Vrste disocijativnih poremećaja

Kao što je navedeno u prošlom članku, disocijativni poremećaji uključuju različite poremećaje koje karakterizira raskol u funkcijama svijesti, pamćenja, percepcije vlastitog identiteta ili percepcije okoline, a do kojih dolazi uslijed traumatskog događaja.

Prema DSM-V (Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje), u disocijativne poremećaje se svrstavaju:

• Disocijativni poremećaj identiteta
• Disocijativna amnezija
• Poremećaj depersonalizacije i derealizacije
• Drugi određeni disocijativni poremećaji
• Neodređeni disocijativni poremećaji

Disocijativni poremećaj identiteta

Disocijativni poremećaj identiteta vjerojatno je najpoznatiji poremećaj ove skupine. Ranije poznat kao poremećaj višestruke osobnosti, često je služio kao inspiracija za filmske likove.

Da bi se dijagnosticirao, kod osobe moraju postojati dva ili više različita identiteta, koji preuzimaju kontrolu u različitim razdobljima. Svaki od njih ima vlastiti oblik ponašanja, razmišljanja, kao i vlastiti način stupanja u međuljudske odnose. Svaka ličnost za sebe određuje kako će se osoba ponašati dok je ona dominantna, a ostale ličnosti potisnute. Identiteti mogu biti toliko različiti da jedna ličnost može biti ljevak, a druga dešnjak. Mogu nositi naočale s različitom dioptrijom, biti alergični na različite stvari ili imati naglašena različita emocionalna stanja (depresija nasuprot agresivnosti) ili obrasce ponašanja u romantičnoj vezi (ovisnost nasuprot agresivnosti). Kod osobe su prisutne i rupe u pamćenju, tj. zaboravljanje važnih osobnih informacija, koje se ne može objasniti uobičajenom zaboravljivošću.

Naime, često se događa da barem jedan od različitih identiteta ne zna za postojanje ostalih te se ne sjeća što se događalo dok je drugi identitet imao kontrolu. No, ako je prisutno više različitih ličnosti, neke od njih mogu biti svjesne postojanja ostalih. Međusobno mogu biti u prijateljskim odnosima ili mogu biti suparnici. S druge strane, ličnosti koje ne znaju što se događa često čuju glasove, za koje ne znaju čiji su. Ovakva fragmentacija ličnosti najčešće se događa kao odgovor na traumu u djetinjstvu, no poremećaj se ne dijagnosticira prije adolescencije. Različiti autori slabo se slažu oko prevalencije ovog poremećaja; dok ga jedni smatraju relativno čestim, drugi navode da je izuzetno rijedak, a neki čak propituju njegovo postojanje. Javlja se češće kod žena te ga često prate depresija, suicidalne ideje, različite fobije ili granični poremećaj ličnosti. U liječenju se koriste različite psihoterapijske tehnike.

Disocijativna amnezija

Disocijativna amnezija funkcionalni je poremećaj epizodičkog pamćenja, tj. pamćenja vlastitog iskustva. Osoba se nakon nekog traumatskog događaja (zlostavljanje, pokušaji suicida, smrt bliske osobe, kriminal i sl.) ne može sjetiti različitih osobnih podataka, obično traumatske prirode, dok činjenično pamćenje nije narušeno. Zaboravljivost pri tome prelazi uobičajenu razinu zaboravljanja. Amnezija se može javiti za događaje vremenski bliske traumatskom događaju (npr. preživjeli sudionik prometne nesreće koji se ne sjeća samog događaja te dan-dva iza toga) ili za samo neke događaje tijekom stresnog razdoblja (npr. ratni veteran ne može se sjetiti nekih situacija iz rata) ili može doći do potpune amnezije pri kojoj se osoba ne može sjetiti ničega iz svog života.

Epizoda amnezije može trajati od nekoliko sati pa sve do nekoliko godina, a amnezija se može javiti naglo ili postepeno. Često osoba nije svjesna da ima teškoća s pamćenjem, sve dok joj drugi ne kažu da se nešto dogodilo ili da je nešto napravila, a čega se ona ne sjeća. Ponašanje osobe za vrijeme amnezije ne mijenja se značajno, iako zbog gubitka pamćenja može doći do dezorijentacije, zbunjenosti i bezrazložne zabrinutosti. Zanimljivo je da, iako se osoba svjesno ne sjeća traume, implicitno znanje o tome da se nešto dogodilo ipak ostaje.

Naime, žrtve silovanja s disocijativnom amnezijom za taj događaj svejedno pokazuju ponašanja tipična za žrtve silovanja, kao što su otuđenost, obeshrabrenost, nemogućnost uživanja u intimnim odnosima te hiperpobuđenost u situacijama koje ih nesvjesno podsjećaju na traumu. Disocijativna amnezija često se javlja zajedno s konverzivnim poremećajem, bulimijom, alkoholizmom i depresijom. Terapija obično nije ni potrebna, jer kod osobe dolazi do spontanog oporavka jednom kada je se makne iz prijeteće situacije te izloži poznatom i sigurnom okruženju. Ako to nije dovoljno, koriste se psihoterapija i hipnoza.

Disocijativna fuga, prema DSM-V, više nije zaseban poremećaj, već ulazi pod disocijativnu amneziju. Karakterizira je djelomičan ili potpuni gubitak pamćenja te preuzimanje novog identiteta uz napuštanje doma. Osoba kreće na naizgled svrhovito putovanje, pri čemu su socijalni kontakti ograničeni ili posve prekinuti. Javlja se iznenada, nakon stresnog događaja, poput bračne svađe, rata, prirodne katastrofe i sl. Novi identitet može biti vrlo složen i detaljno razrađen; osoba može naći novi posao te čak i poprimiti nove osobine ličnosti. Fuga najčešće traje kratko, od nekoliko sati do nekoliko dana, a vrlo rijetko više mjeseci. Za vrijeme njenog trajanja, osoba nije svjesna da je nešto zaboravila, a nakon što povrati zaboravljena sjećanja na svoj život, obično se više ne sjeća perioda fuge. Do oporavka dolazi spontano ili uz korištenje psihoterapije i hipnoze.

Poremećaj depersonalizacije i derealizacije

Ovaj poremećaj uključuje nemogućnost integracije jedne ili više komponenti percepcije. Kod osobe se javlja osjećaj nestvarnosti, odvojenosti i otuđenosti od sebe, vlastitih misli i osjećaja te vlastitog tijela. Simptomi depersonalizacije obično se pojavljuju iznenada. Osoba ima dojam kao da je napustila tijelo i da sebe promatra s udaljenosti; njeno tijelo i osjećaj vlastitog ja čudni su joj i nerealni. S druge strane, osoba je svjesna da ima problem s percepcijom i da stvari nisu onakve kakvim se čine. Uz depersonalizaciju često se javlja i derealizacija, kod koje se osobi čini da je stvarnost u potpunosti izmijenjena i čudna.

Depersonalizacija se može javiti i kao simptom kod anksioznog poremećaja, depresivnog poremećaja, fobija, shizofrenije i sl. Može se javljati epizodički i trajati od nekoliko sati do nekoliko mjeseci, no može postati kronična tek s izmjenama u intenzitetu. Malo se zna o djelotvornom tretmanu za ovaj poremećaj; najčešće se koristi psihoterapija, kao i farmakoterapija.  Ako je depersonalizacija ustrajna i ako se ponavlja, treba se usmjeriti na nju zasebno, ali i na nju kao dio nekog drugog poremećaja, kao što je npr. anksioznost ili shizofrenija.

Drugi određeni disocijativni poremećaji / Neodređeni disocijativni poremećaji

Kategorija koja se u DSM-IV zvala disocijativni poremećaji, neodređeni, u DSM-V podijeljena je u dvije kategorije: drugi određeni disocijativni poremećaji i neodređeni disocijativni poremećaji. Prva kategorija uključuje poremećaje iz stare kategorije, koji ne zadovoljavaju kriterije ni jednog od disocijativnih poremećaja. Dakle, u skupinu drugih određenih disocijativnih poremećaja ulaze oni poremećaji čija je klinička slika slična, npr. disocijativnom poremećaju identiteta, ali ne zadovoljava u potpunosti kriterije, jer nema prisustva dvije ili više ličnosti ili nema amnezije za značajne osobne informacije.

Nadalje, može se javiti derealizacija, ali koja nije praćena depersonalizacijom ili npr. stanja disocijacije kod pojedinaca koji su bili podvrgnuti nekakvim oblicima indoktrinacije ili „ispiranja“ mozga u zatočeništvu i sl. Druga kategorija, neodređeni disocijativni poremećaji, više je predviđena da se koristi u situacijama kada nema dovoljno informacija za dijagnozu, kao npr. u hitnom prijemu.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja