Kriminalističko profiliranje II dio – kako uhvatiti počinitelja?

Može li bilo koja osoba počiniti bilo koje kazneno djelo?

Odgovara li vrsta kaznenog djela određenom tipu ličnosti počinitelja?

Postoji nekoliko glavnih metoda krim. profiliranja, a sve je započelo profiliranjem i hvatanjem „Mad Bomber“-a (slob. prijevod – Ludi Bombaš), koji je terorizirao New York kroz razdoblje od 17 godina, kao i osnivanjem Behavioral Sciences Unit – BSU (slob. prijevod – Bihevioralna znanstvena jedinica) pri FBI akademiji početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.

Kriminalistička istražna analiza – organizirani i dezorganizirani počinitelji

FBI-jev je odjel BSU kroz sljedećih nekoliko godina intervjuiranjem serijskih i seksualnih ubojica stvorio najpoznatiju tipologiju počinitelja kaznenih djela: organizirane i dezorganizirane počinitelje.

Osnovno je načelo ove tipologije razlikovati počinitelje kaznenih djela s obzirom na njihove karakteristike koje proizlaze iz načina izvršenja kaznenog djela tzv. modus operandi.

Postavlja se pitanje koliko je razumno sve počinitelje razvrstati na ovu dihotomiju međusobno isključivih kategorija. Kritike upućene ovoj podjeli govore o pretjeranom pojednostavljivanju ljudskog ponašanja i karakteristika počinitelja. Također, činjenica je da je klasifikacija organiziranih i dezorganiziranih počinitelja stvorena na temelju intervjua razmjerno malog uzorka od 36 osoba te se stoga postavlja pitanje valjanosti takve klasifikacije. Većina počinitelja ipak se nalazi negdje između ove dvije kategorije.

Psihologija istrage

Psihologija istrage (Investigative Psychology) kao metoda kriminalističkog profiliranja predstavlja spoj psihologije i kriminalistike. Područje primjene ove metode profiliranja nisu samo ubojstva i silovanja, nego i terorizam, krađe, pa čak i porezni, korupcijski odnosno organizirani kriminal. Kako je ovdje više prisutna psihologijska komponenta, neka od načela koje ova škola zagovara jest, primjerice, pretpostavka da će se počinitelj prema žrtvi ponašati kao i prema drugim osobama u svome svakodnevnom životu tj. njegova socijalna interakcija bit će slična. Nadalje, vrijeme i mjesto zločina mogu sadržavati tragove o počinitelju. Ako se primjerice, prema karakteristikama izvršenog zločina zaključuje da se počinitelj osjećao sigurno i imao osjećaj kontrole nad situacijom, može se pretpostaviti da je to lokacija koja je počinitelju dobro poznata. Navedene, ali i mnoge druge kriminalne karakteristike mogu otkriti određeni obrazac ili tipologiju počinitelja koja može suziti krug osumnjičenih. Osim navedenoga treba računati da, iako se kriminalac u počinjenju svojih kaznenih djela ponaša slično, postoji mogućnost da uči iz svojih iskustava te mijenja svoj modus operandi tj. način izvršenja zločina. Njegova kriminalna karijera u tome slučaju predstavlja napredak i iako dozvoljava donošenje određenih zaključaka o počinitelju (npr. o njegovoj inteligenciji), istovremeno otežava njegovu klasifikaciju zbog mijenjanja karakteristika zločina. Komponenta bliska kriminalnoj karijeri jest i forenzička svjesnost koja obuhvaća znanje koje počinitelj ima o načinima provođenja istrage, a može upućivati na osobu koja je već prije bila u doticaju sa zakonom te je vješta u uništavanju dokaza i otežavanju istrage.

Geografsko profiliranje

Dok se druge metode krim. profiliranja bave različitim mogućim karakteristikama počinitelja, geografsko profiliranje usmjerava se samo na jednu karakteristiku – lokaciju počinitelja.

Dakle, geografsko profiliranje metoda je kojom se određuje prostorno ponašanje počinitelja unutar prostornih relacija različitih mjesta zločina, a što obuhvaća potencijalno mjesto življenja, radno mjesto ili neku drugu lokaciju. Prema nekim autorima, potrebno je postojanje bar 5 prostornih točaka kriminalnih radnji (npr. pljački) da bi se ova metoda mogla primjenjivati te je pouzdanija što je grad veći.

Iako je ova metoda matematički operacionalizirana, njezine pretpostavke se i dalje mogu opisati kao psihološke. Načelo najmanjeg otpora govori da, ako osoba bira između dviju ili više različitih radnji, izabrat će onu u koju treba uložiti manje truda, ili u ovome kontekstu – put ili lokaciju koja je najbliža. Usko vezano uz to načelo jest i opadanje udaljenosti tj. pretpostavka da se broj kaznenih djela nekog počinitelja smanjuje što je počinitelj dalje od mjesta stanovanja. Kako broj kaznenih djela raste i počinitelj je u njima sve bolji, dolazi do porasta samopouzdanja počinitelja. Zbog sve veće sigurnosti u sebe, „zona kaznenih djela“ postaje sve bliža intimnoj zoni počinitelja tj. zoni njegovog svakodnevnog života.

No, s druge strane postoji i tzv. „Buffer Zone“ odnosno krug neposredno oko počiniteljeve lokacije gdje počinitelj ne radi kriminalna djela zbog percipiranog prevelikog rizika. Iz ovih, ali i drugih postavki modela, stvorena su dva tipa počinitelja prema lokaciji stanovanja i izvršenja zločina – „razbojnik“ i „putnik“.

„Razbojnik“  tip je počinitelja koji vrši kazneno djelo izvan mjesta stanovanja, no njegovo je mjesto stanovanja unutar kruga počinjenih kaznenih djela.

„Putnik“ je drugačiji. Potpuno napušta svoju lokaciju i geografsku regiju i čini kazneno djelo na potpuno drugome mjestu tj. drugoj regiji. Za sada, metoda geografskog profiliranja nije primjenjiva kod ovog tipa počinitelja. Primjerice, sadistički i seksualno motivirani silovatelji prečesto pripadaju u ovu kategoriju jer se često prije napada na žrtvu ekscesivno voze automobilom. Kod ovog tipa počinitelja zastupljenost putnika kreće se čak do 30%.

Iako metoda geografskog profiliranja puno obećava, za sada ima velika ograničenja. Prije svega, to su skupi programi za geografsko profiliranje čija nedostupnost onemogućava širu primjenu i shodno tome, daljnji razvoj ove metode. Njezina je prednost korištenje statističkih programa za utvrđivanje lokacije što stvara određenu preciznost i pouzdanost. No, kao i u drugim statističkim programima, kvaliteta izlaznih rezultata ovisi o kvaliteti ulaznih podataka, što je česti nedostatak policijskih istraga. Stoga, ako primjerice, dva serijska počinitelja operiraju na istome području, program neće uspjeti uočiti razliku između kaznenih djela i zaista uočiti da se radi o dva različita počinitelja. Ne smije se zaboraviti da ova metoda služi jedino utvrđivanju lokacije počinitelja te je često za kvalitetnu geografsku analizu potreban kvalitetan psihološki profil, što nije uobičajena praksa kod svih profilera. Neki profileri pretjeruju u svojem zaključivanju i na temelju lokacije zaključuju o nizu potencijalnih karakteristika počinitelja, a neki čak na temelju toga prave i cjelokupne kriminalističke profile počinitelja. Praksa te vrste je nedopustiva jer može imati negativne posljedice po daljnji razvoj istrage, posebice u situacijama kada je vrijeme ključan faktor.

Analiza bihevioralnih dokaza

Jedna od novijih metoda kriminalističkog profiliranja koja primjenjuje deduktivni pristup jest i analiza bihevioralnih dokaza gdje je puno veći naglasak na forenzičkom pristupu. U ovoj metodi, profiler ne pretpostavlja o ničemu osim ako o tome nema određeni dokaz, a veliki dio vremena provodi se u utvrđivanju kvalitete forenzičkih nalaza. Dakle, zaključak ove metode je direktna ekstenzija povezanosti kvalitetnog forenzičkog dokaza i ponašanja počinitelja za vrijeme kaznenog djela iz čega proizlazi određena karakteristika počinitelja.

Analiza bihevioralnih dokaza, u prvome redu, podrazumijeva utvrđivanje i interpretaciju forenzičkih dokaza, njihovu vjerodostojnost i kvalitetu što s rekonstrukcijom zločina omogućava stvaranje najlogičnijeg profila počinitelja.

Viktimologija, dio analize bihevioralnih dokaza koji za cilj ima proučiti žrtvu, sve njezine karakteristike kao što su stil života, demografske karakteristike i ostalo, postaje sve korisniji alat u utvrđivanju profila počinitelja. Drugim riječima, počinitelji često imaju razloge zašto su odabrali baš taj određeni tip osobe za žrtvu, a ne neki drugi.

Na kraju, očito je da, za sada, praksa kriminalističkog profiliranja ima više nedostataka nego prednosti. No, razvoj procedura, postavljanje standarda, kao i povećanja udjela znanstvenih istraživanja u ovome području obećavaju sve bolje i na dokazima utemeljene egzaminacije počinitelja posebno teških kaznenih djela. Sažeto rečeno, teorija kriminalističkog profiliranja obećava, no na svakodnevnoj praksi je da taj potencijal ispuni te izbjegne stranputice u logičkom zaključivanju koje dovode do generalizacija koje nemaju osnovu u znanstvenim istraživanjima.

 

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja