Počela je škola. Iako sam je, zapravo, završila jako davno, ove godine ipak krećem i treći put u prvi razred. Lijepa je stvar na početku ove školske godine moj godišnji odmor, tako da se mogu kompletno posvetiti školskim obavezama i zadaćama mog prvaša i trećaša. I kućanskim poslovima. I obilasku prijatelja. I rješavanju brojnih obaveza koje nikako da uhvatim vremena odraditi. I malo da uhvatim više vremena za čitanje. I da konačno sredim ormare s odjećom…
Došli su tako prvoškolski dani, večer prije prvog dana škole, štreberski sam napisala popularnu „to do“ listu. Bila je podugačka, s milijun sitnica koje se moraju obaviti, odvesti, kupiti, napraviti, nazvati, prepraviti, popričati, obići… Ali znam ja kako se treba postaviti kada imaš hrpetinu obaveza, sve lijepo popiši, napravi najracionalniji plan kako da u istoj vožnji po gradu obaviš što više stvari, probaj se sjetiti svega, nosi popise, pažljivo precrtaj što si učinila, evaluiraj ako što nisi stigla, napravi novi plan… I od brižljivo planiranog slobodnog vremena, u kojem sam si zacrtala niz zadataka (jedan od njih bio je– odmaraj se), dogodio se kaos.
Znam da ljudi danas imaju bezbroj obaveza, a kad je osoba ovakva kao ja, multitasking je njeno drugo ime – vječito imam bezbroj stvari za obaviti, dogovoriti, reći… Pa se isto tako mnogo puta dogodilo da dogovorim s nekim sastanak u 18 sati, da tada moram voziti sina u glazbenu školu, a dogovorila sam se i da prijateljica dođe do mene da joj posudim neku knjigu koju sam joj obećala još prije mjesec dana. Hvala Bogu, danas postoje mobiteli pa onda odmah znam točnu količinu gluposti i zbrke koju sam napravila (dok vozim, javljam se na poziv prijateljici koja stoji pred mojim kućnim vratima, brzinski ostavljam dijete u glazbenoj školi, jurim doma, dok vozim kući zove prijateljica koja me čeka već 15 minuta u kafiću). Na sreću, imam divne prijatelje, koje, većinom, ta moja „multitaskiranost“ zabavlja i vole me bez obzira na kaos koji povremeno zavlada mojim organiziranim životom.
Ali početkom ove školske godine zabrinula sam se jer sam shvatila da tu vještinu silno pokušavam „uvaliti“ svojoj djeci te da se iskreno ljutim na njih kad ne mogu paralelno razgovarati sa mnom i obuvati se, kad ne mogu složiti torbu s knjigama i pričati mi o događajima u školi…
Istraživanja pokazuju da svega 10% ljudi može uspješno „multitaskirati“, a kada to rade, onda kao posljedicu uvijek trpe manjak produktivnosti i uspješnosti. Osim toga, neka istraživanja koja su ispitivala rad mozga tijekom obavljanja više stvati odjednom, pokazala su da mozak zapravo ne radi više stvari u istom trenu, nego uspješno (više ili manje) prebacuje pažnju s jedne aktivnosti na drugu. Radi se zapravo o vigilnosti pažnje, koja je ponekad vrlo važna vještina, a kada smo pretjerano vigilni možemo govoriti možda i o hiperaktivnosti? Znači li to da je multitaskiranje put u hiperaktivnost?
U zadnje vrijeme zaista sve više znanstvenika i liječnika upozoravaju i o štetnosti, ne samo korisnosti, multitaskinga. Pa se tako govori, kao što sam već spomenula, da se istovremenim obavljanjem više stvari značajno umanjuje kvaliteta rada, da se stvari odrađuju površno. Istovremeno možemo obavljati aktivnost na svjesnoj razini i neku automatsku aktivnost (hodanje, održavanje ravnoteže…) ali više svjesnih aktivnosti – to je već malo teži zadatak (jedno je istraživanje pokazalo da dvije paralelne aktivnosti ne rezultiraju velikim brojem grešaka, dok dodavanje treće aktivnosti povećava broj grešaka u obavljanju posla za 40%). Osim toga, pokazalo se da se istovremenim obavljanjem više aktivnosti zapravo ne štedi vrijeme – ponekad nam za popravljanje djelomično napravljenih stvari tijekom „multitaskiranja“ treba više vremena nego da smo odmah na početku nekoj aktivnosti pridali dovoljno pažnje. Pa se tako preporuča da odjednom odradimo sve aktivnosti koje zahtijevaju sličan misaoni set – odjednom platiti sve račune, odjednom poslati sve e-mailove…
A da ne spominjem dobro potvrđenu činjenicu da istovremenim obavljanjem više stvari ne primjećujemo detalje neke aktivnosti, površni smo i, naravno, pod većim stresom. Kreativnost pati, a odnosi s osobama s kojima razgovaramo, a paralelno obavljamo još neke stvari, definitvno ne cvatu. Pa se tako uredno moja djeca ljute mene kada ih „kao“ slušam (i peglam, i spremam, i čistim), a vrlo često prečujem neverbalni dio poruke, a ponekad čak i verbalni pa, potpuno opravdamo, dobijem rečenicu: „Ti mene uopće ne slušaš“.
A kako onda ovaj užurbani život učiniti produktivnijim, kvalitetnijim, kako uskladiti svih tisuću stvari koje se u jednom prosječnom danu moraju (moraju li?) obaviti? Naime pišući ovaj tekst, paralelno sam kuhala ručak, objašnjavala sinu kako riješiti neki zadatak iz matematike i razgovarala na telefon. Sama sam sebe tada zapitala otkud ta potreba da se sve odjednom obavi, da se neke stvari i aktivnosti ne mogu prolongirati punih 5 minuta, dok ne završim tekući posao. Želeći učiniti stvari „kako treba“, možda činim krivo ili neproduktivno. A najstrašnija stvar koja mi se može reći jest da sam neproduktivna. Zaboravljam često vrijednost „praznog hoda“ i činjenicu da je moj (i svačiji) mozak vrlo aktivan i kad mislim da nije aktivan. I da mi „prazan hod“ omogućuje dragocjene minute u kojima mogu ispružiti noge, zagrliti dijete, poslušati nečiju priču od početka do kraja, sjetiti se nečeg originalnog i novog i, konačno, malo se odmoriti. A to mi je i bio jedan od zadataka za godišnji odmor.