Smirivanje prometa u gradovima

Razvitak prometa i visok stupanj motorizacije izaziva negativnosti, među kojima se posebno ističu prometne nesreće. S jedne strane, postavlja se zahtjev za pokretljivošću i što većom brzinom, a s druge strane velika brzina kretanja ugrožava sigurnost sudionika u prometu. Prema istraživanjima provedenim u Hrvatskoj (Smirivanje prometa, Grad Zagreb, 1994), granična brzina pri kojoj nema posljedica za nezaštićene sudionike u prometu iznosi 30 km/h, dok na temelju provedenih inozemnih istraživanja (Kenjić, 2009), graničnu brzinu između nastanka lakših i težih povreda pješaka i biciklista prilikom nalijetanja vozila predstavlja brzina vožnje od 36 km/h.

U svrhu ostvarenja optimalne ravnoteže između pokretljivosti i sigurnosti sudionika u prometu, potrebno je pažljivo osmisliti način vođenja različitih oblika prometa: razdvojiti ih ili integrirati. U gradovima, pogotovo njihovim središnjim dijelovima, prednost se daje pješacima i nemotoriziranim sudionicima po mjerilu i zahtjevima koncepta „smirivanja prometa“.

Koncept smirivanja prometa temelji se na zahtjevu povećanja sigurnosti prometa: smanjivanju brzine kretanja vozila u stambenim zonama i u blizini škola i dječjih vrtića, poboljšanju vozačeve vidljivosti pješaka i povećanju opće preglednosti. Za postizanje postavljenog cilja treba provesti čitav niz postupaka koji se sastoje od preuređenja postojeće sekundarne (lokalne) cestovne mreže, koju čine sabirne ulice, prilazne ulice i parkirališta, postavljanja posebne opreme za smirivanje prometa te uvođenja dosljedne i učinkovite regulative (Legac, 2012).

Reorganizacija postojeće cestovne mreže

Iskustvo je pokazalo da se smirivanje prometa na razini brzina kretanja 30 km/h ili 40 km/h ne može postići apeliranjem na vozače niti prisilom. Niska ograničenja brzine zahtijevana prometnim znakovima vozači poštuju vrlo slabo ili nikako. Mnogi vozači ne primjećuju znakove tijekom vožnje jer oni trenutno nisu važni za zadatak koji obavljaju. Kako bi si pojednostavili svakodnevno funkcioniranje i donošenje odluka, ljudi se vode očekivanjima i imaju tendenciju kategorizirati događaje, objekte, pa čak i osobe.

Određena kategorija daje informacije o karakteristikama objekta i kako se ponašati prema njemu ili s njim (Theeuwes, 2001). Stoga, brzinu kretanja vozači ostvaruju  prema drugim cestovnim uvjetima i uvjetima okoliša, a ne prema prometnim znakovima, pa čak i ako takva ograničenja strogo i učestalo nadzire policija. Tako npr. kolnik veće širine, dulji ravni potezi, veći polumjeri zavoja i šira raskrižja vozače potiču na veće brzine vožnje. Sukladno, okolina mora biti uređena na način da poruči da su znakovi očekivani i važni.

Mjere za smirivanje prometa

Koncepcija smirivanja prometa kompromisno je rješenje nastalo iz potrebe, sedamdesetih godina u zapadnoj Europi. Prije toga su inženjeri projektirali i gradili prometnice samo kako bi osigurali dobru pokretljivost, ali nisu se toliko obazirali na činjenicu da gradska prometnica nije tu samo za motorna vozila, već i za sve ostale oblike prometa i sudionike u njima.

Danas je moguće primijeniti čitav niz različitih rješenja koja prisiljavaju vozače na smanjivanje brzina i povećavaju sigurnost ugroženih sudionika u prometu. Od mogućih rješenja može se izdvojiti proširenje nogostupa u odnosu na kolnik, čime se izaziva učinak „uskog grla“ za vozače, a pješacima skraćuje prijelaz preko kolnika i smanjuje vrijeme njihove izloženosti. Nadalje, izbjegavanje vođenja osi ceste u pravcu, namjerno projektiranje „loma“, što prisiljava vozače na tzv.“slalomsku vožnju“ gdje je neophodno smanjivanje brzine.

Moguće je rješenje i kombinacija izbočina na kolniku s organiziranim parkirališnim prostorom, pri čemu parkirana vozila predstavljaju daljnju zapreku i uvjetuju kretanje vozila. Nadalje, prometni otoci za usmjeravanje vozila, projektiranje i izvođenje kružnih raskrižja, uzdignuća kolnika na široj površini (Legac, 2012). Na kolniku se postavljaju i umjetne izbočine, popularnijeg naziva „ležeći policajci“, koje se izrađuju iz gumenih ili plastičnih masa. Također, povećana upotreba kamenih kocaka na čitavom zastoru ili njegovim pojedinim dijelovima, a koje svojom teksturom stvaraju veće vibracije i buku te na taj način prisiljavaju vozača na smanjivanje brzine vožnje.

Sukladno, upotrebljavaju se vibracijske trake, prijelazom kojih se stvaraju vibracije neugodne za vozača te posredno djeluju na smanjenje brzine kretanja vozila. Sve je češća upotreba različitih boja u oznakama prometnih površina, stupova, žardinjera i ograda. Zaključno, postavljaju se uređaji za snimanje podataka o brzini vožnje koji skreću pozornost vozačima na brzinu kojom se kreću.

Uz sve navedene mogućnosti smirivanja prometa, i dalje se razmišlja o učinkovitim i jeftinim načinima smirivanja prometa pa je tako jedno neuobičajeno, a zanimljivo  rješenje  moguće vidjeti u manjim austrijskim mjestima, gdje se ispred pješačkih prijelaza i škola postavlja dvodimenzionalni lik policajca u pravoj veličini. Međutim, ovakvo rješenje nije dugo djelotvorno jer nakon što se vozači naviknu na njega, vraćaju se ranijem ponašanju.

Zakonska i tehnička regulativa za smirivanje prometa

Smirivanje prometa i tehničke mjere namijenjene smirivanju prometa u našim su uvjetima prisutni u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 74/11, 80/13) i u Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (NN 33/05, 14/11). Nažalost, kod nas ne postoje programi primjene mjera smirivanja prometa, kao što je redovito slučaj u razvijenim zemljama (SAD, Kanada, Danska, Nizozemska, Njemačka, Švicarska i dr.) (Brozović, 2010).

Zakon o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 74/11, 80/13) definira zonu smirenog prometa kao „područje u naselju obilježeno propisanim prometnim znakom, u kojem se vozila ne smiju kretati brzinom većom od brzine hoda pješaka i u kojem je dječja igra svugdje dopuštena“. Prema navedenoj definiciji, ako je projektna brzina hoda pješaka 4,8 km/h, onda bi se u zonama smirenog prometa i motorna vozila trebala kretati tako.Međutim, u takvim je zonama istovremeno uvedeno ograničenje brzine kretanja najčešće od 30 km/h (Gledec, 2010).

Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (NN 33/05, 14/11) definira način označavanja naprava za smirivanje prometa te označavanja zona smirenog prometa. Prema članku 69. Pravilnika, naprave za smirivanje prometa, kao što su umjetne izbočine i uzdignute plohe, označavaju se žutom bojom. U točki VI Pravilnika detaljno je opisana signalizacija i oprema za smirivanje prometa, a koja se sastoji od optičkih bijelih crta upozorenja, traka za zvučno upozoravanje, vibracijskih traka, umjetnih izbočina te uzdignutih ploha na kolniku.

Uz opremu za smirivanje prometa, Pravilnikom (NN 33/05, 14/11) se definira i odgovarajuća vertikalna prometna signalizacija: znak „zona u kojoj je ograničena brzina“ na 30km/h (ovaj znak može biti iscrtan i horizontalno, na kolniku), znak „područje smirenog prometa“, znak „izbočina na cesti“. Na mjestima ugradnje umjetnih izbočina i uzdignutih ploha postavljaju se  žuto-crvene ploče i na taj način dodatno se upozorava vozače.

Svaki od navedenih načina za prisiljavanje vozača na smanjivanje brzine ima svoje prednosti, ali i nedostatke (Gledec, 2010). Provedena istraživanja pokazala su da odgovarajuća geometrijska struktura crta na kolniku (poput optičke bijele crte upozorenja) ne djeluje na svijest vozača i ne upozoravaj nego djeluje nesvjesno, stvarajući iluziju kod vozača koji percipira sve manji i manji razmak između uzastopnih crta, kao da povećava brzinu kretanja, a posljedica je automatsko smanjivanje brzine.

Takva geometrijska struktura mora imati i odgovarajuću duljinu kako bi uopće bila učinkovita – od oko 400 m, a ne kao što se kod nas izvode: ne više od 100 m duljine.Istraživanja traka za zvučno upozoravanje pokazuju da su vibracije i zvukovi manji kada se preko njih prijeđe većom brzinom, nego kod nižih brzina prolaza jer je sustav za amortizaciju i ogib uznapredovao te omogućuje to kod suvremenih vozila.

Tehničke su norme i standardi (treća normativna razina) koji reguliraju područje smirivanja prometa od 1991. godine do 31. 12. 2008. bile JUS norme u području smirivanja prometa. Tim normama bilo je predviđeno pet tehničkih mjera čija su konstrukcijska rješenja propisivali sljedeći standardi: poprečne prepreke, prepreke na raskrižjima, suženja (npr. „otoci“), horizontalna skretanja i vertikalne prepreke („ležeći policajci“).

Posebnom odlukom Hrvatskog zavoda za normizaciju, ove norme povučene su iz primjene, a nisu zamijenjene nekim sličnim hrvatskim normama, tako da od 1. siječnja 2009. do danas iz područja smirivanja prometa nema važećih normi (Gledec, 2010). Također je utvrđeno da niti na jednoj razini ne postoje „Smjernice ili preporuke za primjenu mjera smirenja prometa“, kao ni kriteriji ili pregled raspoloživih mjera s načelnim ocjenama njihove učinkovitosti, odnosno povoljnosti primjene.

Zaključak

Temeljem svega iznesenog i za razliku od većine europskih zemalja, u Republici Hrvatskoj normativni je okvir za smirivanje prometa vrlo skučen, smjernica ili preporuka za primjenu mjera smirivanja prometa nema, kao ni tehničke norme koja bi regulirala ovo područje.

Poticaj za moguće uvođenje mjera smirenja prometa kod nas kreće od stanovnika koji žive u neposrednoj blizini incidentnih mjesta (ili su ta mjesta po njihovoj subjektivnoj ocjeni incidentna), odnosno od korisnika pojedinih institucija, kao što su roditelji školske i vrtićke djece, učitelji ili ravnatelji škola. U svrhu osiguranja boljih uvjeta stanovanja i zaštite nezaštićenih sudionika u prometu, posebno onih najmlađih i najneopreznijih, svakako je potrebno intenzivirati rad na tehničkoj regulativi iz područja smirivanja prometa.

 

izv.prof.dr.Sanja Dimter, dipl.ing.građ.

Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Građevinski fakultet Osijek, Drinska 16a,

31 000 Osijek

sdimter@gfos.hr

 

vanjska suradnica, Iva Anić, mag.psych.

Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet Osijek, Odsjek za psihologiju, L. Jägera 9, 31 000 Osijek

iva.anic.88@gmail.com

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja