Ma razumijem ja tebe, ali…

Kad si psiholog, jedna od glavnih odrednica tog posla jest činjenica da razumiješ ljude, njihove motive, potrebe, zašto nešto čine. Ono što te struka uči je da shvatiš zašto se neki ljudi ponašaju tako kako se ponašaju (odnosno, da to bar otprilike znaš opisati), zašto je netko sad promijenio svoje obrasce ponašanja (pa nađeš neki sindrom ili razvojnu prekretnicu ili teoriju koja to opisuje).

I u teoriji  je to divno. Mene fascinira složenost ljudskog ponašanja, različitost postupaka, načina reagiranja, a ta različitost zapravo se može svesti na temeljne potrebe i njihovo zadovoljavanje.

 No, u praksi dolazimo do problema. Odnosno, barem ja dolazim do problema u nekim situacijama.

Problem se sastoji u tome da ako nešto ili neko ponašanje ili nekoga razumijem, onda se podrazumijeva da to i odobravam, odnosno da se slažem s time. I to nije toliko velika poteškoća u profesionalnom dijelu. To podrazumijevanje predstavlja velik problem u privatnom dijelu života.

Ne znam kakva su tuđa iskustva, ali moje je iskustvo takvo da ponekad (zapravo, dosta često), razgovarajući s prijateljima, obitelji, partnerom, raspravljajući (čitaj, svađajući) se oko nečega, ja zaista mogu razumjeti nečiji motiv za ponašanje. Ja razumijem da je moj partner pod pritiskom na poslu te da doma ima nešto kraći fitilj (doduše, ponekad ga imam i ja, priznajem), ali to ne znači da je to OK. I da ću ja preći preko nečega mirna srca i niskog tona glasa.

I onda krene rasprava “Pa rekla si da razumiješ!”. Da, razumijem, ali se ne slažem.

Razumijem da moja djeca ne žele pisati zadaće, da im se to ne da, da imaju “pametnijih” stvari za raditi. Ali se ne slažem s time.

Pažnju na ovu veliku razliku između pojmova “razumijem” i “slažem se” skrenula mi je jedna gospođa koja je došla na razgovor sa mnom. Ima kći tinejdžerku s kojom se razgovor svodi na prepiranje, svađanje, dokazivanje, lupanje vratima i nerazumljive zvukove propuštene kroz stisnute zube.

Razgovarajući tako, objašnjavala sam joj principe krize identiteta, što se sve događa tijekom puberteta i onda je ona rekla: “Pa dobro, više-manje sve to znam. Pročitala sam dosta knjiga, ali to ne može biti OK!”.

I nije OK. Neke stvari nisu OK. Barem za mene. Netko drugi ne bi imao poteškoća s bačenom odjećom na podu (recimo, moji ukućani nemaju poteškoća s time;, ja, eto, imam).  I onda krene razjašnjavanje u smislu “Pa nisam stigao, čekao me je prijatelj, pa nisam vidjela kada je palo sa stolice…”. Vjerujem da su to opravdani razlozi – čak se i meni takvi izgovori (vrlo rijetko, doduše) dogode. I onda ja kažem “Da, kužim, ali ipak to pospremi”. Naravno da tu nastane problem.

Mislim da svaki roditelj adolescenta razumije potrebu djeteta da ostane duže u izlasku van. A treba li to zato odobriti i složiti se s time?

U ovu kategoriju “razumijevanja” dolazi i rečenica  “Pa ti si psiholog, ne možeš se ljutiti, pretjerano reagirati, duriti, raditi scenu…” Mene osobno takva rečenica izludi (što je skroz neprofesionalno, znam). Ali, zar zaista, ako razumijem zašto moje dijete uporno neće pospremiti svoju sobu, a ja to ponovim nekoliko milijuna puta (u mojoj glavi to je ponovljeno nekoliko milijuna puta, možda je izrečeno nešto manje puta – recimo tisuću), zar se zaista ne smijem naljutiti? Po nekima, ne. I ti neki nisu samo moja djeca. Jer ja sam ipak psiholog.

Mislim da struka možda donosi i neki teret na leđa, u vidu očekivanja za smirenim, staloženim, razumnim i finim ponašanjem u svim situacijama. Time se meni na leđa zapravo stavlja teret depersonalizacije. Moje korisnike ponekad tješi činjenica da i ja izgubim živce. Da, i ja ponekad imam potrebu zatvoriti se u kuću i ne komunicirati ni s kim. Da, i ja ponekad budem tužna, uplašena, ljuta…

A mene ponekad tješi činjenica da neke stvari u ljudskom ponašanju ipak ne razumijem. Što mi skida s leđa očekivanje da se moram slagati s nekim ljudima.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja