ŠTO SA ZLOČESTIM LJUDIMA?

Zanimljivo mi je pitanje postavljeno u jednom komentaru Dnevnika: “Kako se nositi sa zlobnim i oholim ljudima, nepravdom, kako naći u takvim situacijama svoj mir?”.

Pitanje mi je dalo dosta za razmišljati i prisjetiti se situacija iz svog života kada sam takve stvari doživjela. Naravno, prisjećanje nije bilo problem. Primjera situacija nepravde u vlastitom životu imam milijardu. Samo ove godine.

I u tome nisam jedina. Jedna od najčešćih tema razgovora koje vodimo s prijateljima i poznanicima ide na temu nepravde – nekoga prema meni, najčešće. One situacije kada sam ja nepravedna prema drugima baš ne spominjem. Iako ih i nema tako puno. Ali vrlo često moji prijatelji i ja “pljujemo” po drugima, zamjeramo im, ljuti smo s pravom, smišljamo kako ćemo “istjerati” pravdu, dokazati tko je u pravu. Nisam radila istraživanje (eto nekome ideja…), ali sigurna sam da više od pola Facebook statusa ima za temu jasno isticanje neke nepravde, prozivanje neke zlobe, prepričavanje neke situacije gdje su se prema meni ponijeli loše.

Razmišljajući o tome, sjetila sam se situacije kada smo moja prijateljica i ja raspravljale o trećoj osobi; ona mi je objašnjavala, vrlo uzrujana, problem – kako joj je ta osoba napravila nešto ružno, loše, bezobrazno. Ono “psihološko” u meni odmah se probudilo i počela sam zagovarati i drugu stranu. Gledati situaciju iz druge perspektive. Objašnjavati kako je to netko drugi mogao doživjeti. (psiholog sam pa sve i svakoga razumijem).

Monolog moje prijateljice o tome kako sam grozna, kako moram podržavati nju, biti na njezinoj strani, kako je moja dužnost kao prijateljice da stojim uz nju uvijek, neću vam prepričavati. Uglavnom, još smo uvijek prijateljice i tako će biti i dalje. Kada su se strasti smirile, malo smo racionalnije sagledale situaciju i shvatile da “nije sve tako sivo”.

Naime, kada JA doživim neku nepravdu, kada je netko prema meni loš, kada netko nešto loše učini, nešto što ja ne želim – naravno da će me izbaciti iz takta, iz moje životne ravnoteže. Vjerojatno čini neke stvari koje meni nikada ne bi pale na pamet. Koje ja nikada nikome ne bih napravila. Potpuno je logično da sam uzrujana. Ali tu dolazimo do zanimljivog paradoksa.

Pokušavajući riješiti takvu situaciju, vrlo često fokusiramo se na osobu koja čini takve neke, meni neprihvatljive, stvari. On ili ona to nije smjela, nije bilo u redu, nije bilo fer, nije bilo pravedno. Možda i nije, ali zato imamo sudove koji odlučuje o tome. No, isto tako postavlja se pitanje događaju li se stvari u životu prema zaslugama i zato što je tako fer? Ne, naravno da ne, još sam davno prestala vjerovati u to.  To je priča za neki drugi Dnevnik.

Dakle, vratimo se na temu. U tako emotivnoj situaciji, gdje smo povrijeđeni, možda i poniženi, radimo sami sebi “medvjeđu uslugu” time što se orijentiramo isključivo i samo na drugoga. Jer, prisjetimo se – tko je jedina osoba čije ponašanje možemo kontrolirati? Mi sami. A koga u tim napetim situacijama pokušavamo promijeniti? Ne sebe. Drugoga. Što je, naravno, nemoguće. Bar ne snagom volje, vjerujte mi, probala sam.

I onda se vraćamo na početak – moram mijenjati sebe. Bezveze, grozno, nepravedno. Ali jedino djelotvorno. I jedino na taj način dođemo do svog mira. Jedna od stvari koje meni tada pomognu jest mijenjanje naočala. Dakle, kada se smirim (ne odmah, naravno), promijenim naočale kojima gledam cijelu situaciju. Po mogućnosti, stavim neke s ružičastim filterom. Već i to zahtijeva jako puno napora. Ali to su zapravo stvari koje pomažu. Promjena percepcije, načina gledanja na neki događaj, ponekad je jedino što možemo učiniti u  situacijama koje nisu dobre za nas. A čim NEŠTO učinimo, osjećamo se bolje.

Drugu je osobu nemoguće promijeniti. Ako je netko jako naporan ili zlonamjeran, pokušavam ga izbaciti iz svog života – ne trebaju mi ljudi puni negativnosti. No, nemoguće je uvijek utjecati na to tko nas okružuje. U takvim se situacijama sjetite jedne zanimljive stvari. Naime, nikada problem ne predstavlja ono što nam je netko rekao. Problem predstavlja činjenica da u tu stvar (makar na tren) povjerujemo.