Home / Kognitivna psihologija / Laganje – noviji pristup u detektiranju laži
Laganje – noviji pristup u detektiranju laži

Laganje – noviji pristup u detektiranju laži

Mišljenje da su emocionalne reakcije, poput stresa i anksioznosti, koje se prepoznaju opažajući verbalne i neverbalne znakove te fiziološke reakcije, najpouzdaniji indikatori laganja, seže još u antička vremena. Tako su, primjerice, arapi tražili od osumnjičenih da ližu vruće željezo, vjerujući da laganje izaziva suhoću usta pa su osumnjičene koji opeku jezik smatrali lažljivcima. Kinezi su, slično tome, osumnjičenima davali rižin prah koji su trebali prožvakati i ispljunuti. Ukoliko je ispljunuti prah bio suh, osumnjičen je bio proglašen krivim. I danas se fiziološke reakcije, koje se javljaju uslijed laganja, smatraju indikatorima istoga, premda se razvojem moderne tehnologije ispituju sofisticiranije nego prije. Jedan od najpoznatijih uređaja za indirektno detektiranje laganja jest tzv. poligraf. Poligraf može registrirati neke fiziološke parametre, poput, krvnog tlaka, disanja, tjelesne temperature, pulsa, znojenja i sl.

Pristup usmjeren na emocionalne reakcije

Prema pristupu usmjerenom na emocije, pretpostavlja se da će osumnjičeni koji je kriv doživljavati visoku razinu stresa i anksioznosti tijekom istražnog procesa, budući da ne želi biti otkriven u laži. Tako su Inbau i Reid (1962; prema Kassin, 2012), u svojem istraživanju, pronašli da su izbjegavanje kontakta očima, suhoća usta i kunjenje da se govori istina neki od indikatora laganja. Inbau, Reid i Buckley (1986; prema Kassin, 2012) navode indikatore poput pretjerane pristojnosti, nezgrapnih pokreta tijela, izbjegavanja frontalnog položaja tijela osumnjičenog u odnosu na intervjuera i sl. Premda se smatralo da se laganje može detektirati i opažajući facijalne pokrete, poznatije kao mikro-ekspresije lica, nema empirijskih dokaza njihove dijagnostičke vrijednosti. Bond i DePaulo (2006; prema Vrij i Granhag, 2012) utvrdili su meta-analizom da opažači klasificiraju osumnjičene u lažljivce ili iskrene, prema verbalnim i neverbalnim indikatorima laganja, s 54% točnosti, što je relativno nisko s obzirom na to da bi se 50% točnih razvrstavanja očekivalo nasumičnim razvrstavanjem velikog broja ispitanika.

Osumnjičenima se postavljaju tzv. relevantna i kontrolna pitanja, uz pretpostavku da će krivac biti visoko anksiozan tijekom relevantnih pitanja. Primjer relevantnog pitanja je „Jeste li ubili osobu xy?“. S druge strane, kontrolna pitanja nisu toliko direktna, premda su po sadržaju vezana uz kriminalno djelo. Ispitivači formuliraju ova pitanja na način da ako osumnjičeni odgovori s „ne“ – vrlo vjerojatno laže. Primjerice, „Jeste li tijekom 25 godina Vašeg života ikoga fizički ozlijedili?“. Još jedno interesantno zapažanje je pojava tzv. orijentacijskog refleksa kod krivaca. Naime, kada ih se izloži važnim detaljima počinjenog kriminalnog djela, pretpostavlja se da će se javiti znakovi prepoznavanja istih. Primjerice, u slučaju ubojstva osobe xy, postavlja se pitanje: „Kako je ubijena osoba xy? Je li utopljena, udarena teškim predmetom u glavu, upucana, pretučena do smrti…?“ Na točan odgovor, kod ubojice bi se trebao pojaviti orijentacijski refleks, koji se očituje u promijenjenim fiziološkim reakcijama.

Pristup usmjeren na kognitivno opterećenje

Prema novijem pristupu, pretpostavlja se da je laganje kognitivno zahtjevnije od iskrenosti. Shodno tome, potrebno je povećati kognitivne zahtjeve, budući da će se lažljivci u takvim situacijama teže snalaziti od iskrenih. Postoji nekoliko načina da se to izvede. Jedan od njih je tražiti od osumnjeničenih da prepričaju događaj obrnutim redoslijedom. Drugi je tražiti da održavaju kontakt očima s ispitivačem tijekom intervjua, budući da se pokazalo da je isti distraktor prilikom prepričavanja nekog događaja. Istraživanja sugeriraju da se lažljivci znatno teže snalaze u slučaju obrnutog prepričavanja događaja i održavanja kontakta očima. Još je jedan način poticati govornike da prenesu što više detalja i infomacija o događaju. To se radi tako da se ispitivač ponaša suportivno (npr. neverbalnim znakovima – kimanje glavom potiče osumnjičene na govor). Pokazalo se da će u tom slučaju iskreni davati podjednako opišrne odgovore na sva pitanja, a lažljivci znatno opišrnije na očekivana.

Lažljivci se nastoje dobro pripremiti za intervju, pošto im planiranje olakšava da ne budu otkriveni. Iz tog razloga, istražitelji trebaju pripremiti pitanja za koja lažljivci neće unaprijed pretpostaviti da će im biti postavljena. U jednom se istraživanju pokazalo kako iskreni ispitanici podjednako opširno odgovaraju na očekivana i na neočekivana pitanja, za razliku od lažljivaca koji su davali znatno opširnije odgovore na očekivana pitanja. Nadalje, pokazalo se da je korisno kada istražitelji imaju velik broj informacija o zločinu („Imamo dokaze da ste 22.10. u 23 sata, automobilom s registracijama 234 NP, došli na autobusni kolodvor i uzeli nešto iz koša za smeće, krenuli nazad u automobil i odvezli se u sjevernom smjeru.“) nego manji („Imamo dokaze da ste nedavno bili na autobusnom kolodvoru.“) jer je tako veća vjerojatnost da će kod krivaca pronaći više indikatora laganja.

Koja se područja mozga aktiviraju prilikom laganja?

Istraživanja su pokazala da se tijekom laganja aktivira dorsolateralni prefrontalni korteks, što može biti još jedan koristan indikator u detekciji laganja. Također je potvrđeno da govorenje različitih vrsta laži aktivira različita područja kore velikog mozga.

Zaključak

U novijim istraživanjima naglašava se efikasnost nametanja kognitivnog opterećenja osumnjičenima u procesu istrage nekog krivičnog djela, za razliku od starijeg pristupa koji se bazira na praćenju znakova stresa i anksioznosti. Premda se može činiti, ova dva pristupa nisu međusobno isključiva. Kognitivno preopterećenje i anksioznost, često se javljaju simultano. Glavna je razlika u tome što je kod pristupa baziranog na praćenju anksioznosti, ista u središtu pažnje. Cilj je tog pristupa povećati anksioznost koja se onda interpretira kao indikator laganja (a to nije uvijek slučaj). Suprotno tome, u novijem pristupu, znakovi anksioznosti smatraju se nedovoljno diskriminativnima u detekciji lažljivih od iskrenih pa se fokus usmjerava na kognitivno opterećenje.

Reference

Reference

Kassin, S. M. (2012). Paradigm shift in the study of human lie-detection: Bridging the gap between science and practice. Journal of Applied Research in Memory and Cognition 1, 118–119.

Priori, A., Mameli, F., Cogiamanian, F. i sur. (2008). Lie-Specific Involvement of Dorsolateral Prefrontal Cortex in Deception. Cerebral Cortex, 18, 451-455.

Vrij, A. i Granhag, P. A. (2012). Eliciting cues to deception and truth: What matters are the questions asked. Journal of Applied Research in Memory and Cognition 1, 110–117.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja

Autor: Vanja Gršković

magistra psihologije s interesom za područje kognitivne psihologije.

Jedan komentar

  1. Respect to website author, some great selective information.

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

*

Vrati se gore