”Kao žene, možemo voljeti muškarce, živjeti s muškarcima i roditi sinove, no muškarce i dječake tek trebamo shvatiti. Oni su više od njihova spola i spolnosti, a to je ipak bitan dio njih. Sve dodatno komplicira to što ni žene ni muškarci nemaju pojma o onome što se u ovom ili onom trenutku događa u mozgovima ili tijelima onih drugih. Uglavnom nismo svjesni skrovitog djelovanja različitih gena, neurokemijskih spojeva i hormona.”
Unatoč vrlo čestoj ilustraciji u kojoj priručnik za razumijevanje žena dolazi u obliku nekoliko stotina kilograma teške knjige, neuropsihijatrica Louann Brizendine uvjerit će vas da isto takav priručnik postoji za muškarce. U zapadnim kulturama toliko je naglašen spol koji se smatra jačim, dominantnijim i neosjetljivim da se vrlo često zaboravlja kako su muškarci također od krvi i mesa. I kao što bi nadodala Louann, često su ”žrtve” hormonskih i neurokemijskih procesa jednako kao i žene.
Autorica progovara o hormonskim promjenama koje preplavljuju muški mozak i o njihovom utjecaju na ponašanje kroz znanstveni i iskustveni način. Na samom početku knjige daje slikovit opis svih važnih područja u mozgu i njihovih funkcija, kao i hormona koji utječu na muškarčev mozak od majčine utrobe do starosne dobi. Takav uvod u zanimljivo neuroznanstveno štivo omogućuje čitatelju da odmah na početku ”pohvata” osnove neurologije i endokrinologije te da krene na vremensko putovanje u zakutke muškog mozga.
”Hormoni određuju čime će mozak biti zaokupljen. Njihova je svrha da pridonose društvenom, spolnom, reproduktivnom, roditeljskom, zaštitničkom i agresivnom ponašanju. Mogu utjecati na to hoće li se muška osoba grubo igrati, natjecati se u sportovima ili posjećivati sportske priredbe, rješavati probleme, iščitavati izraze lica i druge emocije, družiti se s drugim muškarcima, izlaziti i tražiti partnericu, očijukati s privlačnim ženama, uspostavljati seksualne i partnerske veze, štititi obitelj i teritorij, maštati, masturbirati i inicirati seks.”
Autorica se koristi neuroznanstvenim dostignućima kako bi kroz evolucijski pristup objasnila uzroke ponašanja ”jačeg spola” i opisala njihov socijalni, emocionalni i seksualni razvoj. Putovanje kroz muški mozak započinje u utrobi majke, u trenutku kada u 8. tjednu trudnoće testosteron preplavljuje mozak fetusa i maskulinizira ga, djelujući s hormonom MIS-om koji dalje uklanja sve što je žensko u tom malenom mozgu. Na taj način aktiviraju se geni koji će kasnije kod predškolskih dječaka potaknuti poriv za praćenjem i hvatanjem predmeta u pokretu, gađanjem meta, iskušavanjem vlastite snage i borbom sa zamišljenim neprijateljima.
Dugo vremena smatralo se da su takve aktivnosti dječaka uvjetovane socijalizacijom i odgojem, međutim, istraživanja su pokazala da su ti porivi biološki određeni. Spolne razlike u aktivnosti javljaju se već kod malenih beba: muške bebe obožavaju promatrati mobile koji su postavljeni iznad njihovih krevetića, dok ženske bebe više fiksiraju pogled na samo jedan predmet. Osim toga, djevojčice lako uspostavljaju kontakt očima sa svojim majkama, dok se dječaci vezuju uz svoje roditelje bez previše uzajamnog gledanja u oči.
Muški mozak zahtijeva vizualno istraživanje predmeta u pokretu već od najranije dobi. Autorica se osvrće na sklonost dječaka da sudjeluju u kompetitivnim igrama, za razliku od djevojčica koje su aktivne u kooperativnim igrama. U evolucijskoj prošlosti biologija je pripremala muškarčev mozak od malih nogu na kretanje u prostoru i korištenje velikih skupina mišića kako bi izbjegao predatoru, dominirao nad prostorom i lovom skrbio za svoju zajednicu. ”Već u ranoj dobi muški mozak jedva čeka početi hinjenje borbi, branjenje teritorija i nadmetanje. Gubljenje ne dolazi u obzir. Za mladi je muški mozak pobjednički poklič najvažnija stvar na svijetu.”
Nakon juvenilne pauze između 7. i 13. godine u kojoj testosteron miruje, dječaci ulaze u razdoblje puberteta. ”Da je testosteron pivo, devetogodišnji dječak bi dobio ekvivalent za otprilike jednu čašu dnevno. U dobi od petnaest godina, ta bi količina iznosila 2 galona dnevno (1 galon=3,25L)”. Autorica na vrlo slikovit način kroz slučaj tinejdžera Jakea opisuje zašto se tinejdžeri teško mogu usredotočiti na pisanje zadaća i poslušnost roditeljima.
”Da uz pomoć sićušnog uređaja za snimanje mozga možemo promatrati Jakeov mozak kada je sjeo da napiše zadaću, vidjeli bismo da njegov prefrontalni korteks – područje za pozornost i razboritost – treperi od aktivnosti pokušavajući ga natjerati da se usredotoči na učenje. Vidjeli bismo i da valovi vazopresina i testosterona pulsiraju kroz njegov mozak, aktivirajući krugove za seks i agresivnost. Kada bi Jakeov mozak registrirao prizor Dylanova lica kako se samozadovoljno smijulji, njegova razina stresnog hormona kortizola počela bi rasti.
Tada bi se njegov centar za opasnost i strah – amigdala – aktivirao. A potom bismo, kada bi njegovim sekundarnim vizualnim sustavom projurio prizor Zoe u pripijenome džemperu koji je taj dan nosila u školi, vidjeli da se aktiviraju njegovi krugovi za seks, dodatno mu odvlačeći pozornost. Zatim bismo vidjeli da se njegov prefrontalni korteks s mukom nastoji ponovo usredotočiti na zadaću iz engleskog. No bilo bi prekasno. Njegov prefrontalni korteks nije dorastao spolnim maštarijama. Uskoro bi mu zadaća bila zadnja na pameti.”
Dio štiva koji se odnosi na sve ostale promjene kod dječaka u fazi puberteta mogu biti korisne za roditelja koji vodi svakodnevne bitke sa svojim tinejdžerom. Promjene u suprahijazmatskoj jezgri (centar za biološki sat) dovode do promjene bioritma tako da tinejdžeri spavaju duže i više od tinejdžerica; niža osjetljivost centra za ugodu dovodi do dosade; amigdala i hipotalamus postaju osjetljiviji, što dovodi do razdražljivosti i percipiranja opasnosti tamo gdje je nema; rostralno cingularna regija (moždani barometar za društveno odobravanje) postaje vrlo aktivna što povećava osjetljivost tinejdžera na komentare vršnjaka; novonastali poriv za dominacijom i traženje svog mjesta u društvenoj hijerarhiji stavlja tinejdžere u iskušenje da do njega dođu agresivnim ispadima. Za sve ove promjene zaslužno je djelovanje hormona testosterona koji naglim preplavljivanjem nastoji pripremiti tinejdžera za njegovu iduću ulogu – spolno reproduktivnog muškarca.
Poglavlje koje bi moglo biti zanimljivo djevojkama i ženama koje su u potrazi sa vječnom ljubavi ili samo kratkotrajnom romansom objašnjava na koji se način muškarci vezuju za potencijalne partnerice. Kao što se može pretpostaviti, autorica daje prednost evolucijskom objašnjenju koje naglašava odabir partnerica prema znakovima koji upućuju na dobro reproduktivno zdravlje, a to su figura pješčanog sata, obline, čist ten, sjajna kosa i sl.
Jedan od zanimljivih podataka u ovom poglavlju tiče se utjecaja feromona i mirisa znoja na odabir partnerica. ”Istraživanje provedeno u Švicarskoj uz pomoć znojnih majica koje su upile feromone ljudi koji su ih nosili pokazalo je da oni koji predstavljaju genetski odgovarajuće partnere (tj. oni koji su bili najnesličniji) jedni drugima najbolje mirišu.Ovdje nije u pitanju higijena, nego geni.” Još jedno pitanje na koje se autorica osvrnula tiče se monogamije. Zašto su neki muškarci (i žene) vjerni, a drugi nevjerni svojim partnerima?
Smatra se da razina vazopresina, hormona udvornosti i zaštite partnerice, djece i teritorija uvjetuje monogamno ponašanje. Stoga, želite li doznati je li vam je potencijalni partner monogaman, dajte ga na gensku analizu vazopresinskog receptora – oni s dužim receptorom imaju veće šanse da se odreknu samačkog života i vežu za jednu ženu, od onih s kraćim genskim receptorom. Dakle, ako se pita autoricu, dužina ženama jest važna.
Autorica posvećuje posebno poglavlje tatinom mozgu, navodeći promjene koje se događaju u mozgovima budućih očeva. Kao i za sve do tada, glavni je krivac za promjenu hormona biologija mozga, koja približava budućeg oca svojoj trudnoj partnerici kako bi se u prvim i najtežim danima roditeljstva brinuo o svom potomčetu. Tako se kod muškaraca može javiti Couvadeov sindrom, pseudotrudnoća, koja se očituje u porastu kilograma za vrijeme trudnoće partnerice.
Isto tako, rođenje djeteta kod novopečenih očeva potiče izlučivanje prolaktina (majčinskog hormona), dok razine testosterona padaju za trećinu. Nadalje, posebno se naglašava važnost kontakta između oca i djeteta, budući da su istraživanja pokazala kako zbog igre koja je više fizička i razuzdana, druženje s ocem potiče znatiželju kod djece i pospješuje njihovu sposobnost učenja.
Problem na koji se autorica osvrće u poglavlju posvećenom odnosu među supružnicima tiče se spolnih razlika u rješavanju problema. Ključ svega jest različita emocionalna obrada kod muškaraca i žena. U mozgu postoje dva emocionalna sustava koja rade u isto vrijeme: sustav zrcalnih neurona kojim se žene više koriste i koje služi za poticanje emocionalne empatije te sustav temporalno parijetalnog spoja koji aktivira krugove za racionalno rješavanje problema.
Pogađate, muškarci se više koriste tim drugim sustavom. Upravo zbog različite aktiviranosti ovih sustava, kod muškaraca i žena dolazi do vječnog konflikta: muškarcima nije jasno zašto žene toliko ”drame” nad svojim problemima, a žene se ne mogu pomiriti sa činjenicom da njihovi partneri ne razumiju kroz što prolaze.
Autorica svoje putovanje kroz muški mozak završava sa zrelom dobi muškaraca, razdobljem kada se smanjuju razine testosterona (andropauza) i kada se budi ”djedov mozak”. Povećavanjem razina hormona oksitocina i estrogena (koji dovode do iskazivanja nježnosti i brižnosti), muškarci počinju ”mekšati” od srednjih pedesetih pa nadalje. Više cijene obitelj i prijatelje, pronalaze zadovoljstvo u hobijima istodobno privodeći svoje karijere kraju. Uživaju u ulozi djeda, prenoseći unucima svoje znanje.
”Evolucijski antropolozi tvrde da su djedovi važni za opstanak naše vrste. Otkrili su da u kulturama lovaca i sakupljača djedovi mogu proizvesti ili pribaviti više hrane nego što je mogu pojesti i time povećavaju priljev hrane od starih mladima.”Na isti način današnji djedovi potpomažu financijski svojim potomcima – pomažu im oko školovanja, podupiru ih u kupovini nekretnina vlastitom ušteđevinom i prenose im svoja iskustva.
Iako se iz citata može zaključiti da autorica barata s dosta stručnih pojmova, oni su objašnjeni u uvodnom poglavlju i čitatelju su na dohvat ruke u svakom trenutku. Sadržaj je pun zanimljivih opisa, svako poglavlje donosi jednog muškarca kao protagonista životnog razdoblja koje predstavlja i vodi nas skupa s autoricom kroz njegov muški mozak.
Čitajući opise hormonskih procesa i aktivacije određenih centara u mozgu, vrlo je jednostavno vizualno ih zamisliti bez obzira na prethodno znanje o strukturi mozga. U svakom slučaju, ono što je najveća prednost ovog štiva jest jednostavnost kojom autorica približava čitatelju funkcioniranje muškog mozga. S obzirom na da se radi o području koje doista obuhvaća puno stručnih izraza, autorica je s nevjerojatnom lakoćom otklonila potencijalnu opasnost od nerazumijevanja sadržaja.
Za kraj, najveća vrijednost ove knjige jest znanstveno-istraživačka podloga svake rečenice i pokušaj da se razbiju predrasude prema muškom spolu. Ovaj put žena je bila ta koja je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i ”raskrinkati” muškarce. Da napokon imaju svoju knjigu, baš kao i žene.
photo credit: Saad Faruque via photopin cc