Dnevnik psihologa: Zašto su mi slagali?

Kada mi u istom danu tri osobe (jedna vrlo važna i dvije ne toliko važne) gledaju u oči govoreći mi potpune neistine (jednom da se izvuku iz kazne, dva puta da se pokažu boljima u mojim ili vlastitim očima), postavim pitanje sebi i njima – zašto. Posebno zato što sam iste sekunde osjetila da ono što mi govore nije istina (nije brat razbio posudu, imaš dečka i nisi dobro). I što je najgore od svega – stvar oko koje mi lažu uopće nije posebno važna.

 Ta cijela situacija donijela je sa sobom niz dodatnih pitanja – zašto laž, zašto meni, zašto sada, zašto na ovaj način… I zapravo, iz cijele te situacije mogla sam izvući niz zaključaka, od kojih mi nijedan baš nije bio zgodan ni ugodan. Pa sam tako malo provrtjela svoje znanje, iskustvo, otvorila (ne više knjigu, nažalost nego),   računalo i malo pogledala što to zapravo laž jest, kako se prepoznaje, što kažu neki drugi ljudi, kako se nositi s tim. Isprva sam ostala u potpunosti iznenađena – naime, po nekim klasifikacijama postoji, ni manje ni više nego – 28 vrsta laži. Od prešućivanja, blefiranja, laži upućenih djetetu, poluistine, preko velike laži, kontekstualne laži, izmišljanja pa do minimaliziranja, pristojne laži ili trgovačke laži. Kao da, imenujući neistine različitim nazivima, tražimo opravdanje za njihovo postojanje.

A ono što sam ja jedino željela, kao i većina ljudi, jest dobiti istinu. Jer istina se mora govoriti, da znamo „na čemu smo“, da znamo kako stvari stoje i da vidimo što onda s time možemo učiniti. Ako uopće trebamo nešto učiniti.

Ljudi su oduvijek fascinirani načinima „čitanja misli“ i shvaćanja ljudskog ponašanja i razmišljanja. Da poligrafi ili detektori laži postoje u džepnom izdanju, sigurno bi bili najprodavanija spravica na svijetu. Iako nisu 100 % pouzdani, jedini su aparat kojim možemo barem približiti podatku o tome laže li netko ili govori istinu. Pouzdajući se u rad perifernog živčanog sustava, za koji se pretpostavlja da radi pojačano u situacijama uzbuđenja (kao što je laganje), poligrafi mjere promjer zjenice kod ljudi (ista bi se trebala prošiti), brzinu disanja i otkucaja srca (koje bi se trebala povećati), znojenje (koje bi se trebalo pojačati)…

Svi ti podaci koje poligraf skuplja,  zapravo govore da nam periferni živčani sustav ubrzano radi, a ne baš da lažemo. Zato se to naziva posrednim mjerenjem, jer laganje posredno mjerimo preko aktivnosti živčanog sustava, logično zaključujući kako je jedno povezano s drugim. I najčešće jest tako, ali kao i većinom u psihologiji – ne uvijek.

Iako roditelj vrlo često sa svojim djetetom dobiva i ugrađeni poligraf pa jednim pogledom može prepoznati laže li dijete ili ne (što mi je bilo potpuno nejasno kao djetetu, a danas, pak, mojoj djeci ta moja sposobnost nikako nije jasna), činjenica je da se u takvim situacijama fokusiram na niz neverbalnih znakova koje osoba pokazuje. No, da bih znala koji znakovi pokazuju laž (kako god da je nazovemo),  a koji istinu, moram uistinu dobro poznavati osobu.

Jedna od poznatijih osoba za koju sam čula da proučava laž i laganje te kako ih prepoznati je Paul Ekman, američki znanstvenik koji se u početku rada bavio proučavanjem emocija – posebice facijalnom ekspresijom emocija. Njegova su istraživanja toliko poznata, da je njegov rad postao osnova televizijske serije „Lie to me“ – iako, naravno, u klasičnom, holivudskom stilu (malo pojednostavljeno). Ekman se tijekom svoje znanstvene karijere bavio, između ostalog, i proučavanjem mikroekspresija koje se pojavljuju kao znak da osoba laže. No, ni njegov rad nije pokazao postojanje nekih sigurnih znakova koji ukazuju na laž. Iako je gledao uspješnost raznih skupina ispitanika, za koje je smatrao da su „profesionalci“ u hvatanju lažljivaca (policajci, pripadnici sigurnosne službe, odvjetnici, suci…), ono što je dobio jest da i njihova sposobnost prepoznavanja laži nije veća od slučajnog pogađanja. Tu i tamo, poneka osoba ima veću sposobnost prepoznavanja lažljivaca, ali ne postoje jasne prediktivne varijable koje mogu garantirati točnost prepoznavanja. Nešto bolje prolaze žene, osobe mlađe dobi i one osobe koje se orijentiraju na neverbalne znakove za „prokazivanje“ lažljivaca. No, činjenica je da ni uz njegove priručnike, nikako ne možemo sa stopostotnom sigurnošću prepoznati je li osoba rekla istinu ili ne.

Kao što rekoh – mikroekspresije lica moje djece jasne su mi kao dan – čak i pokušaji da ih sakriju bivaju odmah osujećeni. No, poopćavanje nekih ponašanja na SVE ljude, kod mene odmah rezultira sumnjom – jer neće baš svatko lažući pokazati tu i tu ekspresiju. Ako nešto znam, onda znam da ljudsko ponašanje vrlo rijetko ide predvidljivim tokom i da riječi „uvijek“, „nikad“, „svi“ i „nitko“ u psihologiji vrlo rijetko nađu svoje mjesto.

No, prepoznati laž tek je prva karika u lancu pitanja „Što ću sad s time?“. Otkud uopće potreba za laganjem i zašto sad neke osobe imaju potrebu lagati meni? Kažu da postoje laži niskog i visokog rizika. Za ove prve, najgora je posljedica zapravo malo sramote kada i ako te uhvate, ali laži visokog rizika donose puno ozbiljnije posljedice – raskide poslovnih i privatnih odnosa, financijske poteškoće, zdravstvene poteškoće…

Balansiramo li stvarno posljedice i profit svake rečenice i tako odabiremo isplati li nam se više lagati ili reći istinu? Jesu li to kalkulacije na svjesnoj ili nesvjesnoj razini? Kako kada, mislim. Kada gledam ljude oko sebe, neki tako prirodno i spontano izriču neistine, da mi se čini kako nema tog poligrafa ili psihologa koji bi mogao prepoznati laž. No, koji to profit osoba izvlači iz izrečene neistine? To je nešto što svatko mora odgovoriti samom sebi.

Moral, bonton, pristojnost, doduše, nalažu da se treba govoriti istina, ali isto tako, zdravorazumska logika i svakodnevno životno iskustvo govore mi da to nije uvijek tako. Vrlo sam često suočena – u privatnom i u profesionalnom životu – s činjenicom da mi se lagalo.

Voljela bih da mogu napisati savjete u smislu „5 stvari koje možete reći ili napraviti kada vam netko laže“, ali pravila nema. Možete napraviti svašta kada vam netko laže – vikati, ignorirati, dokazivati, prijeći preko toga, pristojno ukazati… ali pitanje je što ćete dobiti time. I opet dolazimo do vaganja posljedice i profita. Nekada se isplati reći i dokazivati, jer je stvar oko koje se laže važna, a nekada bome ne. Uništimo odnos s nekom osobom, a možda dokaz nije jednako vrijedan kao i odnos. Uostalom, ako sam ja u svojoj glavi potpisala osudu korisniku, prijatelju, poznaniku, djetetu da je on/a lažov u toj i toj situaciji, kakav mi dokaz više treba? Jer ja znam. Ako mi je osoba slagala jednom, je li realno očekivati da ću dobiti istinu drugi put? I, konačno, što ću time dobiti?

No, tada sam moje malo filozofsko istraživanje okrenula naopačke – polazna premisa nije bila zašto ljudi lažu meni, nego zašto je meni važno da mi se govori istina. Što ja imam od toga? Automatski dolazi misao – pa da bih znala što se zapravo događa, što se dogodilo! Ili?

Jako dobro znam da neki oblik crno-bijele stvarnosti ne postoji, da je moj svijet stvoren od moje interpretacije okolnih događaja, mog načina gledanja na njega, moje percepcije ljudi, mjesta, događaja, ponašanja drugih. I u tom mom malom svijetu, što znači nečija tuđa realnost?

Sudovi troše dane i dane odlučujući tko je u pravu, a tko nije, zakoni pokušavaju ugurati cijelokupna ljudska ponašanja u neke zakonske crno – bijele okvire (što se smije, a što ne) – a svakim se danom uvjeravam sve više i više koliko su ti crno-bijeli okviri fleksibilni i labavi. Ne postoji činjenična stvarnost sama za sebe. Postoji samo moja percepcija iste.

Pa onda, primjenjujući to na situacije i laži koje sam doživjela, zapravo sve to skupa mogu gledati na način da imam oko sebe, evo, tri osobe koje žele ispasti malčice boljima u mojim očima. Koje su spremne preformulirati realnost da bi moja percepcija njih bila što ružičastija – čak i pod rizikom da se cijela ta priča raspadne. Dakle, ne lažu mi zato što me ne poštuju, ne vole, nevažna sam im, nego lažu mi jer žele da mislim više i bolje o njima. Slagali su mi – to ne mogu promijeniti. Ali uvijek mogu izabrati kako ću gledati na tu situaciju. A gledajući tako na početnu situaciju, ona ne izgleda baš loše, zar ne?