Dnevnik psihologa: “Mijenjam se, i nije da ne boli…”

Jedna moja kolegica napisala je, po meni, vrlo dobru knjigu „Avantura osobne promjene“ . A kada pričamo o osobnim promjenama, onda definitivno govorimo o avanturi. Ili možda potrazi za blagom? Uglavnom,  govori se o putovanju, i to o putovanju s bezbroj prepreka. Ne volim naslove koji govore o promjeni, a koji počinju s „Kako biti nešto (dobar, sretan, uspješan…), jer time se predviđa da je promjena nešto što se može napraviti, završiti, savladati. Kao, naučiš biti dobar kroz pet (ili pedeset) koraka i to je to. A vrlo dobro znam da to ne ide na tako jednostavan način.

Sjetim se početka svojeg studija i osjećaja da sa znanjima koje ću na studiju dobiti mogu vladati svijetom. Da ću poznavati ljude u dušu, odmah psiho-rengentskim vidom ući u ljudske motive, znati što se treba napraviti u kojoj situaciji… Naivno, sada to znam.

Nije Sokrat bezveze još jako davno govorio: „Sad znam da ništa ne znam“. Otkrivajući složenost ljudske psihe, shvaćala sam svakim trenutkom da mijenjati druge ili barem potaknuti promjenu kod drugih nije nimalo lak posao. Naučila sam svašta o savjetovanju, psihoterapijskim pravcima, poteškoćama i izazovima s kojima se čovjek susreće, traumama, stresovima… I prilično dobro s prijateljima vježbala vještine savjetovanja – jako sam pametno dijelila savjete, govorila što se treba, a što ne treba napraviti te bila vrlo razočarana kada me ne bi poslušali. I razmišljala kako sam dobra u tome.

A onda je došao trenutak istine. Pokušala sam promijeniti sebe. Sva znanja u tom trenutku zakažu. Sve teorije tada ne djeluju. Svaki je izgovor protiv promjene dobrodošao, a svi koji mi ukazuju na moje pogreške su neprijatelji.  Sjetim se i sada trenutka nakon studija, kada sam sjedila i svađala se sama sa sobom oko toga što sad ja moram mijenjati svoja dobro uhodana ponašanja. Mijenjati svoje stavove. I kako je bilo glupo što sam pohađala raznorazne edukacije i naučila svašta o ljudskom ponašanju! Kad barem ne bih znala sve što znam o tome da sam sama odgovorna za svoje ponašanje, da mogu mijenjati jedino sebe, a ne druge…

Grozno. Teret odgovornosti na mojim leđima bio je ogroman. William Glasser u okviru svoje teorije izbora lijepo objašnjava kako sva nesreća ovog svijeta polazi od želje da kontroliramo tuđa ponašanja, a zapravo jedina osoba koju možemo kontrolirati i čija ponašanja možemo birati smo mi sami. I čitajući te rečenice u knjizi i diskutirajući o njima bilo mi je potpuno jasno što drugi ljudi rade krivo. Ali kad sam pogledala sebe…

Danima sam razmišljala kako je mijenjati se bezveze – pa ja sam tu neki psiholog, ne trebam se mijenjati ja, moj je posao da znam i trebam drugima govoriti kako se trebaju ponašati da bi bili sretni! Posebno ako to njihovo ponašanje odgovara meni i mojim potrebama i željama. I nisam ja bila odgovorna za sve svađe i nesuglasice – drugi samo nisu znali kako se trebaju ponašati. A ja sam psiholog i ja znam.

Priznati da se mora ući u promjenu, prvi je korak. Drugi, učiniti promjenu, puno je teži. Svaka promjena zahtijeva vrijeme – neki teoretičari pričaju o tome da je potrebna jedna do dvije godine da utvrdimo promjenu nekog svog ponašanja. Ta brojka meni, koja želim sve odmah i sad, nikako nije odgovorala. Ni kod mene, ali ni kod drugih. Biti strpljiva s drugima još možda i mogu – ali biti strpljiva sama sa sobom, to je već teže.

Stoga, smatram sve one ljude koji dolaze psihologu/psihijatru/socijalnom radniku/učitelju ili bilo kojoj drugoj osobi po savjet, koji otvore svoju intimu (makar dijelom) nekom drugom izuzetno hrabrim osobama. Priznati da nešto ne možeš je prestrašno. Jedino je možda strašnije ustrajati u nečemu zbog čega si nesretan.