Godišnji odmor – onaj dio godine koji svi najviše volimo. Taj godišnji može biti od učenja ili od posla. Ili možda od kolega… No, svakako, svi volimo taj dio godine pa tako i ja. Planira se nekoliko mjeseci prije (najčešće od prethodnog godišnjeg odmora), do detalja razrađuje, osmišljava… Ono što se podrazumijeva je da su svi oni koji su uključeni u ostvarivanje mog projekta zvanog „godišnji odmor“ dobro raspoloženi, sretni, odmorni, dobre volje. Jedno potpuno realno očekivanje, zar ne?
Mislim da se tu ne razlikujem od većine ljudi, a ono što mi stvara (sasvim) mali pritisak je što sam svjesna jednim dijelom svog mozga, da možda ta očekivanja i nisu baš realna i da su najčešće neostvariva. No, to me ne sprječava da ih i dalje imam. I najčešće sama sebi poremetim planove za taj isti, dugo očekivani, godišnji.
Istraživanja su pokazala da se osobe, koje provode godišnji odmor tako da putuju nekuda, procjenjuju zdravijima i zadovoljnijima sami sa sobom. Tako da očekivanje da ću biti zadovoljnija ako odem negdje na godišnji odmor i nije toliko nerealno. No, nerealne su, najčešće, one male sličice koje opisuju kako će to točno izgledati. U današnjem društvu, koje je marketinški orijentirano, važno je da stalno imam na umu da su neke moje unutarnje sličice o životu najčešće nastale na temelju filmova, reklama, izdvojenih „savršenih“ trenutaka koje dijelimo putem društvenih mreža… Isto tako znam da su moje sličice, u najboljem slučaju, slične sličicama mog partnera i djece. Iako najčešće nisu.
Ono što nam zajedničko putovanje donosi nije odmor, nego zapravo kompletni kaos. U kući imamo već smišljene i (prešutno) dogovorene načine funkcioniranja. Zna se tko prazni perilicu, tko slaže krevet, tko odnosi smeće. Zna se tko prvi ujutro sjeda za računalo, tko spava na kojoj strani kreveta. Odlazeći na neko novo mjesto, moramo donijeti hrpu novih (opet prešutnih) dogovora. Kao, sad imamo vremena od svih svojih obaveza pa se možemo više posvetiti jedni drugima. A onda se netko (ne ja!) posveti malo previše novinama. Ili knjizi. Ili televiziji. A u uvjetima godišnjeg odmora i novog mjesta gdje stanujemo, nismo još razradili taktike kako se s time nositi.
Dobro je dok imam na umu rečenicu „Podrazumijevanje je put u nerazumijevanje“. No, to na umu imaju rijetki. Ja, priznajem, tu rečenicu negdje na putu do mjesta gdje provodim godišnji odmor izgubim. I podrazumijevam hrpu stvari – od toga da ćemo šetati zajedno (što nećemo jer je sve puno komaraca); da ćemo razgovarati (što nećemo jer sam ponijela sa sobom sve sezone serije Breaking bad i želim ju jako odgledati); da ćemo dijeliti poslove (što isto nećemo, jer ja očekujem, iskreno, da će netko drugi odraditi sve ono što ja inače radim sama). Možda bi se neke od tih stvari koje sam zamislila i desile da ih, tu i tamo, kažem.
Isto tako, koliko god je lijepo da su moji voljeni pored mene, nekada, zaista, trebam biti sama. Nisam sigurna koliko je to dobro ili loše, no držim se rezultata istraživanja koja su pokazala da je za psihičko zdravlje jako važno imati određeno vrijeme samo za sebe. Osobe koje su stalno okružene drugim ljudima imaju nižu toleranciju za frustraciju. A tijekom godišnjeg odmora, i za mene i za moje bližnje je dobro da imam visok prag tolerancije na frustraciju. Jedno vrijeme sam smatrala da je moja želja za samoćom kada sam sa svojom obitelji jako neobična. I nije mi bilo jasno zašto mi je to potrebno. No, praksa je pokazala da određeno vrijeme samoće na godišnjem odmoru, kada smo svi zajedno, bez ikakvih poslovno/školskih obaveza, daje pozitivne rezultate.
Ne želim reći da godišnji odmor ili putovanje s nekime tko vam je drag ne može biti lijepo. Može, naravno, i koristi nam svima iz velikog broja razloga. Upoznavanje neke nove okoline i upoznavanje sebe i drugih u nekoj novoj okolini, može biti prekrasno.
Ono što želim reći je da projekt „godišnji odmor“ ne mora biti savršeno isplaniran. I savršeno odrađen. Opustite se – od posla, kolega, obaveza… ali i od sebe. Ne očekujte od sebe, ali ni od drugih – ništa. Jedino će na taj način sve što dobijete biti iznad vaših očekivanja.