Psihomoljac: “Ispiranje mozga – znanost kontrole uma”

”Al’ ja znam ključ,  ja poznajem tu bravu, otključaću i staviću ti svašta u glavu… Da li veruješ meni ili misliš svojom glavom?”

Poznati stihovi rock benda ”Partibrejkersi” opisuju kontroverzan termin ”ispiranja mozga”, često susretanog u situacijama kada se iznenadna i ekstremna promjena uvjerenja ne može objasniti ničim drugim.  Postoji li uistinu proces ”ispiranja mozga” ili je to još jedan pojam iznikao iz kolektivne paranoje zapadnog društva?

Neuroznanstvenica Kathleen Taylor ovim se i sličnim pitanjima bavi u knjizi ”Ispiranje mozga – znanost kontrole uma”. Termin ”ispiranje mozga” ( u originalu ”brainwashing” ) skovao  je  novinar Edward Hunter  1950. godine kako bi objasnio metode utjecaja na zarobljene američke vojnike, koji su se vraćali iz Korejskog rata propagirajući i braneći sjevernokorejski totalitarizam. Jedino logično objašnjenje bilo je da im je na neki način ”ispran mozak”, odnosno da su njihova politička uvjerenja s kojima su se otišli boriti zamijenjena potpuno suprotnim i ekstremnim uvjerenjima.

Takva žrtva ”ispranog mozga” počinje nakon kraćeg vremenskog razdoblja iznositi vrlo neobična uvjerenja u odnosu na stara uvjerenja istog sadržaja te ispoljava snažne emocije vezane uz nova uvjerenja. Bilo kakvo racionalno osporavanje takvih uvjerenja shvaća kao napad na sebe, smatra ih svetima i izvan dosega razuma.

Kako nekome isprati mozak?

Proces mijenjanja uvjerenja obično uključuje prisilu, psihičku torturu, izolaciju, nesigurnost kao psihološko oružje, udaljavanje žrtve od prijašnje okoline i svake mogućnosti da potvrdi stara uvjerenja, prijetnje smrću, fizičku bol, nedostatak privatnosti i žrtvin osjećaj da ne može upravljati vlastitom sudbinom.

Kako se može dogoditi tolika promjena u ponašanju ljudi? Postoji li mogućnost odupiranja ”ispiranju mozga”? Što to može nagnati mozak da se odrekne starih uvjerenja? Kathleen Taylor nudi odgovor s tri strane: socijalne, neuroznanstvene i kognitivne.

”Katkad smo izmanipulirani tako da djelujemo protivno svojim interesima, bilo tako da se zadužimo kako bismo kupili nešto što nam zapravo ne treba, ili tako da pričvrstimo na sebe eksploziv kako bismo postali mučenici. Cilj ispiranja mozga je stjecanje kontrole i nad mislima i nad postupcima – u idealnom slučaju to znači ući u glavu žrtve.”

Autorica dijeli knjigu na tri dijela: prvi se odnosi na društvene prilike i pritiske koji potpomažu ispiranje mozga, drugi dio nas vraća u skup neurona koji čine kognitivne mreže našeg mozga, dok treći dio nastoji naći protuoružje za odupiranje ispiranju mozga.

Društvo u službi ”ispirača mozga”

Motiviranost za ispiranje mozga najčešće se pronalazi u političkim i vjerskim idealima. Autoriteti se služe eteričnim idejama, apstraktnim i generaliziranim pojmovima s dvosmislenim značenjima (kao što su sloboda, vjera, domovina), koje povezuju sa snažnim emocijama pa nastalu sintezu usmjeravaju na ocrnjivanje svojih neistomišljenika. Zvuči poznato?

”Jednostavnost katkada može biti privlačnija od točnosti.”

Autorica na samom početku knjige negira proces ispiranja mozga kao zaseban proces, već smatra da je to zbirna imenica za različite metode utjecaja na um neke osobe bez njezina pristanka, u što značajan uvid pružaju socijalna psihologija i neuroznanost. Koristeći se znanjima socijalne psihologije, uvodi čitatelja u tajne zakutke zavođenja karizmatičnih vođa kultova. Vođa se, osim karizmom, služi atmosferom nabijenom snažnim emocijama, osjećaj izolacije i paranoje hrani se psihoaktivnim supstancama te snažnim društvenim silama. Sljedbenici se najčešće pridružuju kultovima u ranim dvadesetima, kada još nemaju do kraja formiran identitet i kada tragaju za sigurnošću koju im kult može pružiti.

Ako ste mislili da se ispiranje mozga odnosi samo na totalitarističke sustave kao što su bili Staljinov, Maov ili sjevernokorejski režim, grdno se varate. Osim ekstremnih primjera koje autorica navodi, kao što su slučajevi kultova poput Jonestowna i Obitelji Manson, pozabavila se pitanjem utjecaja reklamiranja na mijenjanje uvjerenja.

”Ali, to još nije sve!”

Svaki dan svaka osoba je barem nekoliko desetaka puta izložena manipuliranjima koja nastoje promijeniti njezino uvjerenje, posebice ako većinu vremena provodi gledajući televiziju, čitajući novine ili surfajući po Internetu. Diktiranje modnih trendova, nametanje životnog stila, filtriranje i iskrivljavanje informacija, latentno propagiranje tradicionalnih uloga i lažnih vrijednosti u društvu – sve to čine mediji kako bi masu ljudi uvjerili da misle i čine ono što smatraju da je za njih najbolje. I što će se najviše prodati, dometnula bih.

Utjecaj medija na život ljudi primjer je polaganog ”ispiranja mozga” bez korištenja prisile. Taktike uvjeravanja koje iskorištavaju marketinški stručnjaci, koriste zakonitosti ljudskog ponašanja i društveni pritisak. Ljudi vole biti dosljedni u svom ponašanju, stoga će često pristati na manju uslugu, koja za sobom povlači pristanak na veću uslugu. Isto tako, često se koristi reciprocitet darivanja kako bi osoba iz zahvale pristala na kupnju proizvoda ili usluge. Bombastične najave ”ograničenih serija” proizvoda rađene su po načelu nestašice, po kojem se osobu navodi na misao da je sve čega ima u malim količinama vrijedno posjedovati. Naposljetku, zbog načela društvenog dokaza dolazi do ”mainstreama” u svim područjima života: ako većina ljudi posjeduje Audi  ili nosi Nikeove tenisice, onda to valjda vrijedi imati.

”Možemo izabrati bilo koji od stotina časopisa iz obližnjih supermarketa – pa ipak rijetko zastanemo i zapitamo se zašto svi ti časopisi toliko govore o seksu i tjelesnoj privlačnosti, zašto lica s naslovnica u tako maloj mjeri predstavljaju čitateljstvo, zašto se o nekim temama piše detaljno, dok se druge posve zanemaruju. Netko donosi te odluke i donosi ih imajući na umu profit, no to ni u kom slučaju nismo mi.”

Ići linijom manjeg otpora

Drugi dio knjige usmjeren je na neurološku podlogu ”ispiranja mozga”. Za laike koji su izrazito motivirani naučiti nešto novo u području neuroznanosti, ovaj dio knjige bit će od velike koristi. Budući da se autorica bavi neuroznanošću, ne čudi što je toliko papira utrošila na opis biološke podloge stvaranja, održavanja i mijenjanja osobnih uvjerenja. Za sve koji nisu toliko upućeni u građu neurološkog sustava, neki termini i opisi bit će nerazumljivi, što se može uzeti kao prigovorovoj knjizi.

Osim neurološke podloge, autorica se pozabavila kognitivnim dijelom uvjerenja: kognitivnim mrežama. Jednostavno rečeno, kognitivnu mrežu čine utabani putevi neurona koji odražavaju određeno uvjerenje osobe. Što je lakše aktivirati kognitivnu mrežu, to će osoba više automatski reagirati i neće ulagati puno truda u razmišljanje. Ići će linijom manjeg otpora kojeg će ”ispirači mozga” iskoristiti.

”Bilo da prepoznajemo razloge svojeg djelovanja ili ne, naša uvjerenja i druge kognitivne mreže pružaju nam te razloge. Radije provodimo vrijeme s ljudima koji razmišljaju slično kao i mi, umjesto s onima koji preispituju naša uvjerenja, o vijestima se informiramo iz izvora koje odobravamo, neke knjige čitamo, ali s drugima nam se ne da gnjaviti, a informacije koje bi mogle izbušiti rupe u našim pažljivo konstruiranim kognitivnim mrežama zanemarujemo ili izbjegavamo.”

Kad emocije ”zakuhaju kašu”

Određen prostor dan je i emocijama koje imaju vrlo važnu ulogu u ”ispiranju mozga”, budući da se veći dio mozga može zaokupiti izazvanom emocionalnom reakcijom pa manje prostora ostaje slobodno za predomišljanje. Na kraju drugog dijela, autorica posvećuje jedno poglavlje prefrontalnom korteksu, glavnom ”krivcu” za donošenje odluka, planiranje i predviđanje budućeg ponašanja:

”Zdrav prefrontalni korteks, dobro podmazan naobrazbom i širokim iskustvom, omogućava nam da razmišljamo unaprijed, da se odupremo iskušenju i da vidimo dalje od neposrednog zadovoljstva, to jest da budemo svjesni dugoročnih posljedica.”

Priča o prefrontalnom korteksu služi kao uvod u treći dio knjige koji se bavi protuoružjem za obranu od ispiranja mozga.

Samoobrana od ”ispirača mozga”

”Nizak stupanj naobrazbe, dogmatizam, stres i drugi faktori koji utječu na funkciju prefrontalnog područja, sve to potiče crno-bijeli način razmišljanja. Ako ste zapostavili svoje neurone, propustili stimulirati svoje sinapse, tvrdoglavo se opirali novim iskustvima ili bombardirali svoj prefrontalni korteks drogama, mučili ga nedostatkom sna, burnim izmjenama emocijama ili kroničnim stresom, lako je moguće da biste podlegli totalitarističkim čarima prvog karizmatika na kojeg biste naišli.”

Budući da je najveći dio polaganog ispiranja mozga vezan uz informacije kojima nas bombardiraju mediji o tome što nositi, što jesti, za koga glasovati, kakvog partnera naći, kako izgledati, kako živjeti, autorica smatra da je moguće koristiti se kritičkim mišljenjem, skepticizmom i humorom kako bi se oduprli podlijeganju društvenom pritisku i takvim informacijama.

Možda bi ljubitelji lakih nota, da samo na trenutak proanaliziraju neke od stihova koje pjevuše, shvatili kako ti stihovi ne nose nikakvu poruku, već ciljaju na njihove emocije prevarene djevojke/izdanog momka i tako dopiru do njihovih kognitivnih mreža. Možda bi čitatelj najtiražnijih dnevnih novina brzom analizom uočio jednostavnost rečenica kojima su pisani ionako kratki članci. Možda bi pripadnik političke stranke usmjeravanjem pažnje na sadržaj govora političkog vođe shvatio kako se koristi univerzalnim i dvosmislenim pojmovima koje veže uz snažne emocije ”ponosa” prema ”domovini” ili ”gađenja” prema ”izdajnicima” iz stranke suprotnog bloka. Važno je ponekad stati i promisliti – opća je pouka ove knjige.

Zašto pročitati ovu knjigu?

Naposljetku, Kathleen Taylor nudi opsežnu analizu procesa mijenjanja uvjerenja znanim pod nazivom ”ispiranje mozga” s višestrukih stajališta socijalne psihologije, neuroznanosti i kognitivne psihologije. Koristi se primjerima iz filozofije (od Rousseaua do Heiddegera), suvremene književnosti (Aldous Huxley ”Vrli novi svijet”, George Orwell ”1984.”) i filmografije (”Mandžurijski kandidat”) kako bi dočarala primjere ispiranja mozga i stvaranja totalitarističkih ideologija. Za bolje razumijevanje stručnih termina i za detalje istraživanja koje navodi u tekstu, autorica je napravila posebno kazalo s objašnjenjima pojmova na kraju knjige, kao i preporuke za daljnje čitanje literature u području ”ispiranja mozga” i neuroznanosti.

Za kraj, činjenica jest da strah od ”ispiranja mozga” dolazi iz straha od gubitka kontrole. No, isto tako, činjenica je da naš vlastiti mozak posjeduje oružje da se obrani od latentnih oblika ”ispiranja mozga” koji se čovjeku pružaju na pladnju na svakodnevnoj bazi. Knjiga Kathleen Taylor dobro je ishodište za daljnje promišljanje o ovoj temi i osvještavanje društvenih pritisaka na mijenjanje vlastitih uvjerenja.