Komunikacija s adolescentima

Efikasna komunikacija između roditelja i djece posebno je važna jer način kojim razgovaramo sa svojom djecom i slušamo što nam ona govore ima dalekosežne posljedice na to kakvi ljudi ona postaju. Poruke, verbalne i neverbalne, oblikuju identitet djeteta. (Hendrix i Hunt, 2001.)

Razgovor kao prevencija psihičkih teškoća i lijek

Adolescentova slika o sebi nastaje iz interakcija s obitelji, prijateljima i drugim osobama u njihovu životu (Greenspan, 2003).Način na koji djeca i roditelji komuniciraju i kakve si međusobno rečenice upućuju izravno utječe na to kako će dijete komunicirati i s ostalim osobama iz svoje okoline. Mjesto u društvenoj okolini i doživljavanje sebe u toj okolini, utječe na to kako će se osobnost adolescenta dalje razvijati. Komunikacija koja odražava njegujući odnos, uvažava djetetovo doživljavanje svijeta i potiče ga na istraživanje različitih načina mišljenja omogućit će mu da se razvije u autonomnu, emocionalno toplu osobu koja prihvaća druge. Ta je osoba fleksibilna i može se uživjeti u tuđi kut gledanja. U komunikaciji je otvorena i nesputano izražava vlastite stavove te se zauzima za sebe.  

Razgovor kao povreda i zapreka razvoju

Roditelj, u svakodnevnom životu sa svojim adolescentom, ponekad doživljava osjećaj straha, tuge i bijesa koji je pretjerano intenzivan s obzirom na situaciju koju on i dijete trenutno prolaze. Isto tako, roditelj može doživjeti i jake osjećaje krivnje ili srama. To je znak da postupci njegova adolescenta u njemu izazivaju reakcije kakve je vjerojatno u djetinjstvu naučio iskazivati u sličnim situacijama i koje su mu pomagale da se tada s tim situacijama nosi. Takve situacije u odraslosti, ovdje konkretno u ulozi roditelja, nisu primjerene i nisu adekvatne za rješavanje trenutačnog problema.

No, roditelj ne zna trenutačnoj situaciji pristupiti drugačije jer tijekom vlastitog odrastanja svoje stresne i traumatske situacije nije proradio te naučio zdravije vještine suočavanja. Tako, primjerice, ako osjeća da adolescent ne želi uvažiti neko njegovo stajalište, roditelj bi trebao zastati i zapitati se što ga je to toliko uznemirilo. Kako se osjeća? Da li možda omalovaženo ili nemoćno ili nešto treće. Je li već i prije, možda u djetinjstvu, doživljavao takve situacije na sličan način? Kako je na njih reagirao?

Ako ih na vrijeme ne osvijesti i ne proradi, iste ili slične povrede nanosit će djetetu kroz komunikaciju koja će uglavnom završavati začaranim krugom međusobnih uvreda, optuživanja i omalovažavanja. Roditelj će često postupati kao da njegovo dijete neminovno treba osjećati i misliti isto kao i on sam. Navodit će ga na aktivnosti kojima će ostvariti nerealizirane roditeljske potrebe, pritom uopće ne prepoznajući i ne poštujući jedinstvenu osobnost djeteta.

Roditelji, dakle, često zbog vlastitih bolnih točaka, koje su nastale uslijed loših iskustava u djetinjstvu, upućuju djetetu poruke koje narušavaju njegovo samopoštovanje, usađuju strah i nepovjerenje u okolinu i same sebe. Stoga im je važno pomoći da izraze svoje potrebe bez kritiziranja, omalovažavanja ili zastrašivanja druge osobe. Isto tako, važno ih je podučiti i kako da tome nauče svoju djecu (Hendrix i Hunt, 2001.)

Što moramo znati o adolescenciji prije no što se upustimo u razgovor?

Kao što navodi psihoterapeut N. Bastašić (1995.), da bi odrastao i potom s roditeljima izgradio zrele odnose, adolescent se mora od njih odvojiti, mora ih napustiti. Proces odvajanja složen je i bolan za obje strane i često praćen sukobima. Žele li pomoći djetetu da odraste, roditelji će iskazivati iskren interes za djetetove osjećaje i mišljenje i poticati ga na samostalnost i istraživanje vlastite osobnosti. No, žele li ga u tome svjesno ili nesvjesno zaustaviti, ocjenjivat će njegove pokušaje kao opasne i poticati strah od nepoznatog mu svijeta (Bastašić, 1995.)

Roditelji primjećuju da dijete, u odnosu na raniju dob, sve manje vremena provodi s njima, a sve više s vršnjacima.Stoga je važno znati da grupa za adolescente predstavlja idealan poligon za vježbanje međuljudskih odnosa.Oni tu uče uloge koje će im omogućiti sudjelovanje u bitnim sferama socijalnog sustava kojem pripadaju. Grupa im pomaže da se nauče prilagođavati pojedincima i drugim grupama te potiče natjecanje. U njoj se vježba komunikacija, uči procjenjivanje drugih i sebe, jer svojim reakcijama, kritikom i ocjenama vršnjaci suočavaju pojedinca s njegovim ponašanjem (Bastašić, 1995.).

Naučimo razgovarati!

Istraživanja stila roditeljstva pokazuju da djeca koja se osjećaju poštovana i pozitivno vrednovana u krugu svoje obitelji postižu bolji uspjeh u školi, imaju više prijatelja te žive zdravije i uspješnije. Na tragu ovih istraživanja, psihoterapeuti Harville Hendrix i John Gottman opisali su dva donekle slična modela razgovora s djetetom, koji ako se redovito primjenjuju, ni u slučaju najosjetljivijih tema ne narušavaju integritet djeteta.

U prvom koraku važno je pokušati, bez vlastitih predrasuda, prosuđivanja i omalovažavanja, čuti što dijete roditelju poručuje i koje emocije iza toga stoje. Vrlo često ljudi prihvaćaju zdravo za gotovo da znaju što druga osoba govori, dok u stvari samo nagađaju i suštinu poruke često protumače u skladu s vlastitim viđenjem situacije. Važno je djetetu zrcaliti, odnosno iznijeti svoje tumačenje i provjeriti točnost shvaćanja njegove poruke. Osim što pomaže međusobno razumijevanje, zrcaljenje omogućuje djetetu da doživi da je njegov roditelj spreman na trenutak odložiti vlastite misli i osjećaje kako bi razumio njegovo stajalište.

Primjer empatičkog slušanja i zrcaljenja:

Roditelj: Ivana, željela bih s tobom razgovarati. Možemo li sada?
Dijete: Ne, ne želim s tobom pričati.
Roditelj: Ok, možemo i kasnije, ti odredi trenutak. Mora da si sada bijesna na mene.
Dijete: Ne, nisam ljuta.
Roditelj: Dakle, nisi ljuta. Mislila sam da jesi, s obzirom na to da ne želiš sa mnom razgovarati.
Dijete: Uvijek sve mora biti po tvom. Zbog tebe ne mogu na more s prijateljima i zbog tebe ću provesti dosadno ljeto kod kuće.
Roditelj: Čini ti se da ja previše odlučujem o tvom životu. Misliš da ne želim da se zabaviš preko ljeta.

Važno je da se djetetove negativne emocije, npr. ljutnja, bijes, prkos, zavist, zbunjenost i dr., ne dožive kao prijetnja roditeljskom autoritetu ni odraz roditeljske neuspješnosti, već kao prilika za građenje odnosa, odnosno pružanje podrške i poučavanje djeteta.

Stoga je u drugom koraku potrebno pozitivno vrednovati dijete i njegovo ponašanje. Tako dijete, osim što se osjeća uvaženim, uči i kako pozitivno vrednovati postupke drugih.

Primjer pozitivnog vrednovanja:

Dijete: Hm, pa da, tako se čini.
Roditelj: Pa, kad bolje razmislim, to što kažeš ima smisla. Čini se da ja volim dosta stvari držati pod kontrolom.
Dijete: Čini se…
Roditelj: Prirodno je da želiš sama isplanirati svoje ljetovanje i da ga želiš provesti s prijateljima. To je sasvim shvatljivo.
Dijete: Ti to razumiješ?

Pozitivno vrednovanje ne znači da se roditelj nužno slaže s djetetovim stajalištem, već da prihvaća da djetetov način promatranja stvari ima svoju vrijednost. Tako se stvaraju uvjeti koji dopuštaju djetetu da podmiruje svoju temeljnu potrebu za izražavanjem sebe. Pritom je bitno i pomoći djetetu prepoznati i imenovati emociju koju je dana situacija izazvala.

Roditelj: Da, razumijem. Pretpostavljam da se sad osjećaš razočarano ili tužno.
Dijete: Osjećam se razočarano tobom i činjenicom da ću ljeto provesti kod kuće.

U trećem koraku, važno je iskazati suosjećanje jer ono omogućuje djetetu da zna da nije samo, da je povezano s roditeljem, čak i kad se međusobno ne slažu u mišljenju. Suosjećanje je moćno sredstvo. Ono samo po sebi djeluje terapijski i preobražava sudionike u zdravije i otpornije ličnosti. Iskustva suosjećanja doživljena u krugu obitelji prenose se i na interakcije s drugim osobama iz čovjekove okoline, s kojima adolescent uči otvorenije i tolerantnije pristupati.

Primjer suosjećanja:

Roditelj: Mogu shvatiti da se osjećaš razočarano. Zacijelo te jako zbunjuje to što ti roditelji, koji ti žele najbolje, ne omogućuju izbor vlastitog ljetovanja. Tim više što se čini da tvoji prijatelji imaju odriješene ruke po tom pitanju.

Kada dijete i roditelj uspostave odnos suosjećanja i u konfrontirajućoj situaciji, važno je na konstruktivan način zatražiti od djeteta promjenu ponašanja ili se zajednički usredotočiti na rješavanje problema. Pritom je bitno u suradnji s djetetom smisliti nekoliko opcija promjene ponašanja. Dijete tada može odabrati one koje su mu prihvatljive i u skladu s kojima će postupiti. Važno je da roditelj obrazloži zbog čega su, po njegovom mišljenju, određena ponašanja neprihvatljiva. Također, važno je obrazložiti poželjna ponašanja ili aktivnosti kako bi njihova svrha bila razumljiva.

Primjer zahtjeva za promjenom ponašanja:

Roditelj: Razumijem da ti se to sad tako čini, no vjeruj da mi nije namjera upropastiti tvoje praznike, već se brinem kako ćeš ići na tako zahtjevan put s prijateljem koji još nije ni položio vozački i koji će u trenutku kad krenete na more imati tek nekoliko tjedana vozačkog iskustva. Što bi se moglo učiniti da ti putovanje bude sigurnije?
Dijete: Svi će putovati s tim prijateljem, teško da ja tu mogu što promijeniti.
Roditelj: Hoćeš li da ja razgovaram s njegovim roditeljima i pokušam dogovoriti da vas ja ili njegovi roditelji odvezu na more i vrate se po vas? Ili možda možeš putovati autobusom? Možda biste mogli otići vlakom u neko drugo ljetovalište u kojem vam auto nije potreban ni za odlazak na plažu ni za izlaske. Možeš li se ti dosjetiti prihvatljive opcije koja bi povećala sigurnost tvog putovanja?

Po završetku ovakve interakcije važno je učiniti fizički kontakt, zagrljaj ili rukovanje kako bi se time pojačalo to ponovno uspostavljanje međusobne povezanosti.

Nezdrave roditeljske poruke često čujemo kad…(Hendrix i Hunt, 2001.)

… su roditelji frustrirani	…a bolje je reći
„Uvijek ista priča. Kad ćeš li se više naučiti odgovornosti?“	„Koliko vidim, opet nisi nahranio psa. Reci mi što planiraš poduzeti u vezi s tim?“
„Siledžija si kao i tvoj otac; završit ćeš u popravnom domu.“	„U redu je naljutiti se, ali nije u redu na provokaciju uzvratiti tučnjavom.“
„To nam je hvala za sve što radimo za tebe!“	„Razumijem da si uzrujan, reci što bi želio da tata i ja učinimo po tom pitanju.“

… smatraju da bi djeca trebala znati što učiniti u nekoj situaciji	…a bolje je reći
„Ne mogu vjerovati da si se zbunio na usmenom. Kao da nikad prije nisi odgovarao.“	„Zbunjen sam tvojim usmenim ispitom. Možeš li mi reći što si u tom trenutku osjećao?“

… djeca ne razumiju odmah što roditelji misle	…a bolje je reći
„Znaš ti dobro što mislim.“„Ništa ti ne razumiješ.“	„Je li nešto od ovoga što sam ti rekao nedovoljno jasno?“

… djeca ne dijele roditeljsko mišljenje	…a bolje je reći
„Ma, glupost. Kako ti to samo pada na pamet?“	„Pa, mogu shvatiti tvoje stajalište? Hoćeš li poslušati što ja mislim o tome?“

… se roditelji boje da će izgubiti kontrolu	…a bolje je reći
„Ne znam što ću s tobom, sve sam pokušao, nepopravljiva si!“	„Shvaćam da si sada uzrujana, ali vjerujem da možemo zajednički doći do rješenja.“

… se roditelji osjećaju ugroženo i ulaze u borbu za moć s djetetom	…a bolje je reći
„Nećeš ti meni tako odgovarati! Dok si pod mojim krovom, bit će onako kako ja kažem.“	„Shvaćam da ti se moja ideja ne sviđa. Hajdemo smisliti tri druga rješenja koja bi tebi bila prihvatljivija, a koja bi riješila ovaj problem.“

…misle da znaju što bi djeca trebala osjećati i misliti u određenoj situaciji	…a bolje je reći
„Ali, dušo, pa ti ne voliš sunce, a i znaš da imaš problema s alergijom. Nije more za tebe.“	„Vidim da bi voljela ići s prijateljima na more. Znam da si odgovorna djevojka i da ćeš se znati zaštiti od prekomjernog izlaganja suncu.“
„Ti obožavaš maminu tortu od sira pa sam ti napravila veliku na kat da pozoveš i prijatelje.“	„Želiš li za rođendan pozvati prijatelje kući ili bi radije da ga proslavite vani?“

… pripisuju djeci negativne osobine	…a bolje je reći
„Sebičan si i bezosjećajan.“	„Nisam baš siguran što točno sada osjećaš, ali znam da ja ponekad, kad se osjećam ljuto, želim povrijediti druge. Osjećaš li se i ti sada tako?

… su previše usmjereni na postignuća i aktivnosti svoje djece	…a bolje je reći
„Pobjednik na školskom natjecanju; bravo, to je moj sin! Takvog te volim!“	„Vidio sam koliko vježbaš i koliko ti je stalo do školskog natjecanja. Lijepo je ulagati trud u nešto što te veseli. Radujem se zbog tebe.“
„Moraš vježbati violinu. Dobro ti ide, imaš sve uvjete za rad, a s vremenom će ti se trud i isplatiti.“	„Vidim da voliš svirati, ali te ne zanima profesionalna karijera. Što god da odlučiš, imaš moju podršku“

… otpisuju osjećaje ili mišljenja svoje djece	…a bolje je reći
„Daj budi muško. Koja će te cura takvog htjeti?“	„Razumijem da ti je teško što ste prekinuli. Normalno je da nakon takvog gubitka nastupi tuga. Ako želiš razgovarati o tome, tu sam.“
„Ti misliš da vani nije hladno, a jeste.“	„Meni se čini da je jako zahladilo i da trebamo izvaditi zimsku odjeću. Što ti misliš?“

 

Važno je imati na umu… Djeci ne trebaju odbijanja, prodike, nepotrebna pitanja, prazne prijetnje, ultimatumi, omalovažavanje, upozorenja i diktati. Djeci je potrebno objašnjenje, podrška, ohrabrenje i prilika za odgovorno ponašanje, jednako kao i poticaj za samostalno mišljenje (Coloroso, 2007.).

 

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja