Važnost koncentracije u sportu

Koncentracija se može definirati kao sposobnost pojedinca da usmjeri psihičku energiju na određeni podražaj u okolini. Sinonimi koji se još koriste su: fokus, pažnja i usredotočenost. Svaki sportaš ima najbolju izvedbu kad osjeća da je potpuno usredotočen. Koncentracija je ključna za sportaše neovisno o rangu natjecanja, iskustvu i važnosti natjecanja.

Na primjeru iz tenisa prikazano je što je potrebno za optimalnu koncentraciju. Najprije je važno odrediti čimbenike koji su ključni za dobru izvedbu (prije, za vrijeme i nakon susreta). Zatim se usmjeriti na važne dijelove izvedbe (servis, izlazak na mrežu i sl.) i zadržati koncentraciju za vrijeme izvođenja, a sve to uz sposobnost ignoriranja nevažnih podražaja (npr. buka za vrijeme servisa) i ponovno usmjeravanje na izvedbu.

Sportaši koju su iskusili što znači biti potpuno „uronjen“ (eng: immersed), navode da su bili usmjereni na „sada“ i „ovdje“, ishod susreta nije im bio važan, usredotočeni su na događaje na terenu, nisu razmišljali ni o čemu sa strane, nisu sumnjali u sebe i željeli su nastaviti igru nakon susreta. Programi za povećanje koncentracije na početku traže od sportaša da se podsjete jesu li se osjećali ovako i što je prethodilo tome, odnosno kako su se osjećali i razmišljali prije susreta. To je važno jer sportski psiholog može iskoristiti ove informacije za mentalnu pripremu sportaša u sljedećim susretima.

Nadalje, sportaš za vrijeme izvedbe vrlo često doživi „pad“ koncentracije, odnosno trenutke u kojima počinje razmišljati o stvarima koje nisu ključne za izvedbu. Pri tome postoje unutarnji i vanjski ometači (distraktori) koje treba utvrditi što prije kako bi ih sportaš mogao lakše ukloniti.

Navedeni su unutarnji i vanjski ometači koji najčešće uzrokuju pad koncentracije, a nakon toga i lošu izvedbu.

Primjerice, sportaš koji tijekom izvedbe razmišlja o promašaju koji se dogodio prije nekoliko minuta, sumnja u svoje sposobnosti i razmišlja o rezultatu jasno je da njegova pažnja nije usmjerena na ono što je bitno. Ako kapacitet pažnje zamislimo kao nekakav spremnik goriva koji ima svoju zapremninu i u njega stavimo šljunak i krupno kamenje umjesto goriva, možete samo zamisliti kako će motor „reagirati“ kad umjesto goriva počinje „konzumirati“ šljunak.

Ono što je motoru važno je da dobije adekvatno gorivo za svoj rad. Tako je i sportašu važno da svoj kapacitet pažnje „napuni“ stvarima koje može koristiti za svoju igru, a to su plan igre, usmjeravanje na naučene obrasce reagiranja i taktika koja je dogovorena prije susreta.

Važno je da sportaš postane svjestan prisutnosti ometača i ukloni što je moguće više takvih ometača. Vanjski ometač (npr. odluka suca u korist protivnika) vrlo lako može potaknuti unutarnji ometač (npr. razmišljanje o rezultatu), što utječe na konačnu izvedbu.  „3P metoda“ je princip po kojem sportaš može „vratiti“ izgubljenu koncentraciju, a sastoji se od tri koraka:

1. Prepoznavanje da je koncentracija pogrešno usmjerena (na temelju znakova u tablici)
2. Prekid usmjeravanja koncentracije na ometače
3. Preusmjeravanje koncentracije na zadatke važne za izvedbu

Cijeli ovaj proces ne smije trajati više od 5 sekundi jer u nekim sportovima nema pauze (eng. time-out) u igri, odnosno dinamika i tempo igre traže od sportaša konstantnu prilagodbu uvjetima i rezultatu. Koncentracija ima svoj kapacitet i svaki ometač okupira dio kapaciteta ostavljajući manje prostora za čimbenike važne za izvedbu.

Sportovi se razlikuju po svojoj kompleksnosti pa je važno da sportaš napravi listu zadataka važnih za svoju izvedbu. U tenisu to može biti: servis, vraćanje protivničkog servisa, igra s osnovne linije i „igra na mreži“. Svaki od ovih zadataka sastoji  se od nekoliko dijelova, a sportaši, u suradnji s trenerima, najbolje mogu definirati koji su to zadaci.

Sportski psiholog nastoji sportaše poučiti usmjeravanju na ciljeve koji se odnose na izvršavanje određenih dijelova zadataka (npr. određen broj servisa upućenih na backhand stranu protivnika, barem 10 „izlazaka“ na mrežu u jednom setu itd.). Cilj je da se sportaš što manje usmjerava na ishod (trenutni i konačan rezultat), a što više na igru.

To je jedan od načina da se smanji anksioznost sportaša i pažnja usmjeri na izvođenje, ali iskustva pokazuju da sportaši jako teško ignoriraju rezultat. Velika je vjerojatnost da reakcija publike ili trenera potakne njihovo razmišljanje o rezultatu, neovisno o tome kakav on bio.

Primjerice, zamislite tenisača koji vodi 1:0 u setovima i ima servis pri rezultatu 5:3 u njegovu korist. Od pobjede ga dijeli jedan osvojeni servis. U tom trenutku počinje razmišljati kako da najlakše i najbrže osvoji igru (eng. game), zbog čega počne ubrzavati igru i donosi brzoplete odluke. Umjesto da igra kao i dosad, tenisač mijenja način igre, upućuje udarce koje do sad nije koristio i protivnik dolazi do izjednačenja u setovima. Tenisač je frustriran i razmišlja o tome zbog čega je izgubio prethodni set. Želio je pobijediti 2:0 u setovima, a sad je suočen s rezultatom koji u njegovim očima izgleda katastrofalno.Umjesto da se koncentrira na svoju igru i nastavi igrati, njegova je koncentracija i dalje ometena vanjskim ometačem (trenutnim rezultatom) koji mu ne dozvoljava da se usredotoči na zadatke koje mora izvršavati.

Ova pojava u žargonu naziva se strah od pobjede i često se dogodi u situaciji kad sportaš igra protiv igrača koji je bolji od njega. Nakon vodstva naizgled dolazi do opuštanja, ali sportaš zapravo nesvjesno igra lošije jer je više koncentriran na rezultat, a manje na svoju izvedbu. Zbog ovih i sličnih situacija, u sportu je od primarne važnosti dobra mentalna priprema.

Kako napraviti dobru mentalnu pripremu, čitajte u sljedećem članku.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja