Dr. Danko Nikolić: Intervju

Doktore Nikolić, zamolio bih Vas da se ukratko predstavite čitateljima portala “Istraži Me”.

Diplomirao sam psihologiju u Zagrebu i nakon toga otišao na postdiplomski studij u Sjedinjene Države, u području kognitivne psihogije. Nakon toga odlučio sam dodati u svoj repertoar tehnika istraživanja i elektrofiziologiju mozga i iz tog razloga preselio sam se u Njemačku na Max-Planck Institut za istraživanje mozga u Frankfurtu. S velikim žarom  zanimam se za probleme tzv. rascjepa objašnjenja između mozga i uma tj., nedostatka uspjeha naše discipline da odgovori na pitanje kako fiziološki procesi u mozgu dovode do mentalnih sposobnosti.

Što Vas je uopće zainteresiralo za studij psihologije i kako Vas je profesionalni put odveo sve do Max-Planck Instituta?

Prvo je počelo s mojim interesom za umjetnu inteligenciju. Kao mladić, pročitao sam sve knjige koje su mi došle pod ruku. Iznenadilo me koliko je malo uspjeha isto tako područje umjetne inteligencije imalo u kompjutorskom simuliranju inteligentnih sustava. I dan danas, kompjutor nije u stanju postići ni približno nivo inteligencije kao što je ljudska. Zanimalo me onda i zanima me sada, zašto.

Kada već nije bio riješen, želio sam se sam baviti tim problem. U jednom trenutku zapitao sam se koji bi bio najbolji studij da me pripremi za takva istraživanja i zaključio sam da bi bilo najbolje studirati psihologiju—jer psihologija će mi, kako sam ja to očekivao, dati najviše znanja o tome kako funkcionira ljudski um. A taj um je trebalo iskopirati i nekako implementirati na stroju. I danas smatram da nisam pogriješio u toj odluci.

Za vrijeme studija u Zagrebu počeo sam se zanimati za  kompjutorsko simuliranje mozga. No, tim problemom uhvatio sam se stvarno u koštac tek na postdiplomskom studiju u Sjedinjenim Državama. Tada sam ubrzo uvidio da simulacije nisu dovoljne. Mi ne razumijemo funkcije mozga dovoljno da bismo ih mogli uspješno simulirati. Drugim riječima, ne znamo što i kako simulirati.

Da bi netko uspješno objasnio kako um proizlazi iz mozga, mora znati više o mozgu nego što se moglo pročitati iz literature. To znači da sam ja sebi dao zadatak da budem stručnjak za oboje, za um i za mozak. A prava stručnost postiže se u laboratoriju, za vrijeme direktnog postupka prikupljanja informacija i kopanja po sirovim podacima, ne iz pojednostavljenih i izglađenih podataka u literaturi. Informacija koja može biti krucijalna za rješenje nekog znanstvenog problema često se nalazi u sirovim podacima, ali je filtrirana na putu do znanstvene publikacije. Znanstvenici su često u situaciji odabira koji će podaci biti objavljeni, a koji će biti ignorirani. Zbog toga sam odlučio preći na Max-Planck Institut, gdje sam ubrzo dobio svoj vlastiti laboratorij.

Koje je Vaše glavno područje istraživanja i što Vas je zainteresiralo da se bavite njime?

Kao što rekoh, moje je glavno područje zanimanja rascjep objašnjenja mozga i uma. To je ono što me tjera naprijed. No, time se čovjek ne može lako baviti direktno, profesionalno. Jer u istraživanju trebao bi pokazati rezultate, a taj je problem, kao što sam napomenuo, pretežak da bi rezultati dolazili brzinom koja se zahtijeva za razvijanje znanstvene karijere. Stoga, istraživanjima se mora pristupiti sa skromnijim ambicijama. Iz tog razloga, moje se glavno područje istraživanja bavi jednim od pod-problema, odnosom između aktivnosti živčanih stanica u vidnom korteksu s jedne strane i vidnih iskustava s druge strane. U tim istraživanjima snimamo aktivnost i do stotinjak neurona istovremeno, u odgovoru na vidne podražaje. Istražujemo npr. neuralnu sinkronizaciju i subjektivno iskustvo svjetline podražaja ili fiziološke mehanizme u pozadini senzoričkog pamćenja (tzv. ikonička memorija).

No, uz ta fiziološka istraživanja bavim se još i višim vidnim funkcijama, kao što su prijelaz informacija iz vidnog radnog pamćenja u dogoročno pamćenje i utjecaj pažnje na te procese. Uz to, aktivno se bavim još i istraživanjem sinestezije.

U kojem smjeru planirate svoja daljnja istraživanja i radove?

Mislim da bih uskoro volio predložiti jedan teorijski koncept o tome kako biološki sustavi proizvode adaptivno ponašanje, a na kojem već radim duže vrijeme. Mislim da nam je potrebna opća teorija o tome kako se biološki sustavi organiziraju na svim razinama organizacije, od genetike do živčanog sustava i ponašanja. Jedna takva opća teorija omogućila bi nam da objedinimo biološke principe sa psihološkim principima, tj. rezultate fizioloških i kognitivnih istraživanja. Nakon toga, volio bih koristiti tu teoriju kao bazu za formiranje hipoteza o tome kako živčani sistem kreira ponašanje i za empirijsko testiranje tih hipoteza.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održat ćete javno predavanje na temu “Sinestezija i razumijevanje svijesti”. Zamolio bih Vas da čitateljima pobliže pojasnite pojam “sinestezija”.

Sinestezija je fenomen koji se pojavljuje u oko 2 posto populacije. Ti ljudi imaju iskustva koja su asocirana uz neke podražaje i koja su neobična—iskustva koja druge osobe nemaju. Tako npr. slova i brojevi često su asocirani s iskustvom boje. Svako slovo u abecedi ima svoju boju. Npr. slovo «A» često je crvene boje. Slično, dani u tjednu ili mjeseci u godini imaju često svoje boje ili zauzimaju određene pozicije u prostoru oko osobe, ili oboje. Uz te najčešće, postoje i brojne druge forme sinestezije. Sinestezija nije bolest, već više kao nekakva dodatna sposobnost. Sinestete uglavnom vesele te njihove dodatne asocijacije i ne žele ih ni pod koju cijenu izgubiti.

Možete li navesti neke zanimljive primjere i istraživanja iz tog  područja?

Moja grupa nedavno je otkrila iznimno rijetku formu—sinesteziju stila plivanja. Ti sinestete, plivači, imaju jednu boju asociranu s prsnim stilom, drugu s delfinom, treću kada plivaju na leđima, itd. Druga je zanimljiva forma zrcaljenje dodira; kada vide da je netko dotaknut, onda i sami osjete dodir na tom mjestu. Jedna o najneobičnijih za koje sam ja čuo jest sinestezija jedne gospođe iz Skandinavije koja mi se nedavno javila i koja tvrdi da, kada čuje ljudski glas, osjeća u grlu i prsima vibracije i sve ostale senzacije kao i da sama proizvodi taj glas. No, nismo još napravili istraživanja s tom osobom da bismo potvrdili i znanstvenim metodama da sinestezija stvarno postoji.

O čemu sve zanimljivome, svi koji posjete Vaše predavanje u Zagrebu, imaju prilike čuti? 

Osim što ću uvesti pojam sinestezije, pokazat ću kako su me istraživanja navela da sročim termin «ideastezije» tj., sposobnosti osjećanja koncepata. Dakle, pokazalo se da značenje podražaja  igra veliku ulogu u procesu sinestezije. Iako sam ja prvotno koncipirao ideasteziju isključivo za objašnjenje sinestizije, kasnije se pokazalo da se taj koncept aplicira isto tako na normalne svakodnevne senzacije. U ovom trenutku radim na tezi da su sve naše senzacije,  tj. doživljavanja u stvarnosti ideastetskog porijekla.

Porijeklo je doživljavanja fenomen kojim se sa zanimanjem bave i filozofi, jer, kako se smatra, o tome hoće li znanost uspjeti ili ne objasniti doživljavanje kao fiziološki fenomen, ovisi i možemo li filozofski odbaciti ili, pak, moramo prihvatiti dualizam materijalnog i mentalnog. Ti su problemi usko vezani uz pitanje na kojem je stupnju moguće znanstveno razumjeti svijest.

Nalazi da koncepti i značenje podražaja igraju odlučujuću ulogu u doživljavanju mogli bi igrati veliku ulogu u znanstvenom objašnjenju svijesti. Ja ću se kratko osvrnuti i na Descartesa i na funkciju koju bi koncept samoga sebe ili «ja», mogao igrati u njegovom cogito ergo sum.

Mislim da bi predavanje trebalo biti zanimljivo za svakoga tko se interesira za sintesteziju, probleme svijesti ili mentalna pitanja uopće.

Doktore Nikolić, hvala Vam na ovom intervjuu. Želimo Vam puno uspjeha u daljnjem radu. Imate li poruku ili neki vrijedan savjet za mlade kolege koji su tek izašli s fakulteta?

Hvala i Vama. Za one koji se žele baviti znanošću preporučio bih stjecanje što šireg znanja, posjećivanje što više različitih laboratorija i stjecanje različitih načina razmišljanja. Isto tako, sugeriram im da razviju što više akademskih vještina. Potrebno je učiti velikim dijelom i sam, tako da čovjek može izaći iz okvira dominatnog i uobičajenog načina razmišljanja u nekom području—tj. iz takozvanog mainstreama. Ako znaš samo ono što i drugi znaju, razmišljat ćeš kao i drugi. A ako razmišljaš kao drugi, teško je otkriti nešto novo. Velika količina znanja čeka sakrivena, zaboravljena i ignorirana. Nalazi se u knjigama i radovima koji nisu postali dio mainstreama zbog nužne ograničenosti onoga što može tipično stati u udžbenike. Ta riznica znanja nije iskorištena onoliko koliko bi mogla biti.

Više informacija o radu dr. Nikolića možete pronaći na http://www.danko-nikolic.com/
Predavanje će se održati u dvorani VII Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, u ponedjeljak 7. listopada, u 19:00 sati.

Više informacija o predavanju možete pročitati u članku “Sinestezija i razumijevanje svijesti – javno predavanje“