihu, bilo od velike koristi. Nema tu nikakve narcisoidnosti, baš suprotno…