Istraži Me istražite svijet psihologije
U zadnje vrijeme imala sam prilike provozati se emocionalnim toboganom, od euforičnog raspoloženja do potpuno turobno-depresivnog raspoloženja. Nakon jednog predivnog vikenda ispunjenog dobrotom, altruizmom, srećom, veseljem pa do nedavnog vikenda obilježenog prisjećanjem na naše pokojne, kada još uvijek žalac tuge „pikne“, kao i onog dana kada su te osobe otišle iz mog života, „priuštila“ sam si stvarno različita emocionalna stanja.
I ja bih bila sasvim OK s tim, da me nije malčice iznenadila reakcija moje okoline. Iako već neko vrijeme razmišljam o tome kako je danas kod nas jednostavno zabranjeno i društveno neprihvatljivo osjećati se ikako, dogodilo mi se nekoliko situacija gdje sam se u to osvjedočila.
Krenimo redom – vodim udrugu kojoj su prvi korisnici djeca s teškoćama u razvoju i pružila nam se prilika da budemo sudionici jedne divne dobrotvorne priče u koju su se uključili i poznati i nepoznati. U velikom gradu, na visokoj nozi, provela sam jedan vikend, gdje su mene i članove moje udruge tetošili, pazili i mazili te sam bila kao malo dijete oduševljena svim događajima oko sebe. Treperila sam, cvrkutala, pričala o dogodovštinama svima koji su me željeli slušati – barem prvo vrijeme. Hladan tuš došao je prilično brzo – od rečenica tipa „Samo se veseli – tko zna što te sutra čeka“ ili „Tko se danas smije, sutra plače“ do postavljanja dijagnoze „Ti si prolupala!“. No dobro, davim ljude, dominiram razgovorom te sam odlučila, altruistična kakva jesam, da to više neću činiti.
Onda dođu dani u godini kada se prisjećamo svojih pokojnih. Tako i ja, iako sam u najboljim godinama, shvaćam da svake godine brojim sve više i više lampiona koje moram ponijeti na groblje i obilazim tih dana sve više i više dragih ljudi. I neminovno, sjećajući se mojih predragih kojih više nema, tugujem. Bol za nekim ljudima vrati se tih dana i prolaze sati u sjeti, tugovanju, prisjećanju… I tako i te osjećaje i razmišljanja podijelim sa svojom okolinom i dobijem opet hladan tuš – „Ma daj, prošlo je već tri ili pet godina“, „Pa nećeš sada valjda raditi dramu?“.
I pitam se – koje su to točno emocije koje se smiju podijeliti s okolinom? Postoji li uopće ijedna? Promislite – kada kažete nekome da vas je strah, koja je prva reakcija? Naravno, rečenica: „Ne boj se!“ ili rečenica: „Ma nije to ništa strašno!“. Kada ste tužni, reakcija je: „Nemoj sad tugovati, nemoj biti tužna“. Kada sam ljuta, reakcija je najsnažnija s rečenicama „Šta se sada ljutiš!“, „Nemoj se ljutiti!“. To su rečenice koje izgovore meni, ali to su i rečenice koje često izgovaram svojoj djeci ili svojim bližnjima u istim tim situacijama. Pa dobro, pomislit ćete, radi se o neugodnim emocijama, naravno da želimo pomoći nekom dragom kako se ne bi osjećao neugodno ili loše. Je li onda vjerojatno puno lakše dijeliti sreću? Ne, nije. I tada se dobivaju rečenice poput: „Jesi prolupala?“ ili „Smij se, smij, sutra ćeš plakati.“
Pa što je to s današnjim društvom? Zašto postoji prešutan dogovor da nije dozvoljeno imati emocije? Jedino što se tolerira jest ravna crta – niti pretjerana sreća, niti pretjerana tuga.
Mišljenja sam da je „gutanje“ emocija jedna od lošijih stvari koje si možemo napraviti. Činjenica je da ljudi danas ne znaju što bi napravili s emocijama svojih bližnjih – kao da ih moraju na neki način „popraviti“ ili dovesti u ravnotežu. Zapitajte se što vama treba kada ste tužni, ljuti, uplašeni… Sigurno vam ne trebaju rečenice kojima se negira vaš osjećaj, nego vam samo treba podrška, dodir ruke, zagrljaj, suosjećanje, empatija. Upravo to treba nuditi drugima. Današnji društveni pritisak koji nas potiče da ne osjećamo ništa ekstremno, jer je tako najbolje (jer tako ima najmanje problema i neugode), stavljaju na pojedinca strahoviti teret da sve emocije koje neminovno osjeća, guta i pretvara ih u nakupljenu energiju koja najčešće izlazi iz organizma kroz psihosomatska oboljenja.
Još od antike postoji uvjerenje, koje je dokazano na bezbroj načina, o nepodijeljenosti psihičkog i fizičkog svijeta. Pojam psihosomatske bolesti u medicini popularizirali su Christian Friedrich Nasse (1778–1851) i Maximilian Jacobi (1775–1858), a u današnjoj literaturi govori se manje o psihosomatici, a više o psihičkim faktorima koji utječu na fizička oboljenja. I liječnici i psiholozi uvjereni su u činjenicu da potisnute emocije uzrokuju promjene u fiziološkom funkcioniranju organizma.
A zašto onda pritisak da se emocije moraju potiskivati? Ako sam sretna, sretna sam, ako sam ljuta, ljuta sam. Svoj osjećaj odabirem sama (kao što Glasser u Teoriji izbora govori, moja emocija je moj izbor). Ono što isto tako odabirem jest kako ću pokazati taj osjećaj. Ja ne mogu ne osjećati. Kada se događa nešto što želim, sretna sam. Kada nekoga ili nešto izgubim, tužna sam, sjetna i neraspoložena. Kada želim nešto, a to ne mogu dobiti, ljuta sam. Kada mislim da sam ja ili moji bližnji u opasnosti, uplašena sam. Emociju ne možemo ne osjećati. Emocije su urođene reakcije na pojedine događaje, i u sličnim situacijama svi se ljudi osjećaju vrlo slično (ovo se odnosi na primarne emocije – radost, žalost, strah i ljutnju). To je nešto što ne možemo birati. Ono što možemo jest birati kako ćemo emociju iskazati. Mogu se inatiti i nastojati pokazati drugima da mogu biti bolja, uspješnija… ili mogu nekoga (ili nešto) lupiti. Izbor je moj. Ali ono što ne mogu izabrati jest ne osjećati. I zato ću i dalje plakati kada sam tužna, ljutiti se kada nešto ne mogu, smijati se kada mi se dogodi nešto lijepo. Kad već društvo neće profitirati od toga, možda će profitirati moj organizam.
