Socijalna fobija

Strah je univerzalan za sve kulture i vrste. Pretpostavlja se da je njegova glavna funkcija zaštita organizma od neposredne prijetnje tako da ga mobilizira da bi se opasnost izbjegla. Kada je osoba suočena s prijetnjom dolazi do različitih promjena u organizmu. Otkucaji srca i disanje ubrzavaju se da bi se udovoljilo povećanoj potrebi za kisikom, pojačano znojenje omogućuje hlađenje da bi se olakšao bijeg, a zjenice se šire da bi se izoštrio vid.

S druge strane, anksioznost se javlja nakon uočavanja signala predstojeće opasnosti. Osoba očekuje moguću prijetnju i nije sigurna hoće li se s njom moći nositi. Usmjerava pažnju prema izvoru prijetnje, što povećava oprez za relevantne znakove opasnosti. To dovodi do javljanja straha jednom kada prijetnja nastupi.

No, strah i anksioznost nisu uvijek adaptivni. Ponekad se mogu javiti kad ne postoji realna prijetnja ili biti neproporcionalni u odnosu na postojeću prijetnju. Često se može čuti kako se netko npr. boji govora u javnosti, što objektivno ne ugrožava osobu i ne predstavlja za nju velik rizik. Izlaganje rada na konferenciji ili držanje govora na nečijem vjenčanju vjerojatno će izazvati nervozu i anksioznost kod mnogih ljudi te iako je normalno da se netko tako osjeća u situacijama u kojima je izložen promatranju i kritičnoj procjeni drugih osoba, to ipak nije dovoljno za postavljanje dijagnoze.

Fobija je iracionalan strah koji je trajan i najčešće prekomjeran. Dijagnoza se postavlja ako problem onemogućuje osobu u obavljanju svakodnevnih aktivnosti i uzrokuje joj značajan stres te traje najmanje 6 mjeseci.

Socijalna fobija je anksiozni poremećaj kojeg karakterizira intenzivan strah u društvenim situacijama, pri čemu se osobe boje da će biti negativno procijenjene. Često su svjesni da je njihov strah iracionalan i pretjeran, no smatraju da to ne mogu kontrolirati. Pojedinci koje imaju socijalnu fobiju (koja se naziva i socijalni anksiozni poremećaj) osjećaju intenzivnu anksioznost ako je pažnja drugih usmjerena prema njima. Sebi postavljaju izrazito visoke standarde te ako smatraju da ih nisu ispunili, mogu se osjećati posramljeno te kao da ih drugi kritiziraju. Često pokušavaju izbjeći situacije koje im izazivaju strah, no ako to ne mogu, dolazi do anksioznosti. Javlja se znojenje, osjećaj mučnine, drhtanje, crvenilo, počinju mucati ili dobiju probavne smetnje. Ti simptomi uzrokuju daljnju anksioznost zbog straha da će to drugi primijetiti.

Opća i specifična socijalna fobija

Razlikuju se opća i specifična socijalna fobija. Opća socijalna fobija javlja se u različitim socijalnim situacijama, kao što su situacije u kojima se procjenjuje izvedba osobe (npr. držanje govora) ili situacije koje uključuju bilo kakvu socijalnu interakciju (npr. čavrljanje), tj. anksioznost se javlja prilikom svake situacije u kojoj bi osoba mogla biti u središtu pozornosti. Osoba je često zabrinuta da je svi gledaju i prate što radi. Može strahovati da će ispasti smiješna, da neće znati odgovor na neko pitanje te ispasti neznalica i sl. Ponekad, njen strah u socijalnim situacijama može biti toliko intenzivan da dovede do paničnog napadaja. To je kraći period vrlo intenzivnog straha u kojem se javljaju neki od sljedećih simptoma: uplašenost, drhtavica, znojenje, mučnina, bol u trbuhu, ubrzani rad srca, bol ili osjećaj pritiska u prsnom košu, davljenje, vrtoglavica ili nesanica, strah od smrti ili gubitka kontrole. Napadaj prolazi spontano, a osoba se nakon toga osjeća iscrpljeno. Također, osoba je sklona ruminacijama tj. „prežvakavanju“ onoga što se dogodilo te često u detalje analizira situaciju želeći da je drugačije reagirala.

S druge strane, specifična socijalna fobija javlja se uz specifičnu situaciju (držanje govora, društvena okupljanja, jedenje u javnosti, telefoniranje, prozvanje na satu u školi i sl.). Osoba u svakodnevnim društvenim situacijama nema nikakvih problema, no ako se nađe u situaciji koja je plaši, postaje vrlo anksiozna. U krajnjem slučaju, to također može dovesti do paničnog napadaja.

Kod nekih se osoba uz socijalnu fobiju često razvije i depresivni poremećaj, a neki su skloni  i korištenju sredstava ovisnosti da bi umanjili anksioznost. Kako su osobe sa socijalnom fobijom sklone izbjegavanju situacija koje ih plaše, to se kod težih i dugotrajnijih poremećaja može razviti u agorafobiju kod koje osoba osjeća intenzivan strah od otvorenog prostora i javnih mjesta i/ili skupina ljudi te s vremenom prestane izlaziti iz kuće.

Socijalna fobija najčešće ima svoj početak u adolescenciji, s tim da je u ranijoj dobi često  prisutna sramežljivost, sklonost plaču te izrazita plašljivost. Još uvijek se ne zna zbog čega točno dolazi do socijalne fobije. Pretpostavlja se da geni u kombinaciji s okolinom imaju određenu ulogu. Također, socijalna fobija često se javlja kod osoba koje su u ranijoj dobi bile zlostavljane od strane roditelja ili vršnjaka ili kod onih čiji su roditelji bili prekritični ili previše zaštitnički nastrojeni. Također se istražuje uloga amigdale, kao i mogući hormonalni utjecaj.

Tretman

Socijalna fobija izlječiv je problem, ali prvo je potrebno potražiti pomoć stručnjaka. Značajan je dio tretmana edukacija o simptomima anksioznosti, o tome zašto se oni javljaju te kako tretman u tome može pomoći. Ako je osoba upoznata s time što se događa kada je organizam izložen prijetnji te na koji način ljudi reagiraju, manja je vjerojatnost da će pretjerano reagirati kad se nađe u situaciji koja joj izaziva anksioznost.

Najčešće se koristi kognitivno bihevioralna terapija koja uključuje kognitivnu terapiju, izlaganje, trening socijalnih vještina te učenje tehnika opuštanja. Kognitivna terapija usmjerava se na problematične načine razmišljanja te propituje takve obrasce naučenog razmišljanja. To uključuje rad na negativnim mislima i vjerovanjima o sebi i drugima, koja stoje u njihovoj podlozi. Izlaganje uključuje postepeno uključivanje u situacije koje osobi izazivaju strah, radi navikavanja tj. da bi se tako umanjila nelagoda izazvana objektom straha. Kroz ponovljeno izlaganje, osoba uči da se njene strepnje ne ostvaruju, iako se suočila s njima. To se obično provodi po koracima, koji su postavljeni hijerarhijski, počevši od onoga što osobu plaši najmanje, vezano za određenu situaciju, pa do onoga što je plaši najviše. Učenje socijalnih vještina osmišljeno je da bi se osobama pomoglo u interakciji s drugima. Koriste se i tehnike opuštanja da bi se osoba naučila opustiti, prvo u situacijama koje joj ne izazivaju anksioznost, a onda i u onima koje izazivaju.
Iako je za osobu sa socijalnom fobijom važno da se uključi u tretman koji će joj pomoći prevladati strah, postoje i neke stvari koje može napraviti sama za sebe. Za početak, važno je pripaziti na spomenute negativne obrasce razmišljanja te takve misli pokušati testirati. Budući da je to teže nego što zvuči, poželjno je imati podršku stručne osobe. Također, postavljanje realnih i manjih ciljeva može pomoći osobi da se učinkovitije nosi sa stresom. Nadalje, važno je zapamtiti da izbjegavanje jedne situacije koja osobu plaši, vodi izbjegavanju i svih sličnih situacija. Stoga, najbolje se sa strahom suočiti korak po korak. Tehnike reduciranja anksioznosti, kao što su vježbe disanja i opuštanja, mogu također biti od pomoći. Kada se jednom nauče, moguće ih je koristiti u svim situacijama.

Treba napomenuti da za svakog pojedinca oporavak može različito trajati te da će uključivati uspone i padove, no važno je ustrajati u tome jer netretirana socijalna fobija može dovesti do ozbiljnog narušavanja kvalitete života.