Capgras sindrom – kad nam bližnji postanu stranci

„Fred (59) je upućen na neuropsihološku procjenu zbog kognitivnih i ponašajnih teškoća za koje se pokazalo da su bili početni simptomi demencije. Javili su se problemi s pamćenjem koji su se s vremenom pogoršavali. Razvio je neke opsesivno-kompulzivne simptome, govor mu je bio otežan, a javio se sve izraženiji motorički nemir te je bilo narušeno i svrhovito, cilju usmjereno ponašanje. Nakon godinu i pol dana od početka pojavljivanja problema, Fred je postao uvjeren da je njegova supruga zamijenjena drugom osobom koja izgleda isto kao ona. Ta osoba je imala isto ime, isti glas, nosila istu odjeću i živjela u istoj kući. Bio je izrazito zabrinut za suprugu, često je pitao gdje je ona te ju je čak  tražio vani po ulicama. Jednom prilikom je pokušao nagovoriti suprugu da ode s njim na policiju prijaviti njezin nestanak. No, većinu vremena je bio potpuno pristojan prema toj „drugoj“ ženi i čak joj se obraćao imenom supruge. Ponekad ju je pak znao ispitivati o stvarima koje bi samo njegova supruga znala. S vremenom mu se stanje pogoršalo. Jedan kraći period nije prepoznavao ni najstarijeg sina, nego je mislio da je zamijenjen njegovim nećakom. Postao je nesposoban prepoznati rodbinu i prijatelje, kao ni sebe u zrcalu. Kada bi vidio svoj odraz na staklenim vratima  otvorio bi ih da propusti tu osobu unutra.“

Capgrasov sindrom (CS) jedan je od sumanutih sindroma pogrešnog prepoznavanja (SSPP). Prema MKB-10 (Međunarodna klasifikacija bolesti), sumanuti sindromi pogrešnog prepoznavanja svrstavaju se u kategoriju perzistirajućih sumanutosti, nespecificiranih ili prema DSM-IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders) u nespecificirani tip sumanutog poremećaja, koji uključuje:

• Capgras sindrom – uvjerenje da su bliske osobe zamijenjene uljezima identičnog izgleda tj. dvojnicima (npr. bliska osoba je zapravo uljez koji izgleda kao ta osoba).
• Frégolijev sindrom – pogrešna identifikacija nepoznatih ljudi, tj. osoba ih pogrešno prepoznaje i tvrdi da se njoj poznata osoba maskirala tako da izgleda drugačije (npr. neki stranac je zapravo rođak oboljele osobe).
• Sindrom unutrašnje preobrazbe (intermetamorfoze) – poznata osoba se transformira u nekog drugog i poprima sve njegove karakteristike (npr. sin oboljelog poprima izgled i osobine ujaka).
• Sindrom osobnog dvojnika – uvjerenje da netko drugi poprima njegove fizičke karakteristike (npr. prijatelj se transformira u oboljelog).

Osim 4 glavna navedena sindroma, postoje i drugi kao npr. pogrešno prepoznavanje sebe tj. svojeg lika u zrcalu, Capgrasov sindrom neprepoznavanja neživih objekata, reduplikacija u vremenu (osoba postoji i u sadašnjosti i u budućnosti) i sl.

Početkom 20. st. Capgras i Rebould-Lachaux opisali su slučaj žene sa sumanutom idejom da su članovi njezine obitelji zamijenjeni uljezima koji izgledaju identično kao oni. Iako je to bio samo dio njezine kliničke slike, predstavljao je nešto novo i do tada nezabilježeno. Kako je Capgras bio psihijatar, u pokušaju da objasni fenomen, okrenuo se psihoanalitičkim objašnjenjima.

Osnovna psihoanalitička pretpostavka uključuje „teoriju ambivalencije“ prema kojoj osoba nakon neke konfrontacije ima podijeljene osjećaje prema bliskoj osobi te ju u isto vrijeme voli i mrzi. Dolazi do razdvajanja te osobe na dobru i lošu. Neprijateljstvo se projicira na dvojnika dok se izgubljeni član obitelji može slobodno idealizirati. Često se uz ambivalentne osjećaje javlja krivnja, a ponekad i seksualna želja.

U objavljenoj studiji slučaja o ženi koja je tvrdila da je njezin otac zamijenjen dvojnikom, Capgras je pretpostavio da je uzrok njezina incestuozna ljubav prema ocu. Pri tome bi kreiranje dvojnika olakšalo ambivalentne osjećaje koji nisu uspješno potisnuti; neprijateljstvo bi bilo projicirano na uljeza, dok bi se originalna osoba mogla i dalje idealizirati.

Iako je u početku smatran isključivo psihijatrijskim poremećajem, 80-ih godina prošlog stoljeća to se mijenja. S jedne strane, uzrok je bio u sve većem broju slučajeva akutnog Capgras sindroma uslijed trauma mozga, a s druge strane, zbog jačanja organskih teorija u psihijatriji. Danas različita istraživanja ističu važnu ulogu organskih oštećenja kod Capgras sindroma te se procjenjuje da je između 25 i 40% slučajeva CS-a povezano s organskim oštećenjem. Tehnike neuroslikovnog prikaza, kao i CT i EEG studije, pokazuju vezu CS-a i poremećaja u desnoj hemisferi, posebno u temporalnim i frontalnim regijama, a u nekim slučajevima i s globalnim propadanjem moždanih funkcija (kod demencije).

U pokušaju da se objasni kako organska oštećenja dovode do CS-s razvijene su različite teorije. Ranije se pretpostavljalo da oštećenja pridonose derealizaciji i depersonalizaciji koje uz prisustvo paranoidnih ideja mogu dovesti do javljanja CS-a. No, klinička praksa je pokazala da to nije uvijek slučaj. Druga istraživanja ukazala su na određenu ulogu oštećenja pamćenja, pri čemu osoba ne može obnavljati epizodičko pamćenje (pamćenje vlastitog iskustva), što dovodi do osjećaja neadekvatne poznatosti bliske osobe, tj do proturječnosti između onog što osoba percipira i pohranjene slike. To se također pokazalo kao dobro objašnjenje samo u nekim slučajevima CS-a. Predložena je i teorija o odvojenosti hemisfera. Naime, svaka hemisfera posebno procesira vanjske informacije, tj. postoje dvije reprezentacije određenog lika. No, te dvije reprezentacije se ne uspijevaju spojiti pa se stvaraju dva odvojena psihički identična lika osobe, tj. stvara se iluzija dvojnika. No, istraživanjima se došlo do nekih zaključaka koje teorija nije uspjela predvidjeti.

Bauer (1984) je predložio neuroanatomski model, kojeg su kasnije prihvatili Ellis i Joung (1990), prema kojem postoje dva puta kod prepoznavanja lica. Prvi put (ventralni) povezuje vizualni korteks sa dijelom mozga koji je odgovoran za prepoznavanje objekata, tj. za vizualno prepoznavanje. Drugi put (dorzalni) povezuje vizualni korteks s dijelom mozga koji je odgovoran za osjećaj poznatosti i afektivne značajnosti, tj. za emocionalno prepoznavanje (limbičkim strukturama). Ta dva puta funkcioniraju neovisno jedan o drugome u smislu da oštećenje jednog puta ne utječe automatski na drugi put. Smatra da se kod CS-a oštećen dorzalni put. Zato osobe s CS-om bez problema prepoznaju bliske osobe, ali nemaju više osjećaj poznatosti i afektivne bliskosti prema njima. No, iako se ova teorija pokazala izrazito značajnom, javilo se nekoliko problema. Ponekad je okidač za CS bio u potpunosti psihološke prirode ili nije bio vizualni (npr. jedna žena je na temelju telefonskih poziva bila uvjerena da su njenu kćer, koja je odselila u drugu državu, zamijenili dvojnicom. Također, jedna slijepa žena je tvrdila da su joj zamijenili supruga i da primjećuje da je uljez malo deblji i da miriše drugačije).

Breen, Caine i Coltheart (2000) predlažu kognitivni model koji proizlazi iz rada Bruce-a i Young-a (1986). Bruce i Young su pretpostavili da prepoznavanje lica uključuje nekoliko faza. U prvoj fazi interpretiraju se emocionalni znakovi, tj. utvrđuje se emocionalno stanje osobe, analizira se govor (ako se javi) te vizualni znakovi (dob, spol, rasa i sl.). U drugoj fazi utvrđuje se da li je lice poznato. Ako jest, u trećoj fazi aktiviraju se semantičke i biografske informacije o osobi (facijalna ekspresija, prepoznavanje glasa ili hoda osobe i sl.). Zadnja faza uključuje dolazak do imena osobe. Pretpostavlja se da kod ranije spomenuta dva puta kod prepoznavanja lica dolazi do pogreške u drugoj fazi.

Breen i sur. predlažu postojanje samo jednog neuroanatomskog puta (ventralnog vizualnog puta) koji ide od vizualnog korteksa gdje dolazi do vidne percepcije, preko temporalnih struktura gdje dolazi do prepoznavanja do amigdale koja je odgovorna za emocionalnu komponentu. Smatraju da nema dovoljno dokaza koji bi išli u prilog tome da je dorzalni put odgovoran za vizualno prepoznavanje ili za afektivni odgovor na poznati podražaj.

U svom kognitivnom modelu, koji nastavljaju na model Bruce-a i Young-a, pretpostavljaju da nakon druge faze u kojoj se utvrđuje poznatost lica u isto vrijeme, preko dva nezavisna puta, dolazi do aktiviranja informacija o osobi i afektivnog odgovora. Naime, kod CS-a, prema navedenom modelu, prijelaz iz faze prepoznavanja do afektivnog odgovora (ili sam afektivni modul) je oštećen, dok je aktivacija informacija o osobi neoštećena. Ako dođe do oštećenja prijelaza, osoba s CS-om će i dalje imati emocionalnu reakciju na sve podražaje osim vidnih. Ako je greška u samom afektivnom modulu, tada neće biti emocionalne reakcije ni za jedan podražaj.

Iako su do sada predložene brojne teorije od kojih su neke psihoanalitičke, kognitivne ili neuroanatomske, one ne isključuju jedna drugu i svaka od njih daje važan doprinos u razumijevanju Capgras sindroma. Danas se smatra da je osnovni uvjet za nastanak poremećaja u većini slučajeva interakcija organskih i neuropsiholoških čimbenika.

Capgrasov sindrom najčešće se javlja u sklopu shizofrenije (posebno paranoidnog tipa), poremećaja raspoloženja, moždanih oštećenja, epilepsije, Parkinsonove bolesti, Alzheimerove demencije i sl. Povezuje se i s alkoholizmom, korištenjem droga i migrenama. Javlja se neovisno o rasi, dobi ili spolu, s tim da neki autori izvješćuju da se CS-a češće javlja kod žena.

Kada se osobu pita kako prepoznaje da je osoba uljez, s obzirom na to da izgleda identično bliskoj im osobi, pacijenti često koriste konfabulaciju (izmišljeno sjećanje). Objašnjenja obično variraju od razlika u boji očiju, načina na koji netko kuha ručak, vezuje vezice na cipelama i sl. Postoje slučajevi u kojima su osobe ubile dvojnika; jedan pacijent je bio uvjeren da su njegovog očuha zamijenili vanzemaljcem te mu je odrezao glavu da bi pronašao baterije i mikrofilm. No, u većini slučajeva pacijenti ne reagiraju tako drastično iako često reagiraju ljutnjom i brigom za nestalu osobu. Neki reagiraju i prilično pozitivno. Jedna gospođa je bila uvjerena da su njenu kćer zamijenili dvojnicom, no kako joj se ta dvojnica činila kao dobra osoba, odlučila je ne suočiti ju s prijevarom.

S obzirom na to da se Capgras sindrom najčešće javlja u sklopu nekih drugih poremećaja, važno je utvrditi osnovnu bolest te isključiti eventualni organski uzrok. Individualna terapija možda je najbolja za tretman sumanutih misli kod osobe, no potrebno je naglasiti da se osobu ne treba ohrabrivati u njenim sumanutostima, ali je nije dobro ni napadati. Bolje je usmjeriti se na davanje podrške pacijentu zbog teškoća koje doživljava. Mogu se koristiti i kognitivne tehnike koje uključuju testiranje realnosti. Također se koriste i antipsihotici koji su se pokazali donekle učinkovitima.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja