Istraži Me istražite svijet psihologije
Optimizam (od latinske riječi –optimum-, što znači „najbolje“ ) pozitivno je shvaćanje i gledanje svijeta i sklonost očekivanju najboljeg mogućeg ishoda. Oslanja se na one aspekte dane situacije koji ulijevaju najviše nade. Suprotnost je optimizmu pesimizam. Ili bar tako kaže rječnik.
A što je to optimizam u svakodnevnom životu? Nekako mi se čini da je posao psihologa vrlo optimističan posao – nije li naš zadatak uvijek u svemu tražiti ono dobro, ono pozitivno? Ili bi bar tako trebalo biti. Strašno je lako upasti u zamku „sivih naočala“. Vidjeti ono loše, ono što ne valja ili ono što nije onako dobro kako bismo željeli, jako je jednostavno.
Da demonstriram: zastanite s čitanjem na minutu i probajte nabrojati tri vaše osobine koje ne valjalju ili bi trebale biti bolje u vašim životima. Lako, nije li? Hajd’mo sad drukčije – nabrojite 3 vaše osobine koje su dobre i pozitivne. Nešto teže, zar ne?
Nisam sigurna jesu li to odgoj ili okolina koji nas čini tako sklonima staviti „sive“ naočale, tražiti ono što ne valja ili nije dovoljno dobro. S druge strane, nije to ni toliko loše. Da gledamo sve pozitivno i divno i ružičasto ne bismo imali potrebu niti prostor za napredovanje, za rast, za to da budemo bolji. Ili konkretnije – da ja nisam osoba toliko „opuštena s vremenom“, ne bih se imala potrebu natjerati da malo više pazim na vrijeme pa onda tu i tamo na neke dogovore stignem na vrijeme. Ovako radim na toj svojoj osobini (koja moju okolinu nekada jako iritira) i nadam se da u tome postajem sve bolja i bolja. Ali opet, gledajući stalno na sebe, svoje osobine, vještine, znanje ili sposobnosti kao na loše ili nedovoljno razvijene, u velikom sam riziku ući u krug naučene bespomoćnosti i odustati od toga da budem bolja, da rastem i da se usavršavam.
Dobro je poznat Seligmanov eksperiment kojim je pse smještene u kaveze stavio u neugodnu situaciju – puštani su elektrošokovi koji su psi osjetili i koji su im, naravno, bili neugodni. U kavezu je postojala prepreka koju su psi mogli preskočiti i tako doći u dio kaveza u kojem nije bilo elektrošokova. Prepreka je u početku bila previsoka da bi je psi uspjeli preskočiti. Pokušavali su, nisu uspjeli i na kraju su prestali pokušavati. No, tada je prepreka spuštena na visinu koja se mogla preskočiti. I što se dogodilo, jesu li psi probali preskočiti prepreku? Naravno da ne, nisu se ni trudili.
Ovakvo, naučeno bespomoćno ponašanje stalno susrećem kod ljudi s kojima radim, kod svojih prijatelja i okoline, a vrlo često i kod sebe. Pokušavajući im pomoći, ali i pomoći sebi, čini mi se da ono što im (nam) svima treba jest upravo doza optimizma. Čak je i navedeni istraživač (Martin Seligman) nakon niza godina u kojima se bavio istraživanjem depresije i bespomoćnosti „okrenuo ploču“ i počeo proučavati optimizam.
Iako često čujem rečenicu „Pa nije to tako jednostavno“, imam dojam da jest. Stavivši samo ružičaste naočale, gledajući i fokusirajući se na ono pozitivno, možemo tako puno napraviti. Svi smo mi, pa tako i ja, prošli kroz život s nekim svojim traumama i stresovima, nepravdama i nedaćama. Nitko od toga nije oslobođen i život ne bi bio život da toga nema. Ono što me je u tim trenucima sačuvalo (koliko-toliko) i ostavilo mi zdrav razum jest upravo činjenica da sam si gurala na oči ružičaste naočale. I kad su padale, ja sam ih skupljala s poda i stavljala natrag na oči. To nije promjenilo situaciju, naravno. Ako je situacija nepravedna, onda je nepravedna. Ako sam nešto važno izgubila, onda to s ružičastim naočalama neću pronaći. Ali ću vidjeti što još imam.
Nekim ljudima iz svoje okoline već sam dosadna s rečenicom „Samo promijeni naočale“, ali u većini situacija stvar rješava upravo promjena naočala. Zvuči jednostavno, znam, ali nije nimalo jednostavno. Ima dana kada to ide lakše, a ima dana kada bismo te naočale (i ne samo naočale) lijepo bacili na pod i dobro izgazili.
Oni dobro naučeni mehanizmi kojima uvijek gledamo stvari s crne strane, zahvaljujući kojima uvijek nalazimo ono negativno, vuku nas natrag u neke dobro naučene puteve pesimizma, kada nam je puno lakše reći u čemu smo pogriješili, nego ono što smo dobro učinili. Ali psihologija vrlo dobro zna da ništa ne daje toliki vjetar u leđa za promjenu kao pohvala. Ili kada primijetimo što smo već naučili. Ja tako niti neću od sebe očekivati da svoje obaveze uvijek izvršavam na vrijeme. Ali ako se podsjetim da sam već dva puta ovaj tjedan stigla na vrijeme na svoje dogovore, imat ću više volje i želje da stignem i treći put.
Kao i sve vještine u životu, i vještina nošenja ružičastih naočala se uči. Kao i u skijanju, klizanju, trčanju… moramo trenirati i trenirati da bismo postali profesionalci. Ili barem malo bolji amateri. Već promjena ponašanja u jednoj jedinoj situaciji znači mnogo – i vježbanju nošenja ružičastih naočala pristupite optimistično. I na kraju, u ime optimizma, zapamtite meni vrlo drag citat: „Sve će završiti dobro. Ako nije dobro, nije završilo.“
