Nečujan vapaj za smislom

U terminologiji moderne psihologije volja za smisao ima vrijednost opstanka. To je bila zadaća koju sam morao naučiti u tri godine provedene u Auschwitzu i Dachau: najviše izgleda da prežive logor imali su oni koji su bili upravljeni na budućnost – na neki zadatak ili osobu koja ih je negdje čekala, na smisao koji bi takvo što ispunilo u budućnosti.

Ovo su riječi poznatog psihijatra i neurologa, Bečanina Victora Frankla, čovjeka koji je smisao za životom pronašao u mračnim zakutcima Auschwitza i Dachaua, preživjevši tri teške logoraške godine s nadom u budućnost. Franklova je biografija impresivna:  autor je 39 knjiga koje su objavljene na 43 jezika, držao je predavanja na više od 209 fakulteta na 5 kontinenata, vlasnik je 28 počasnih doktorata, a zahvaljujući razvoju logoterapije kao egzistencijalističkog psihoterapijskog pravca, danas u Beču djeluje Institut Viktora Frankla. Uz Adlera i Freuda, smatra se trećim velikim imenom Bečke psihoterapijske škole.

Najpoznatija je knjiga proizašla iz egzistencijalističke radionice Viktora Frankla ”Čovjekovo traganje za smislom”, kroz koju provlači tezu kako je važno naći smisao u bilo kojoj životnoj situaciji, uključujući teške uvjete u logorima smrti koje je opisao u ovoj knjizi. Naime, Frankl je izgubio roditelje, suprugu i brata u koncentracijskim logorima te je u vlastitoj patnji morao naći smisao kako bi preživio. Iz tog teškog iskustva proizašla je egzistencijalistička analiza i danas vrlo poznata logoterapija.

U razlikovanju viših od nižih potreba, Maslow nije uzeo u obzir da i u slučaju kada niže potrebe nisu zadovoljene, viša potreba, kao što je volja za smislom, može postati snažno izražena. Uzmimo samo takve situacije kakve se susreću u logorima smrti ili jednostavno one na samrtnoj postelji: tko će poreći da u čovjeku u takvim prilikama ne navire žeđ za smislom, štoviše, za konačnim smislom?

 

Što je logoterapija?

 

Logoterapija je u svakom slučaju psihoterapija usredotočena na smisao.

 

U knjizi ”Nečujan vapaj za smislom”, Frankl upoznaje čitatelje s pojmom logoterapije te navodi znanstvene argumente zašto smatra da je glavni motiv koji pokreće čovjeka upravo smisao. Logoterapija se temelji na nekoliko principa: da život ima smisao pod svim životnim okolnostima, pa čak i pod onim najgorima; da je glavna motivacija čovjeka naći smisao života i da svatko ima slobodu naći smisao u onome što radi i što proživljava. Smatra kako kod svih ljudi postoji samotranscendencija postojanja koja ih upravlja prema budućnosti, navodeći ih na smisao koji se treba ispuniti ili na ljudsko biće koje ih očekuje. Isto tako, smisao dijeli na dvije vrste s obzirom na postanak: smisao proizašao iz velike patnje i smisao proizašao iz pozitivnog ispunjenja.

Logoterapeut ne može reći pacijentu što je smisao, ali mu barem može pokazati da u životu postoji smisao, da je on svakome dostupan i da, štoviše, život zadržava svoj smisao pod bilo kojim uvjetima. On ostaje smislen, doslovno do posljednjeg trenutka, sve do posljednjeg daha.

Smatra kako je današnje moderno doba vrijeme egzistencijalne praznine koja se povećava s razvojem tehnologije, jer čovjek gubi svoju radnu svrhu. Kao posljedica toga javlja se osjećaj besmislenosti koji dovodi do, po Franklu, neurotične trijade: potištenosti, agresivnosti i ovisnosti. Iako ljudi nemaju neograničenu slobodu, Frankl ih ne smatra pasivnim promatračima vlastita života. Dapače, oni imaju slobodu izbora zauzimanja stava u odnosu na sve što im se u životu događa.

Kritika biheviorizma i psihoanalize

 

Kroz cijelu knjigu evidentno je kako se Frankl kritički osvrće na Freudov rad i na postupke biheviorista. Smatra kako čovjek nije žrtva vlastitih potisnutih poriva, kao niti da je zatvoren sustav koji se može ”dovesti u red” mijenjanjem obrazaca ponašanja. Nasuprot tome, vrlo često naglašava važnost osobne odgovornosti koju svaka osoba ima te time čovjeka stavlja u aktivnu poziciju. Oni su vršitelji vlastita života, oni imaju odgovornost kakav će stav zauzeti prema njemu i što će činiti.

Čovjek sam sebe određuje. On odlučuje hoće li ili neće sam sebi dopustiti da uđe u neke svoje granice, da bude pod utjecajem bilo poriva i nagona koji ga guraju, bilo razloga i smisla koji ga vuku u životu.

Unatoč tome što se javno zalaže za humaniziranje čovjeka kao otvorenog sustava, Frankl ne želi biti svstan pod pojam humanističke psihologije, već smatra kako su logoterapija i egzistencijalna analiza dio psihologije koji zahtijeva zaseban naziv.

Njegovi zahtjevi postaju puno jasniji kada se razmišlja u kontekstu duha vremena (Zeitgeista). Ovu knjigu napisao je u razdoblju između 1947. i 1977.godine, u doba kada je u području psihologije prevladavao biheviorizam koji je čovjeka smatrao strojem satkanim od ponašajnih obrazaca. Ljudima se tada nije pristupalo s humanističke strane vodeći računa o njihovim individualnim različitostima, već im se pristupalo s unaprijed određenim stavom kako svi ljudi mentalno funkcioniraju po istom principu s istim mehanizmima ponašanja.

Moderna književnost – odraz masovne neuroze

U svom obrazlaganju o logoterapiji, Frankl izvodi kritičke zaključke o pojedinačnim pojavama u društvu, pa se tako u nekoliko eseja osvrće na spolnost, sport, modernu književnost i smrt. Tako ga brine depersonalizacija spolnosti koja vodi inflaciji seksa, odnosno gubitku vrijednosti seksa kao fizičkog iskaza ljubavi. Pozdravlja otvorenost prema temi spolnosti i razgovor o tabuima, no u isto vrijeme naglašava važnost prihvaćanja odgovornosti za osobnu slobodu koja, ukoliko se ne uživa, prelazi u razuzdanost i svojevoljnost. Smatra kako je sport stvoren da bi izazvao umjetnu napetost koju čovjek želi jer mu je dosadno zbog gubitka vlastite uloge u svijetu rada. U isto vrijeme, logoterapiju nudi kao sredstvo pomoći pri motiviranju sportaša za postizanje što boljih rezultata.

Što više čovjek nastoji da se takmiči s drugim ljudima i pobijedi ih, to je manje u stanju da potpuno ostvari svoje mogućnosti. Ako misli samo na to da pruži najbolje što može i zna, a da istovremeno suviše ne brine oko uspjeha i trijumfa nad drugim ljudima, njegovi će napori mnogo lakše i prije biti okrunjeni uspjehom.

Što se tiče moderne književnosti, smatra je odrazom masovne neuroze današnjeg vremena: ili pisci ne nalaze smisao pa svoj besmisao i očaj prebacuju na čitatelja ili svoja iskustva očaja kolektiviziraju i tako ”cijepe” čitatelje očajem.

Poimanje smrti za Frankla ima posebno poglavlje u ovoj knjizi. Vječnost počinje s trenutkom u sadašnjosti u kojem svaka osoba za sebe odlučuje što će ”pohraniti u prošlost”. Vječnost je optimizam prošlosti i sve ono što je čovjek proživio. Čovjek smrću ispunjava svoj smisao, ”cementira” svoju prošlost u vječnost i u tom pogledu život ima smisao: iza ljudi ostaju posljedice njihovih djelovanja na ovom svijetu. Stoga bi se ljudi u sadašnjosti trebali orijentirati na budućnost kako bi stvorili svoju vječnost.

Moglo bi se reći da se u smrti i čovjek sam pretvara u neku vrstu filmskog ostvarenja. U tom trenutku on sam predstavlja svoj život, postaje povijest svog života – svejedno dobra ili loša, naprosto onakva kakva je već mogla biti. Čovjek sam postaje svoj raj ili pakao.

 

Filozofija života

Za razliku od dosad svih recenziranih knjiga, ova knjiga zahtijeva malo više koncentracije za čitanje i namijenjena je svima onima koji žele na filozofski način razmisliti o sebi i svom životu. Vremena jesu takva da se dobar dio ljudi pita koji je njihov smisao u životu ako su upravo dobili otkaz, ako nemaju dovoljno novčanih sredstava da bi prehranili obitelj, ako su ostali bez svega što su posjedovali u samo nekoliko sati. Čak i ako vam se ne čita ovakvo egzistencijalno-filozofsko djelo, dovoljno je sjesti sam sa sobom i razmisliti o ovdje napisanim Franklovim riječima.  Bez obzira na to što je knjiga pisana prije dobrih šezdesetak godina, neki problemi društva prisutni  su dan danas. Dok je u Franklovo doba cvjetala seksualna revolucija, danas se susrećemo s hiperseksualizacijom u marketingu i medijima koja navodi na razmišljanje kako se seks koristi kao sredstvo prodaje, čime se gomila nečija privatna ili korporacijska zarada. Nadalje, u vrijeme velikog siromaštva i financijske krize, koliko smisla ima Franklova teza o sportu kao sredstvu ubijanja dosade? Pitajmo se ovo u vrijeme odvijanja Svjetskog nogometnog prvenstva, podsjećajući se na kockastu euforiju koja je prije koji tjedan drmala našu državu, omogućujući tako većini da svoje egzistencijalne probleme gurnu pod tepih. A kakva je tek moderna književnost kojoj se brišu granice smislenog intelektualnog sadržaja i vuku većinu na čitanje besmislenih ispovijesti jednako tako besmislenih samoproglašenih celebrityja?

S druge strane, Frankl nas navodi na razmišljanje koliko vremena živimo u sadašnjosti i koliko smo odgovorni za vlastite postupke, ”cementirajući” ih u ropotarnici osobne povijesti. Ima li smisla naše ponašanje? Ima li višesatni odlazak u bespuća virtualnih društvenih mreža ikakvog smisla za našu vječnost? Želimo li ostaviti trag u društvu budućim generacijama ili ćemo biti izbrisani u mreži virtualnog svijeta? Egzistencijalna pitanja ne poznaju vrijeme ni prostor ni društvene prilike, ona im se samo prilagođavaju svojim sadržajem. ”Nečujan vapaj za smislom” u tom pogledu nudi smjernice za razmišljanje o vlastitom životu, a ukoliko želite pretresti svoje egzistencijalne dvojbe, ova je knjiga odličan odabir za to.