Liječenje PTSP-a: Izazovi i mogućnosti

U prošlim člancima govorilo se o dijagnozi i simptomima PTSP-a, kao i određenim specifičnostima traume koja je u pozadini poremećaja. Kao što je rečeno, socijalna je podrška izuzetno važna za prevenciju PTSP-a, ali i za njegovo liječenje.

Dakle, prije počinjanja bilo kakvog tretmana, neophodno je osigurati suradnju obitelji/prijatelja, koji će biti oslonac i motivacija osobi u teškim trenucima. Nakon upoznavanja osobe i utvrđivanja specifičnosti njezinog traumatskog iskustva, sljedeći je korak pomoći oboljelom.

Cilj svih oblika terapija PTSP-a jest ublažiti simptome ponovnog proživljavanja traume, povećati samokontrolu, odnosno, utjecati na cjelokupnu simptomatologiju PTSP-a te tako poboljšati kvalitetu života oboljelog. Drugim riječima, osobi se pomaže naučiti živjeti s proživljenom traumom. U određenom broju slučajeva može se očekivati potpuni oporavak, dok je kod nekih prisutno tek smanjenje simptoma.

No, bilo koji oblik smanjenja simptoma PTSP-a vrijedan je cilj, i za stručnjake, i za oboljelog i njegovu okolinu.

Stoga, u ovome članku kratko će biti prikazane metode liječenja PTSP-a od kojih najvažnije mjesto zauzima EMDR (Eye-Movement Desensitization and Reprocessing), koja će biti kasnije prikazana u tekstu, a koja je posebno osmišljena za anksiozne poremećaje i PTSP. Od drugih metoda, najdjelotvornija je terapija psihofarmacima i kognitivno-bihevioralna terapija, no koriste se i grupna terapija, psihodinamska terapija, art terapija i mnoge druge tehnike kao npr. hipnoza.

Prije kratkog prikaza mogućnosti u tretmanu PTSP-a, ne smiju se zapostaviti psihosocijalni oblici intervencija koji predstavljaju važan dio pružanja pomoći traumatiziranim osobama. Njihov je cilj olakšati proces oporavka osnaživanjem pojedinca i njegove okoline kroz edukaciju, rekreacijske aktivnosti, skrb za djecu, grupe samopodrške i savjetovanje. Tako je prema nekim podacima, u Hrvatskoj i Bosni za vrijeme ratnih događanja provedeno 185 različitih psihosocijalnih programa.

U ratnim uvjetima, primjerice, nemoguće je očekivati da osoba koja nema socijalnu sigurnost, nema sredstva za život i ne zna što se dogodilo s njezinom obitelji, postigne određeni terapijski napredak.Osiguravanje optimalnih uvjeta života mora biti temelj svih drugih intervencija koje slijede.

Psihofarmakološka terapija

Kao što je u prošlim člancima rečeno, znatan dio problematike PTSP-a tumači se biološkim faktorima. Stoga, metoda psihofarmacima podrazumijeva utjecanje na biološke procese u mozgu za koje se smatra da imaju određenu ulogu u simptomima PTSP-a. Koristi od primjene psihofarmakološke terapije prije svega su smanjenje simptoma PTSP-a, ali i tretman komorbidnih poremećaja, kao i smanjivanje teškoća koje mogu utjecati na psihoterapijski proces ili svakodnevno funkcioniranje.

Važno je spomenuti da, iako je anksioznost glavna značajka PTSP-a, primjena anksiolitika najčešće se izbjegava. Lijekovi za smanjenje anksioznosti – anksiolitici – razmjerno brzo stvaraju ovisnost organizma, što može predstavljati dodatni problem u liječenju osobe. No, ponekad je njihova primjena ipak nužna, a prednosti nadmašuju potencijalnu štetnost.

Najkorišteniju skupinu psihofarmaka predstavljaju antidepresivi, ali po potrebi i antipsihotici. Psihofarmakološki tretman kreira se prema prevladavajućim simptomima oboljelog, tako da se pokušava utjecati na one biološke mehanizme za koje se smatra da su odgovorni za određenu skupinu simptoma.

Neovisno koja je psihofarmakološka terapija primjenjivana, najbolji rezultati mogu se očekivati kada se kombiniraju i psihofarmaci i psihoterapija.

Kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) predstavlja kombinaciju dva psihološka pristupa – pristupa usmjerenog na mijenjanje misli, osjećaja, vjerovanja i pristupa usmjerenog na promjenu ponašanja. Općenito govoreći, KBT se smatra najboljom vrstom psihoterapije za razni broj poteškoća uključujući i anksiozne poremećaje. Brojne metode kognitivno-bihevioralne terapije mogu se svrstati u tri glavne skupine: metode kognitivnog preoblikovanja, metode suočavanja i metode rješavanja problema.

Neke od tehnika, kao što su biofeedback  i trening relaksacije (opuštanja), klijenta uče smirivanju i kontroli fizioloških aspekata PTSP-a. Sistematskom desenzitizacijom  može se, primjerice, postići da oboljeli nakon 12 psihoterapijskih susreta više ne osjeća strah od vožnje u automobilu, nakon pretrpljene prometne nesreće. Kognitivnim preoblikovanjem mogu se prepoznati štetna vjerovanja gdje osoba smatra da je svijet nesigurno mjesto. Puno je korisnije, i za osobu produktivnije, zamijeniti ta vjerovanja realističnijim mislima o vrijednostima za koje je vrijedno živjeti. No, detaljniji opis svih kognitivno-bihevioralnih tehnikaprelazi okvire ovoga članka, stoga će se samo istaknuti da je KBT izuzetno korisna terapija koja daje brze, ali dugotrajne efekte, i prema nekim istraživanjima dokazano djeluje na isti način kao i farmakoterapija.

No, prema mnogima, najučinkovitija tehnika u tretmanu PTSP-a osmišljena je, sasvim slučajno, od strane Francine Shapiro 1989. god tijekom jedne šetnje parkom u pokušaju nošenja s vlastitom svakodnevnom anksioznošću, a nazvana je EMDR.

EMDR – Desenzitizacija i reprocesiranje pokretima očiju

Eye Movement Desensitization and Reprocessing (EMDR) je multimodalna tehnika koja integrira kognitivno-bihevioralne, psihoanalitičke i neurološke principe u tretmanu PTSP-a te osmišljena je posebno za poremećaje uzrokovane traumatskim događajima.

Ukratko, EMDR sastoji se od pacijentovog zamišljanja ili dosjećanja najstrašnijih dijelova traume dok očima prati terapeutov prst koji mu se pomiče ispred očiju. Primjena ove tehnike izvodi se u 8 stadija tijekom kojih terapeut zahtijeva od pacijenta da se prisjeća traumatskog događaja, istovremeno prateći ometajući podražaj (terapeutov prst, tapkanje dlana, ritmične tonove). Pretpostavka je da se oživljavanjem traume, uz ometajuće podražaje, traumatska iskustva asociraju s novim, bezopasnim iskustvima. Tako dolazi do kognitivnog restrukturiranja slično kao kod drugih bihevioralnih tehnika.

Osnovna teorija u podlozi EMDR-a, zamišljena od strane autora, pretpostavlja traumom prouzrokovana oštećenja neuronskih krugova pamćenja. Ako traumatska sjećanja ostanu neprocesirana, ona postaju osnova za mnoge disfunkcionalne reakcije. Traumatski sadržaji moraju se na prihvatljiv i osobi siguran način proraditi, stoga Shapiro teoriju EMDR-a naziva teorija adaptivnog procesiranja informacija.

Neke od drugih teorija koje objašnjavaju terapijske efekte EMDR-a pozivaju se na poboljšanu komunikaciju između dviju hemisfera mozga. Pokreti očiju predstavljaju svojevrstan distraktor koji omogućuje verbalno iznošenje traumatskih slika u pamćenju.

Ipak, mehanizmi ove tehnike nisu razjašnjeni te se postavlja pitanje je li uopće potrebno pomicanje prsta ispred pacijentovih očiju ili je bit ove tehnike samo u desenzitizaciji. Unatoč mnogim istraživanjima, to pitanje ostaje još uvijek otvoreno.No, neupitno je da primjena ove tehnike daje rezultate. Projekt evaluacije terapijskih metoda, pokrenut od strane Američkog psihološkog udruženja 1995. god., ustvrdio je da je EMDR empirijski potvrđena tehnika.

Meta-analiza svih tretmana PTSP-a Van Etten i Taylora iz 1998. god.  pokazuje da je EMDR djelotvorniji od svih tretmana (farmakoloških i psiholoških) u liječenju PTSP-a. Istraživanja o djelotvornosti EMDR-a u tretmanu PTSP-a pokazala su da uspješnost u smanjivanju i nestanku simptomatologije PTSP-a varira od 70 do 100%.

Pitanje koje se postavlja jest: Ako postoji tretman koji je toliko učinkovit, zašto se on ne primjenjuje u rutinskoj praksi tretmana PTSP-a na našim prostorima?

Neovisno o tome, provedena istraživanja govore o djelotvornosti EMDR-a, i to ne samo u tretiranju simptomatologije PTSP-a, nego i kroz njegovu ekonomičnost i relativnu vremensku kratkoću tretmana (u usporedbi s, primjerice, psihoanalitičkom terapijom).

Zaključak

Svaka je osoba specifična, što čini odgovor na traumatski događaj krajnje kompleksnim i zahtijeva cjeloviti pristup. Svako liječenje PTSP-a treba se sastojati od psihoedukacije, pružanja adekvatne psihosocijalne podrške i izabranih psihoterapijskih tretmana. Kao najdjelotvorniji tretmani pokazali su se farmakoterapija, kognitivno-bihevioralna terapija i EMDR. Nikada se ne smije zaboraviti da socijalna podrška, razumijevanje i povjerenje čine osnovu svakog terapeutskog napretka; tehnike su samo nadogradnja te osnove.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja