Evolucija glazbe

Glazba je jedna od ljudskih univerzalija. Prisutna je u svim kulturama i često je važna odrednica identiteta. Sastavni je dio mnogih aktivnosti, od kojih su neke bez nje gotovo nezamislive – primjerice, večernji izlasci. Premda uloga glazbe nije uvijek jednako važna te ona često pruža tek zvučnu pozadinu (primjerice, uz vožnju ili surfanje internetom), svakodnevnica većine ljudi bez glazbe bi izgledala puno drugačije.

Usprkos njezinoj sveprisutnosti i važnosti koju često ima, evolucijska važnost glazbe nije potpuno razjašnjena. Nedostatak objektivnih dokaza otežava zaključke o glazbi ljudskih predaka. Dokazi o postojanju glazbenih instrumenata nisu pronađeni prije pojave homo sapiensa sapiensa, odnosno modernih ljudi. Najstarijim pronađenim instrumentom smatra se koštana flauta stara oko 38 000 godina. Ipak, nije sasvim sigurno je li pronađeni predmet doista bio glazbeni instrument. Budući da pjevanje ne ostavlja fosilne dokaze, pitanja o glazbenim ponašanjima ljudskih predaka vjerojatno nikad neće dobiti odgovor koji će se moći potvrditi s potpunom sigurnošću. Ono što evolucijska psihologija može napraviti je pružiti teorijski okvir za tumačenje suvremenih empirijskih nalaza.

Jedan od glavnih izazova evolucijske perspektive je objasniti predstavlja li glazba adaptaciju. Pinker (Sacks, 2008) smatra da umjetnost, odnosno nijedna od njezinih grana, nije izravna evolucijska adaptacija. Za razliku od njega, Mithen (2005) glazbu smatra prevažnom da bi ona predstavljala tek popratnu pojavu neke druge adaptacije. Miller (2000) također navodi da je glazba previše važna i složena, ali i samostalna da bi mogla biti rezultat ičega osim izravne spolne ili prirodne selekcije. Darwin je još 1871. godine u svom djelu Porijeklo čovjeka o glazbi napisao da, budući da ni uživanje u njoj niti sposobnost njezine produkcije nisu ni od kakve koristi čovjeku, ona mora biti svrstana u najtajnovitije ljudske sposobnosti. Modernu glazbu smatrao je „fosilom“ ranije ljudske adaptacije – protojezika.

Darwinovo tumačenje pretpostavlja da ljudska sposobnost doživljaja glazbe svoje korijene ima u zajedničkom početku razvoja glazbe i jezika. Prije nego su postali odvojeni sustavi, zajedno su činili tzv. musilanguage (Brown, 2000), odnosno „glazbeni protojezik“. On se s vremenom razvio u dva odvojena sustava komunikacije – jezik, koji služi prijenosu informacija te glazbu, koja služi prijenosu emocija. Zbog nedostatka dokaza teško je sasvim rekonstruirati razvoj glazbenih ponašanja. Fokus je, stoga, pomaknut na njihove cijene i koristi za pojedinca.

Mnogi istraživači smatraju da je glazba bila od koristi u spolnoj selekciji te da se pod njezinim pritiscima i razvijala. No pretpostavka da se ona razvila isključivo u tu svrhu ne može objasniti mnoge važne karakteristike glazbe. Primjerice, glazba je sastavni dio mnogih ljudskih rituala koji nemaju za cilj pronalazak partnera, poput pogreba. Također, pojedina glazbena djela namijenjena su djeci. Nadalje, glazba je često rezultat grupnog rada, što također nije u skladu s pretpostavkom o individualnoj spolnoj kompeticiji.

Hagen i Hammerstein (2009) navode niz argumenata u korist hipoteze o ulozi glazbe u oglašavanju i obrani teritorija. Vokalizacije ove vrste nisu rijetkost u životinjskom svijetu te se pretpostavlja da su ih koristile i ranije ljudske vrste. Svoju primjenu, prema ovoj hipotezi, glazba nalazi u teritorijalnim konfliktima, pri čemu je često usmjerena na tjeranje uljeza. U slučajevima grupnog dijeljenja teritorija, u vokalizacijama sudjeluje više članova grupe, signalizirajući tako grupnu snagu. Željene posljedice predstavljaju privlačenje saveznika te odbijanje neprijateljskih uljeza.

Drukčije mišljenje zastupa Miller (2000), koji smatra da su grupe u kojima su ljudi živjeli bile male, egalitarne i neformalne. Zbog toga glazba u obliku suvremenih državnih himni ili vojnih marševa ne sadrži informacije relevantne za njezine evolucijske početke. Prema Milleru, to što je glazba rezultat grupnih napora ne znači da je ona i namijenjena grupi. Također, smatra da se glazba nije razvila ni u svrhu zbližavanja sa srodnicima. Razlog tome je taj što među pripadnicima drugih vrsta, kod kojih postoji suradnja srodnika, ne postoje neki posebni rituali zbližavanja. Glazba i ples ne igraju jednako važnu ulogu unutar obitelji kao izvan nje. Razlog zbog kojeg glazba „zvuči bolje“ u društvu nije dokaz da je njezina evolucija bila upravljana grupnim odabirima. Ukoliko je doista evoluirala pod pritiscima spolne selekcije, logično je da pruža veći užitak kada se sluša u društvu, pogotovo ako to društvo podrazumijeva mlade, atraktivne pojedince. Grupna produkcija glazbe, s druge strane, poput zajedničkog pjevanja, prema ovoj bi hipotezi služila kao svojevrstan dokaz da pojedinac pripada grupi zdravih ljudi, punih energije. To je svakako dobar indikator reproduktivnih sposobnosti.

Moderna glazba sadržajno je heterogena. Neka glazbena djela signaliziraju snagu grupe (pr. domoljubne pjesme), dok je u drugima fokus na karakteristikama pojedinca (pop, r’n’b pjesme i sl.). Ukoliko glazba predstavlja adaptaciju, moguće je da to čini u više od jednog područja. Signalizirajući karakteristike grupe, privlačimo saveznike što povećava šansu obrane teritorija, temeljem kojeg privlačimo partnere. Buduća istraživanja, koja bi s većom sigurnošću povezala karakteristike suvremene glazbe sa specifičnim uvjetima u okolišu evolucijske adaptivnosti, moći će pružiti bolje razumijevanje evolucije glazbe.