Što je abnormalno ponašanje i doživljavanje?

Definirati abnormalno ponašanje i doživljavanje predstavlja razmjerno lagan zadatak ukoliko ga rješava prosječan čovjek – laik, i razmjerno težak zadatak, ukoliko na to pitanje pokušava odgovoriti stručnjak iz područja mentalnog zdravlja – npr. psihijatar ili psiholog.

Kada prosječna osoba razmišlja o abnormalnom ponašanju, to se najčešće svodi na predodžbe o prototipu abnormalnog ponašanja i često se opisuje krajnje istaknuti oblik nekog poremećaja – primjerice shizofrenije ili nedovoljne intelektualne razvijenosti. Tako će prosječna osoba „lako“ prepoznati da nešto nije u redu kod osobe koja živi osamljenički život, nema posao, nema prijatelja, i čuje glasove koji joj govore da povrijedi sebe i druge. No, ukoliko se u predodžbe o abnormalnom uključe relativno „blaži“ primjeri abnormalnog ponašanja tada zadatak njegove procjene postaje znatno teži.

Upravo stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja pokušavaju odgovoriti na pitanja što je to normalno i prilagođeno ponašanje, a što nije. Pri tome treba naglasiti da nerijetko tanka linija razdvaja normalno od abnormalnog ponašanja, a ponekad ona nije niti jasna.

S vremenom su postignuti određeni konsenzusi o tome što je abnormalno ponašanje i doživljavanje koji su sadržani u suvremenim dijagnostičkim priručnicima DSM i ICD u obliku dijagnostičkih kriterija duševnih poremećaja. No, mnoga pitanja o abnormalnom ponašanju i dalje ostaju neodgovorena, a suvremena znanost, koja se bavi proučavanjem psihopatologije, raspolaže s malo nedvojbenih odgovora o toj temi.

Abnormalno ponašanje je kompleksno po svojoj definiciji i aspektima koje obuhvaća. Da bi ga se barem u određenoj mjeri shvatilo, treba spomenuti normalno ponašanje tj. psihičko zdravlje.

Psihičko zdravlje podrazumijeva cjelokupne čovjekove genetske, psihičke, socijalne i kulturološke karakteristike čovjeka. Glavna karakteristika psihičkog zdravlja je pozitivan stav prema sebi i okolini. Psihičko zdravlje se češće shvaća kao nedostižni ideal, nego kao realno ostvarivo stanje. Stoga bi pravilnije bilo reći, psihički zdrava osoba je ona koja ima sposobnost prilagođavanja svojoj okolini.

Pojedinačni kriteriji pomoću kojih se utvrđuje je li neko ponašanje normalno ili nije, nisu dovoljni za točnu i preciznu procjenu. No, što je više tih kriterija zadovoljeno, veća je vjerojatnost da je promatrano ponašanje uistinu abnormalno.

Statistički kriterij i rijetko pojavljivanje

Rijetko pojavljivanje određuje većinu psihijatrijskih poremećaja, te se pod abnormalnim smatra sve što je rijetko, a temelji se na normalnoj distribuciji. Normalna distribucija prisutna je kod većine pojava u prirodi.

Statistički kriterij rijetkosti podrazumijeva da je patološko sve što se u populaciji rijetko javlja, odnosno ono što nema većina ljudi.

Na svijetu primjerice ima najviše onih koji su prosječne inteligencije (otprilike 65% populacije). Manje je onih koji su ispod ili iznad prosječno inteligentni (otprilike 30% populacije). Još je manje onih koji su intelektualno nedovoljno razvijeni, odnosno intelektualno superiorni (otprilike 5% populacije). Dakle, udaljavajući se od prosjeka, broj ljudi koji imaju manji ili veći kvocijent inteligencije se smanjuje. Kada se spomenuta pojava (ali i većina drugih pojava) prikaže grafički, formira se karakteristična zvonolika krivulja ili Gaussova krivulja.

Kriterij rijetkog pojavljivanja primjenjiv je primjerice kod mentalne retardacije, ali je očito pogrešno smatrati nadprosječno inteligentne osobe abnormalnima. Superiornu inteligenciju većina ljudi smatra poželjnom osobinom.

S druge strane, postoji velik broj roditelja koji dominantno koriste fizičko kažnjavanje kao sredstvo odgoja djece. Za fizičko kažnjavanje se stoga ne može reći da je rijetko, nego upravo suprotno. Vodeći se statističkim kriterijem rijetkosti takvo ponašanje se može smatrati normalnim. No, suvremeno društvo takvo ponašanje ne prihvaća, te ga moralno osuđuje što ilustrira izuzetak gdje ovaj kriterij nije primjenjiv.

Socijalni kriterij i kršenje normi

Pravne i zakonske regulative, kulturne vrijednosti, neformalni običaji ponašanja i svi oni oblici primjerenog ponašanja koje propisuje društvo i kultura – određuju pojedincu okvir ponašanja koje je poželjno i prihvatljivo.

Nedostaci ovog kriterija su što nije univerzalan i što se s vremenom mijenja. To znači da ono što se u jednom vremenskom razdoblju proglašavalo patološkim, u drugom je postalo razmjerno normalno.

Primjer koji to ilustrira je društvena prihvaćenost/neprihvaćenost osoba homoseksualne orijentacije. Homoseksualnost je u prošlosti smatrana bolešću, no s vremenom je to prestala biti. Pitanje koje se postavlja je; je li znanost koja ima tendenciju biti „objektivnom“ , to jednostavno i postala, ili su i trendovi u znanosti samo produkt šireg kulturološkog konteksta u kojem znanstvenici nedvojbeno djeluju.

Općenito govoreći, manjkavost ovog kriterija je velika. Upravo se iz demonstriranih razloga sve više naglašava specifičnost kulture iz koje pojedinac dolazi što za cilj ima individualiziraniju procjenu osobe. Uvažavanjem svih osobitosti kulture pokušava se izbjeći pogrešna zamjena specifičnosti kulture za patologiju pojedinca. Drugim riječima, razgovaranje s Bogom u nekim zemljama je odraz specifičnosti kulture, dok je u nekim kulturama odraz patološkog ponašanja i doživljavanja.

Subjektivni kriterij i osobna patnja

Subjektivnost je možda najproblematičniji, ali istovremeno i najvažniji kriterij abnormalnog ponašanja.

Najproblematičniji je iz razloga što varira od osobe do osobe i kao takav je izrazito nestabilan, odnosno krajnje subjektivan. S druge strane, u nekim slučajevima (npr. kod anksioznih i depresivnih poremećaja) pojedinac je ipak sam sebi najbolji parametar. U psihijatrijske ustanove često dolaze osobe koje su razmjerno svjesne da ne funkconiraju najbolje i da im je potrebna pomoć. Kod takvih slučajeva, kriterij osobne patnje služi kao motivator za promjenu i rad na sebi, što pozitivno utječe na prognozu i ishod liječenja.

Također, kriterij koji je blizak onom subjektivnom jest i kriterij uvida. Osoba u tom slučaju smatra da je njezino funkcioniranje patološko, te je u određenoj mjeri kritična prema samoj sebi. Ponekad kod težih oblika mentalnih poremećaja (manija, shizofrenija), ili nekih poremećaja ličnosti, osoba nije kritična prema sebi, te smatra da nema problem, iako je okolini njen problem sasvim očit i jasan.

Kriterij osobne patnje i njegovi nedostaci mogu se vidjeti kada je riječ o psihopatskim poremećajima ličnosti. Osobe te strukture ličnosti ne osjećaju strah, nemaju empatije prema drugim osobama iz svoje okoline, šarmantni su i manipulativni, te često iskorištavaju svoju okolinu. Na njih se kriterij osobne patnje ne može primjeniti jer kod njih pati njihova okolina, a ne oni sami.

Medicinski kriterij

Osnovna logika medicinskog kriterija podrazumijeva da je ponašanje osobe abnormalno ukoliko zadovoljava dijagnostičke kriterije psihijatrijskih poremećaja. Drugim riječima, osoba ima simptome koji su karakteristični za određeni psihijatrijski poremećaj. Ovaj kriterij svoju potvrdu nalazi u drugim medicinskim disciplinama koje dokaze bolesti nalaze u promjenama funkcija i strukture živčanog ili nekog drugog sustava.

S obzirom da su mentalne poteškoće bitno drugačije prirode od ostalih zdravstvenih problema, kritike upućene ovome kriteriju su brojne. Jedna od glavnih kritika odnosi se na isključivost modela prema kojemu osoba ili ima simptom, ili ga nema. To je primjenjivo kod nekih poremećaja kao što je shizofrenija (i simptoma doživljaja halucinacija), dok kod nekih drugih pokazuje znatne nedostatke. S obzirom da je medicinski kriterij isključiv, njime se ponekad ne uspijevaju zahvatiti razlike koje su prisutne kod osoba s različitim intenzitetom simptoma. Ukoliko osoba s anksioznim poremećajem doživljava stanje uznemirenosti, prisutnost simptoma je ono što se bilježi, a ne intenzitet simptoma.

Ipak, dugotrajnom praksom se pokazalo da se težina poremećaja može razmjerno dobro procijeniti s brojem simptoma i dužinom njihovog trajanja, uvažavajući, pri tome, i druge kriterije procjene abnormalnog ponašanja.

Neočekivanost i iznenadnost

Pogrešno je smatrati da je svaka promjena, ukoliko je neočekivana/iznenadna, ujedno i patološka, suprotno tome, da je svaka spora i predvidljiva promjena odraz psihičkog zdravlja tj. normalna. Propadanje intelektualnih i drugih funkcija  kod Alzheimerove bolesti, od trenutka kada je ona ustanovljena, ponekad traje i 10 godina što ne zadovoljava kriterij neočekivanosti i iznenadnosti.

No, unatoč ovim nedostatcima, često se kao jedan od parametara abnormalnog, odnosno mentalnog poremećaja, postavlja pitanje ima li promjena u odnosu na dosadašnje stanje tj. funkcioniranje. Poznati su primjeri postporođajne depresije majki koje su radosno i s iščekivanjem čekale rođenje svog djeteta, da bi nakon što se dijete rodilo izgubile svaki interes za njega. To je primjer neočekivane i iznenadne promjene stanja osobe koji zadovoljava ovaj kriterij.

Opasnost

Kriterij opasnosti je kriterij koji svakako stvara najviše štete kada je riječ o položaju psihijatrijskih pacijenata (klijenata) u društvu.

Stigmatizacija koja otežava uspješnu rehabilitaciju pacijenta, ali i njegovu resocijalizaciju (za teže oblike poremećaja) u društvu, bazira se velikim dijelom na ovome kriteriju. Većina ljudi, kada razmišlja o psihijatrijskim pacijentima, stvara određeni prototip odnosno predodžbu kako psihijatrijski pacijent izgleda. Prečesto je u negativnu sliku o psihijatrijskim pacijentima uključena i nesrazmjerna doza opasnosti koju psihijatrijski pacijenti predstavljaju za svoju okolinu. Unatoč tome što „prosječna“ osoba misli da je „prosječan“ psihijatrijski pacijent opasan tj. agresivan, oni to načelno nisu. Naravno, povećani je rizik od agresivnosti kod nekih oblika shizofrenije, nekih psihotičnih stanja, depresije (agresivnost prema sebi), raznih oblika ovisnosti, ili poremećaja ličnosti. No, kada je riječ o „prosječnom“ psihijatrijskom pacijentu, izuzev ranije navedenih primjera, oni nisu agresivni te ne predstavljaju opasnost za sebe niti okolinu. Ipak, točnije bi bilo reći da psihijatrijski pacijenti obično ne predstavljaju veću opasnost od prosječnih „normalnih“ osoba.

Poremećaj funkcioniranja

U suvremenim dijagnostičkim klasifikacijama uveden je ovaj kriterij koji mora biti zadovoljen kako bi se ispunili preduvjeti za postavljanje psihijatrijske dijagnoze.

Kada je riječ o dijagnosticiranju psihijatrijskih poremećaja, kriterij poremećaja funkcioniranja, sam za sebe nije dovoljan. Razlog tome jest što funkcioniranje osobe može biti oštećeno iz sasvim „normalnih“ razloga (na primjer, smanjeno radno funkcioniranje osobe zbog nezadovoljstva u braku). Potrebno je da osoba posjeduje značajan broj simptoma koji se povezuju s određenim poremećajem i koji uzrokuju značajno narušavanje funkcioniranja osobe u nekom području. Područja funkcioniranja osobe mogu biti raznolika a uključuju socijalni kontekst, školu, radno okruženje, obitelj, seksualni život i slično.

Također, u dijagnostičkoj klasifikaciji mentalnih poremećaja procjenjivanje razine funkcioniranja predviđeno je GAF ljestvicom ili ljestvicom opće procjene funkcioniranja. Ona uključuje procjenu općeg psihološkog, socijalnog i radnog funkcioniranja osobe na kontinuumu duševno zdravlje-bolest.

No, iako je kriterij narušenog funkcioniranja izuzetno važan, on nije presudan, što uvažava mogućnost da postoje osobe koje imaju mentalni poremećaj, a nije im nužno narušeno životno funkcioniranje. Primjeri su tkz. „vikend ovisnici“ koji svoje funkcioniranje zadržavaju pod kontrolom. Također, shizofrene osobe koje se oporave i resocijaliziraju te nemaju nikakvih problema u svakodnevnom funkcioniranju, što je u suvremenoj psihijatriji  sve češće, točnije 20-30%.

Nemogućnost izbora

Često se osobi oboljeloj od duševnog poremećaja nameće odgovornost i krivnja za nastanak bolesti, što utječe na adekvatno suočavanje s novonastalim problemom i posljedično na sam ishod liječenja.

U većini slučajeva, osoba nema utjecaja na njegov nastanak iz razloga što gotovo svi poremećaji svoju etiologiju baziraju na određenom utjecaju genetike i ranijeg razvoja na koji osoba načelno nije imala utjecaj. Svaki čovjek u određenom trenutku radi najbolje što zna, odnosno u skladu sa svojim mogućnostima. Stoga, da je osoba imala snage za borbu protiv bolesti zasigurno bi ju i pobijedila.

Druge, kompleksnije verzije modela tj. kriterija abnormalnog ponašanja uključuju četiri kriterija poznata kao 4D (Corner) koji moraju biti zadovoljeni da bi se neko ponašanje procjenilo aberantnim. To su devijacija od normi (deviance), uznemirenost/stres (distress), disfunkcionalnost (dysfunctional) i opasnost (dangerous). Također, neki drugi autori (Jahoda) smatraju da psihički zdrava osoba posjeduje adekvatne stavove prema sebi, ima osjećaj identiteta, integracije i autonomije, razvija se i samoaktualizira, te svrsishodno utječe na svoju stvarnost i okolinu.

Zaključno, iako svaki kriterij abnormalnog ponašanja i doživljavanja ima svoje nedostatke i nije primjenjiv na svako aberantno ponašanje, načelno se smatra da što je više kriterija zadovoljeno, to je veća vjerojatnost duševnog poremećaja. Naravno, treba izbjegavati rutinsko dijagnosticiranje abnormalnog ponašanja, i svaku osobu sagledati individualno i cjelovito. Svako površno proučavanje nečije osobne problematike može voditi velikoj šteti, posebno raznim oblicima diskriminacije i stigmatizacije. Postavljanje dijagnoze mentalnog poremećaja, osim svih spomenutih dvojbi oko kriterija abnormalnog ponašanja, može otežati i izrazita heterogenost većine mentalnih poremećaja. Ona je posljedica brojnih uzroka koji do njih mogu dovesti, ali i bogatom poviješću pojedinca tj. svim biološkim, socijalnim, i psihološkim osobinama koje svaku osobu čine jedinstvenom. Iz tog razloga, važno je uvijek oprezno donositi procjene i odluke koje toj osobi mogu, potencijalno zauvijek, promijeniti život.