Muzikofilija – priče o glazbi i mozgu

”Mi nismo ništa manje glazbena nego što smo jezična bića. To se manifestira u brojnim oblicima. Svi mi (uz rijetke iznimke) možemo pojmiti glazbu, pojmiti tonove, njihovu boju, intervale, melodijske linije, harmoniju i (možda najspontanije) ritam. Sve to objedinjujemo u svojoj glavi te ”konstruiramo” glazbu koristeći različite dijelove mozga. A tom se, velikim dijelom nesvjesnom, strukturalnom razumijevanju glazbe pridodaje često intenzivna i duboka emocionalna reakcija na glazbu. ”Neizreciva dubina glazbe”, piše Schopenhauer, ”tako lako razumljiva, a opet tako neobjašnjiva, upravo je takva zbog činjenice da reproducira sve emocije našeg najdubljeg bića, ali bez ikakve veze sa stvarnošću i udaljena od njegove boli… Glazba izražava samu bit života i njegovih događaja, ali nikada njih same.”

Glazba popunjava veliki dio ljudskog života. Sveprisutna je u društvu; od veselica do sprovoda, od zvučne kulise u automobilu do glasnog rock koncerta na stadionu, od tihog mrmorenja uspavanke do ritmičkog transa u vjerskom obredu i tako još u milijun različitih situacija u kojima je glazba neizostavan detalj. ”Glazba je auditivna torta od čokolade.”

Već od vremena boravka u udobnosti majčine utrobe, glazba počinje utjecati na ljudski mozak. Istraživanja su pokazala da se određene neuralne strukture u mozgu bolje razvijaju nakon rođenja, ako je u prenatalnom razvoju beba bila izložena glazbenim podražajima (Partanen i sur., 2013). No, što se događa kad glazba postane smetnja, simptom poremećaja ili jedina šansa za izliječenje? O ovim fenomenima progovara Oliver Sacks, profesor neurologije i psihijatrije u svojoj knjizi ”Muzikofilija”.

Iako bi se po samom nazivu knjige očekivalo 340 stranica ode o glazbi, Sacks joj daje ambivalentnu ulogu: glazba je lijek, ali glazba je ponekad i smetnja. S obzirom na ovu ulogu, Sacks dijeli knjigu u četiri velike cjeline: prvi dio osvrće se na situacije u kojima su ljudi doslovno proganjani glazbom, drugi se odnosi na kontinuum glazbenih sposobnosti, od potpune amuzije do svijeta glazbenih savanata. U trećem se progovara o tome kako glazba potiče i održava sjećanja, dok se u četvrtom dijelu knjige Sacks osvrće na emocije prouzrokovane glazbom.

Tko je Oliver Sacks?

Prije nego što krenemo dalje, važno je naglasiti tko je Oliver Sacks. Što bi se reklo, najpoznatija je faca u svijetu neuropsihologije. Svekolikoj javnosti postao je poznat zbirkom priča iz neurološke prakse ”Čovjek koji je ženu zamijenio šeširom”. Priče o ljudima s kojima se susretao u svojoj praksi, a koji su se zbog različitih neuroloških poremećaja čudno ponašali, zagolicale su široku publiku. Zatim se počeo baviti određenim fenomenima ljudskog funkcioniranja: tako je proučavao svijet gluhih ljudi i njihovog znakovnog jezika te je sva saznanja objedinio u knjizi ”Gledanje glasova”.

U knjizi ”Otok ljudi slijepih za boje”, pozabavio se rijetkom zajednicom ljudi koji su slijepi za boje. Sa svojom 81 godinom i dalje provodi istraživanja povezana s funkcioniranjem ljudskog mozga kada je ono narušeno. Trenutno sudjeluje u ”Music and Memory” projektu koji se razvio na temelju istraživanja spomenutih u ”Muzikofiliji”, a u kojem se osobama s demencijom omogućava glazbena terapija u domovima za njegu. Posebnost koja se provlači kroz sve njegove knjige jesu osobna iskustva borbi s različitim neurološkim poremećajima, pa se tako u ”Muzikofiliji” osvrće na vlastite doživljaje glazbenih halucinacija ili, pak, anhedonije za glazbu nakon smrti majke.

Njegova mladenačka znatiželja koja se provlači kroz poglavlja ove knjige otkriva kako je riječ o znanosti, zaista predanom istraživaču, koji spaja stvarne ljude s posljednjim dostignućima znanstvene zajednice u namjeri da im pomogne. Kako sam kaže, glazba ga je potaknula na bolje upoznavanje s njezinim efektima još davne 1966.godine, kada je u radu s oboljelima od Alzheimerove bolesti uvidio koliki utjecaj glazba ima na njihovo funkcioniranje. U tom smislu, ova knjiga predstavlja njegov cjeloživotni rad.

Kad glazba proganja um

”Muzikofilija” je također zbir Sacksovih dopisivanja s pacijentima koji su mu se nakon prvog izdanja ove knjige (2007) počeli javljati s osobnim iskustvima vezanima uz glazbu u kojima su se pronašli. Upravo ta pisma i opisi doživljaja predstavljaju najzanimljiviji dio knjige, jer daju notu ljudskosti znanstvenom pogledu na neurološke poremećaje.

Najzanimljivi dio knjige odnosi se na opise neuroloških poremećaja u kojima glazba igra glavnu negativnu ulogu. Sam naziv knjige ”Muzikofilija” izveden je iz stanja uma pojedinih pacijenata koji su se zaljubili u glazbu toliko da im je počela ometati život. Takav je slučaj Tonyja Cicorije, liječnika koji je nakon udara groma postao pijanist u 42. godini života. Nakon spomenutog događaja, glazba je počela navirati u njegov um, a on je dobio potrebu da svu tu glazbu pretoči u notna crtovlja.

Glazba ga je toliko obuzela da se na kraju rastao od svoje supruge i cijeli svoj život posvetio sviranju klavira. U razgovoru s doktorom Sacksom odbio je bilo kakvo istraživanje mozga, smatrajući kako mu je njegovo sadašnje stanje promijenilo život i kako ne bi volio saznati koji je uzrok takve nagle promjene. Postao je toliko opijen glazbom da svoj stari život nije želio nazad. S druge strane, Sacks navodi primjere pacijenata koji su iskusili epileptičku glazbu netom prije epileptičkog napadaja uzrokovanog tumorom sljepoočnog režnja mozga.

Osim što je glazba prethodila epileptičkim napadajima, ona je u nekim situacijama bila njihov uzrok: mogle su ih potaknuti određene visine tonova, boja zvuka ili pak prebiranje po žicama gitare s trzalicom, a ne s prstima. Kod takvih pacijenata razvio se strah od glazbe. Vjerujem da iz sličnih razloga dio populacije danas ima strah od zagađenja ušnih kanala turbofolkom. J

Glazbene halucinacije zauzimaju posebno poglavlje u ovoj knjizi. One se mogu javiti u različitim stanjima, najčešće su kod tumora sljepoočnih režnjeva kao simptom, dok se posebno spominju kod osoba koje su naknadno oglušile. Budući da slušni korteks više ne prima nikakve podražaje iz uha (zbog prekinutih živčanih veza koje dovode podražaj do centra za sluh, gdje čovjek zapravo čuje zvuk), on počinje ”prežvakavati” glazbu koju je nekad prije čuo i na taj način sam sebe održava na životu. Halucinatorna je glazba nametljiva, nije pod kontrolom osobe, ne može je se utišati, ugasiti ili izbjeći pa pacijenti s ovakvim simptomima imaju velikih problema u svakodnevnom funkcioniranju.

”Glazbene halucinacije više odražavaju ukus vremena, nego ukus pojedinca.” Svakako je najupečatljiviji slučaj gospodina Mamloka, Židova koji je preživio holokaust, a čije su glazbene halucinacije za svoj sadržaj odabrale nacističke koračnice koje je kao dijete čuo na ulicama Munchena. ”Većina mojih pacijenata i ljudi koji su mi pisali naglašava da se glazba koju ”čuju” ispočetka čini kao da potječe izvana – iz obližnjeg radija ili televizija, od susjeda koji sluša ploču, benda koji svira pod prozorom, štogod – i tek kad ne uspiju naći vanjski izvor, pacijenti su primorani zaključiti da glazbu stvara njihov mozak. Ne govore da sami ”zamišljaju” glazbu, nego o nekom čudnom, autonomnom mehanizmu koji pokreće njihov mozak. Govore o ”trakama”, ”krugovima”, ”radijima” ili ”snimkama” u svom mozgu; jedan od mojih dopisivača nazvao je to svojim ”džuboksom unutar lubanje”.

Ipak, jedan od poremećaja s kojima se današnji ljudi sve više susreću jest fenomen moždanih crva. Kad bih vam sad spomenula stih ”Ja sam ti bila privjesak…” ili uvodnu špicu serije ”Stipe u gostima” ili, pak, jingl Antene Zagreb, nekome od vas na sam su se spomen ove melodije počele vrtjeti u glavi. Da, to su one dosadne, nametljive melodije koje se zbog filozofije društva ”ponavljaju što više i češće, ljudi će više i češće kupovati” vrte na radio-postajama, na televizijskim kanalima, blinkaju nam s reklamnih plakata i navode nas da ih čujemo onda kada ih nema. Sacks smatra da je ovo fenomen modernog doba.

”Pola nas uključeno je na iPode, cijele dane provodimo uronjeni u koncerte po vlastitom izboru, doslovno nesvjesni svega oko sebe – a za one koji nisu priključeni, tu je neprestana glazba, često zaglušujuće jačine, kojoj je nemoguće pobjeći, u restoranima, kafićima, trgovinama, teretanama. Taj napad glazbe na neki način opterećuje naš iznimno osjetljiv slušni sustav, koji ne podnosi opterećenja bez pogubnih posljedica. Jedna od njih ozbiljan je gubitak sluha… a druga sveprisutnost dosadnih, lako pamtljivih melodija, moždanih crva koji nam ulaze u glavu nepozvani, a izlaze iz nje svojevoljno – lako pamtljive melodije koje ustvari mogu biti tek obične reklame za zubnu pastu, ali kojima, u neurološkom pogledu, nipošto ne možemo odoljeti.”

Glazba kao lijek za dušu

Sacks posvećuje poseban dio knjige utjecaju glazbe kod ljudi s oštećenim pamćenjem. Tako navodi slučaj pacijenta Clivea, muzikologa koji je obolio od infekcije mozga, čije su posljedice bile pogubne za njegovo pamćenje. Naime, Clive je imao raspon pamćenja od oko svega nekoliko sekundi, svaka mu se informacija ponavljanjem svaki put činila novom, nije mogao zadržati dojam ni o čemu što bi proizašlo iz njegove percepcije duže od treptaja oka.

”Bilo je to kao da mu je svaki budni trenutak bio kao onaj prvi trenutak nakon buđenja. Clive je neprestano imao dojam da je upravo izronio iz nesvjesnog stanja jer u vlastitom umu nije nalazio dokaza da je ikada ranije bio budan…”

Jedino u slučaju kada je sjedio za klavirom i svirao, Clive bi poprimio izgled osobe s normalnim pamćenjem. Glazba ga je vraćala u vrijeme prije bolesti, no čim bi prestao svirati, vratio bi se u svoj zrakoprazni prostor. Sličnu sudbinu doživljavaju osobe koje pate od Alzheimerove bolesti. Glazba spaja njihovu prošlost sa sadašnjošću, vraćajući im tako identitet koji im ova podmukla bolest polagano krade. Stoga se diljem svijeta razvijaju programi u kojima se svakoj oboljeloj osobi u domovima za njegu omogućava najobičniji iPod putem kojeg se uključuju u stvarni svijet.

Osim što može pobuditi, glazba može i smirivati. Sacks ovdje navodi specifičan poremećaj u kojem glazba ima veliku ulogu: Touretteov sindrom koji se očituje u ekspesiji nevoljnih tikova, pokreta i zvukova koje osoba ne može kontrolirati. Kod glazbenika koji pate od ovog sindroma, primjećeno je kako tikovi nestaju čim počnu svirati. Na taj način, glazba im predstavlja bijeg iz vlastitog zatvora u mozgu, pružajući im tako predah od dosadnog Tourettea. Sličan slučaj javlja se kod Parkinsonove bolesti, gdje bolesnici ne mogu kontrolirati svoje pokrete, ili ”zapnu” u određenom pokretu ili se ”zamrznu”.

Glazba djeluje na njih tako da ih otključava iz njihova parkisonizma, postaju slobodni i voljni činiti pokrete i uživati u emocionalnom zanosu glazbe.

”Glazba ju je na neko vrijeme oslobađala od njezina parkinsonizma – i to ne samo sviranje glazbe, nego i njezino zamišljanje. Rosalie je znala cijelog Chopina napamet, a mi smo samo trebali reći ”opus 49” i vidjeli bismo kako joj se mijenja cijelo tijelo, držanje i izražajnost, kako parkinsonizam nestaje dok joj se u glavi vrti ”Fantazija u f-molu”. I njezin bi EEG tada postao normalan.”

Čudotvoran efekt glazbe – a zašto?

 Čitajući ovu knjigu, samo po sebi nameće se pitanje zašto glazba ima ovakav efekt na ljudski mozak u situacijama kada su pojedine njegove strukture toliko oštećene da onemogućavaju normalan život? Zašto ljudi koji se s jedne strane nisu sposobni pobrinuti za sebe imaju izvanredne glazbene sposobnosti (glazbeni savanti)? Kako to da su osobe nakon ozljeda na mozgu ili moždanih udara razvile glazbene talente za koje nikad prije nisu pokazivale interes?

Odgovor nije jednoznačan i krije se u mnogim teorijama nastanka glazbe, no osnova je kod svih jednaka: glazba je nastala u starom dijelu našeg mozga, kojim su se koristili naši preci u dalekoj evolucijskoj prošlosti. Urušavanjem viših funkcija mozga koje su se razvile kasnije (kao što je jezik, kritičko mišljenje i sl.), organizam mora dovesti ovaj organ u određenu ravnotežu kako bi nastavio funkcionirati pa stoga na površinu ”izvlači” i razvija zatomljene potencijale kreativnih sposobnosti.

Stoga ne čudi da osobe koje imaju mentalnu retardaciju i koje zahtijevaju 24-satnu skrb mogu odsvirati cijele koncerte nakon samo jednog slušanja. Isto tako, glazba ima utjecaj na smanjenje simptoma kod shizofrenija i psihoza.

”Kao što se glazba naizgled opire iskrivljenju snova, parkinsonizma, gubicima amnezije ili Alzheimera te ih preživljava, tako se može oprijeti iskrivljenima psihoza i prodrijeti u najdublja stanja melankolije ili ludila, katkad i kad ništa drugo ne može.”

S druge strane, ritam je oduvijek postojao u primitivnim zajednicama, glazba je služila kao društveno ”ljepilo” i spona s višim silama. Donosila je određenu mistiku, određivala društvene obrede i evoluirala zajedno s ljudima. Glazba je stara koliko i ljudska zajednica, njezina središta u ljudskom mozgu povezana su sa središtem za emocije – također dijelom starog mozga razvijenog u davnoj prošlosti. Ona je u našoj nesvjesnoj, iskonskoj podlozi mozga.

Cjelovita psihoanaliza glazbe

Sacks kroz ovu opsežnu knjigu piše svojevrsnu psihoanalizu glazbe – način na koji se ponaša s različitim ljudima, kakve im reakcije izaziva i čime to sve osvaja ljudski rod. Kakav bi nam bio život bez glazbe? Vjerojatno jednako monoton kao i crno-bijeli program na televiziji. Osim što povećava svjesnost o važnosti glazbe, Sacks pokazuje izvanredno činjenično znanje o poznatim glazbenicima i povezuje anegdote iz njihovih života s glazbenim poremećajima.

Tako vrlo često spominje Mozarta za kojega se sumnjalo da izvanredne glazbene sposobnosti ima zbog Aspergerovog sindroma (vrsta autizma), dok Šostakoviča spominje u kontekstu glazbenih halucinacija koje su mu se javljale samo kada bi ležao. Po navodima biografa, i Čajkovski je patio od glazbenih halucinacija još od djetinjstva. Knjiga je puna ovakvih zanimljivih činjenica isprepletenih sa slučajevima doktora Sacksa i s istraživanjima poznatih znanstvenika iz područja neurologije i psihijatrije.

Uzimajući u obzir upetljanost glazbe u svakodnevni život, ovu knjigu biste trebali pročitati kako biste još malo više cijenili njezin efekt na ljudsko ponašanje. Nemoguće je sažeti svih 340 stranica u jednu recenziju i izdvojiti ono što je najvažnije, jer Sacks nudi toliko primjera da vam ne preostaje drugo nego uzeti knjigu u ruke i pročitati je za sebe. Svatko sa svojom glazbom u glavi.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja