Stres u jaslicama

Što dovodi do stresa u jaslicama?

Emocionalna stabilnost male djece usko je povezana s obilježjima okoline u kojoj žive i koja, osim njihovih roditelja, uključuje i širu obitelj, izvanroditeljsku skrb kojoj je dijete povjereno, npr. jaslice kao i širu zajednicu. Mala djeca mogu uspostaviti zdrave, privržene odnose s nekoliko osoba iz svoje okoline, pa tako i s jasličkim odgajateljem, i to obično kao s osobom od sekundarne privrženosti u odnosu na roditelje. Stoga, odnos između odgajatelja i djeteta trebaju odlikovati sve kvalitete sigurnog, privrženog odnosa.

Prema Berk (2008) siguran, privržen odnos predstavlja snažnu emocionalnu povezanost koju dijete ima s važnim osobama u svom životu i koja kod njega izaziva ugodu i radost kada je u njihovoj blizini. Isto tako, u uvjetima stresa, komunikacija s tim osobama dijete može utješiti. Sigurna se privrženost razvija kada odrasla osoba, koja skrbi za dijete, prepoznaje signale kojima dijete izražava svoje potrebe i na njih odgovara brzo, dosljedno i prikladno. U takvim uvjetima dijete se osjeća sigurnim i zaštićenim. Osjećaj sigurnosti u emocionalnoj vezi djeteta s malim brojem osoba iz njegove okoline predstavlja temelj svih kasnijih odnosa. On dovodi do razvoja povjerenja u svijet i stvaranja pozitivne slike o sebi, odnosno razvoja samopoštovanja. To pak u odraslosti rezultira time da se ljudi lakše zbližavaju s drugim osobama, osjećaju se ugodnije u vezama, ne brinu se da će biti napušteni i sl. Osjećaj zaštićenosti u ranom djetinjstvu dovodi do manjeg straha kod odvajanja od roditelja te većeg istraživanja okoline i sudjelovanja u slobodnoj igri. To predstavlja rani preduvjet intelektualnog razvoja, motivacije za učenje, postignuća u školi i kasnijem životu.

Suvremene spoznaje iz neuroznanosti pružaju uvid u to kako se odnosi privrženosti odražavaju na razvoj mozga u male djece. Kao što navodi Siegel (2001), u prve tri godine života dolazi do stvaranja mnoštva veza između živčanih stanica koje nastaju pod utjecajem podražaja iz okoline (svjetlosti, zvuka, dodira, promjene položaja, kretanja i sl.). Te podražaje osigurava odrasli skrbnik kroz svakodnevne aktivnosti hranjenja, maženja, nošenja, smijanja, umirivanja, uspavljivanja, igranja i dr. Manjak odgovarajućih podražaja u odgovarajućem trenutku neće dovesti do stvaranja takvih veza ili neuralnih puteva što rezultira nedovoljnom zrelošću mozga. Budući da se u tom ranom razdoblju prvenstveno razvijaju dijelovi mozga odgovorni za doživljavanje emocija, razvoj empatije, intuicije, doživljaj sebe kao jedinstvene osobe i sl., osobe koje nisu uspostavile mali broj sigurnih, privrženih odnosa u ranom djetinjstvu, mogu imati poteškoća u društvenim odnosima u kasnijoj dobi. Te se poteškoće mogu ogledati u nedovoljnom razumijevanju osjećaja, potreba i misli drugih ljudi ili doživljavanja okoline opasnijom nego što uistinu jest, što umanjuje sposobnost nošenja s uznemirujućim situacijama, a time i uspostavu suradničkih odnosa s drugima.

Ukoliko djeca jasličkog odgajatelja ne doživljavaju osobom od povjerenja kojoj su privržena, u nedostatku roditelja ili druge takve osobe, ona obično prosvjeduju i postaju vrlo pobuđena. Ako im privržena osoba ubrzo ne postane dostupna, pojavit će se instinktivni osjećaj opasnosti i straha. U okolini koju dijete doživljava nepoznatom, taj će se osjećaj još dodatno pojačavati. Ako dijete odgajatelja doživljava stranom osobom on ga neće moći umiriti te će pobuđenost djeteta sve više rasti, i ono će iskazivati ponašanja karakteristična za situacije u kojima je u pitanju opstanak organizma. Ako se odrasli ili dijete učestalo nalazi u situacijama koje doživljava opasnim po život i u kojima se osjeća bespomoćno, doživjet će psihičku traumu više ili manje težine, ovisno o tome koliko tu situaciju procjenjuje opasnom. Kod jasličke se djece takav stres obično očituje u blagim promjenama raspoloženja i ponašanja te se često tumači kao period prilagodbe na novo okruženje (Bowlby, 2007).

Kako se manifestira ili kako ga prepoznati?

Najčešća je reakcija odrasle osobe na stres ponašanje po načelu «borba ili bijeg». Kod djeteta se «borba» može očitovati u traženju skrbnika i plakanju, pa čak i dugotrajnom te glasnom vrištanju. Ponašanja «bijega» se pak često iskazuju kao «psihološki bijeg» kroz otupljenje osjetila koja funkcioniraju na sniženoj razini, ovisno o intenzitetu i trajanju stvarne ili doživljene opasnosti. Uobičajena su samoumirujuća ponašanja sisanje palca ili dude, držanje prijelaznog objekta (npr. omiljene dekice ili plišane igračke), draganje svoje kose ili lica, blago ljuljanje. Samo u ekstremnim situacijama može se javiti reakcija “smrzavanja i predaje“, koju karakteriziraju bezizražajno lice i ukočenost.

Neka djeca naizgled nisu pogođena iskustvom odvajanja od skrbnika te su i dalje aktivna, ali prilično sniženog raspoloženja i povučena (mogu biti vrlo tiha, rijetko se smijati, sami se zaokupljati igračkom ili se doimati nezahtjevnima) ili pak pretjerano popustljiva, poslušna, neobično nježna i suradljiva s nebliskim osobama.

Stoga je bitno razlikovati dobro održavanje pažnje, fokusiranost i sigurnost djeteta u slobodnoj, istražujućoj igri od ponašanja izazvanih stresom. U svakom slučaju, ponašanje djece izložene odvajanjima od bliske osobe razlikuje se od tipičnog ponašanja u kući kada su u blizini privrženih osoba, a razina hormona stresa (kortizola) u slini im je povišena.

Kad se ponovno nađu u blizini osobe s kojom imaju privržen odnos, potrebno im je kraće vrijeme da se utješe.

Posljedice trajne izloženosti stresu

Prema Radnom dokumentu Centra za dječji razvoj Sveučilišta Harvard (NSCDC Radni dokument br. 3), moguće je razlikovati tri vrste stresa kojemu su izložena mala djeca – toksičan, tolerabilan i pozitivan stres. Do toksičnog stresa dovode česta uznemirujuća iskustva koje dijete ne može kontrolirati i tijekom kojih u svojoj blizini nema brižnu, njegujuću odraslu osobu. To se nepovoljno odražava i na neurološki razvoj mozga. U djece izložene kroničnom zlostavljanju i zanemarivanju, može doći do razvoja manjeg mozga. U nešto manje ekstremnim situacijama, može se sniziti prag tolerancije na stres i stoga pojaviti trajno povišene vrijednosti hormona stresa u organizmu. Time se povećava rizik od fizičkih i mentalnih bolesti povezanih sa stresom.

Tolerabilni stres izazivaju uznemirujući događaji koji se proživljavaju kroz kraće vremensko razdoblje, što omogućuje mozgu oporavak. Tijekom tih događaja uz dijete se nalazi podržavajuća odrasla osoba koja svojom pažnjom i posvećenosti djetetu stvara sigurnu okolinu. U takvom okruženju, dijete se može naučiti nositi s teškim i bolnim iskustvima straha, gubitka, odvojenosti od roditelja, razvoda roditelja i dr. te oporavljati od njih. Ovdje je važno naglasiti da u prisutnosti odraslih skrbnika taj tip stresa čak može imati pozitivne učinke, no u slučaju njihove odsutnosti on postaje toksičan. Pozitivan stres nastaje uslijed manjih nepovoljnih događaja koje dijete može naučiti kontrolirati uz pomoć brižnih odraslih osoba i koji se odvijaju u prisutnosti osoba s kojima je dijete ostvarilo siguran, topao i pozitivan odnos.

Istraživanja pokazuju da dulje vrijeme boravka u neroditeljskoj skrbi u prvim godinama života može biti povezano s većom agresivnošću i problemima u ponašanju u dobi u kojoj djeca kreću u školu (NSCDC Radni dokument br. 1).

Kako izbjeći stres?

Kao što navode Geoffroy i sur. (2006), kvaliteta rane skrbi za djecu može se odrediti na temelju dvaju elemenata:

a) neposrednog iskustva boravka u jaslicama, što se ogleda u kvaliteti odnosa s odgajateljem, količini edukativne igre, faktorima sigurnosti i zdravlja, te

b) institucionalne strukture, npr. broja djece u odgojnim skupinama, odnosa broja djece i broja odgajatelja, izobrazbe odgajatelja, opreme vrtića te kvalitete programa.

Oba elementa povezana su s time kako će se razvoj djece odvijati. Ipak, stručnjaci smatraju da je odgajatelj najvažniji čimbenik kvalitete jasličke skrbi te bi kao takav trebao biti topao i brižan, s punom pozornošću i poštovanjem gledati na individualne potrebe, sklonosti i interese svakog pojedinog djeteta te omogućivati zadovoljenje tih potreba. Također bi trebao biti osjetljiv prema jeziku i običajima djece iz drugih kultura, poticati empatiju i suradnički odnos među djecom te poučavati nenasilnom rješavanju sukoba. Osim toga, trebao bi primijenjivati pozitivnu disciplinu tj. objašnjavanje, odvlačenje pažnje, postavljanje pravila ili korištenje zamjene kako bi se dijete odvratilo od npr. oduzimanja igračaka drugoj djeci, i sl. umjesto kritiziranja, posramljivanja ili kažnjavanja. Trebao bi razgovarati s djecom i poticati ih na sudjelovanje u komunikaciji. U jednom je istraživanju pokazano da djeca u kvalitetnijim jasličkim programima pozitivnije  komuniciraju s odgajateljem, dok u manje kvalitetnim više vremena provode u osamljeničkoj igri ili neaktivnosti.

Nadalje, ako odgajatelj propušta utješiti dijete koje je emocionalno uznemireno ili ga prisiljava na određene grupne aktivnosti koje djetetu ne odgovaraju i ne omogućuju uspostavu pozitivnog, prihvaćajućeg odnosa s vršnjacima, može doći do povećane razina stresa u djece tijekom boravka u jaslicama. U jednom istraživanju boravka djece u jaslicama pokazalo se da je nametljiva i pretjerano kontrolirajuća skrb povezana s povišenjem kortizola, pri čemu je u djevojčica to bilo popraćeno anksioznim i vrlo opreznim ponašanjem, a u dječaka ljutitim i agresivnim ponašanjem.

Prema drugom istraživanju (Geoffroy, 2006), djeca su za vrijeme dolaska u jaslice razvrstana u dvije grupe koje su se razlikovale po kvaliteti komunikacije s odgajateljem. U prvoj je grupi odgajatelj dobio uputu da se ponaša kao da je vrlo zauzet dok se dijete igra igračkama, a u drugoj bi grupi odgajatelj pristupio svakom djetetu, donio mu igračku te se nastavio s njime igrati i komunicirati. Djeca iz prve grupe imala su značajno povišenu razinu hormona stresa, što nije bio slučaj u djece iz druge grupe.

Što se tiče omjera broja djece u grupi i broja odgajatelja, koji upućuje na učestalost kontakata između djeteta i odgajatelja, stručnjaci preporučaju da taj odnos bude najmanje jedan odgajatelj na troje djece u dobi do 15 mjeseci, odnosno jedan odgajatelj na četvero djece u dobi od 24 mjeseca te jedan odgajatelj na sedmero djece u dobi od 36 mjeseci.

Navedene preporuke potvrđuju i rezultati istraživanja provedenog u SAD-u na 450 vrtićkih grupa djece dojenačke, jasličke te mlađe i starije predškolske dobi. Cilj je bio ispitati kvalitetu skrbi prije donošenja propisa i dvije godine nakon donošenja propisa prema kojima je smanjen omjer broja odgajatelja i djece u mlađim jasličkim grupama (s 1:6 na 1:4) i starijim jasličkim grupama (s 1:8 na 1:6). Nakon smanjenja broja djece po odgajatelju, odgajatelji su postali usmjereniji na pojedino dijete, bolje su ga poznavali i više zadovoljavali njegove individualne potrebe, s vremenom su se počeli manje oslanjati na negativne tehnike discipliniranja, a djeca su iskazivala poželjnija socijalna ponašanja, odnosno manje agresivnosti, anksioznosti i hiperaktivnosti.

Bowlby (2007) navodi da za djecu mlađu od dvije godine ne postoje konkretne koristi od boravka u grupnoj jasličkoj skrbi. Isto tako smatra da je za uključivanje djeteta u takvu vrstu skrbi, u dobi između 24 i 36 mjeseci, potrebno pažljivo procijeniti dijete u pogledu njegove sposobnosti za nošenje sa stresom uzrokovanim odvajanjem od osoba s kojima je uspostavilo privržen odnos.

Zaključak

Iz svega rečenog vidljivo je kako socijalne politike imaju tri važne zadaće:

a)      osigurati dostupnost visokokvalitetne skrbi djeci i roditeljima,

b)      osigurati plaćen porodiljni/roditeljski dopust do 3. godine života djeteta kako bi djeca mogla provoditi što kraće vrijeme izvan obitelji i

c)      educirati roditelje o presudnoj važnosti osjetljive skrbi (roditeljske i izvanroditeljske) za rani emocionalni razvoj.

Kada je omjer broja djece i odgajatelja povoljan, veličina odgojne grupe mala, a odgajatelji se ne izmjenjuju i educirani su u pogledu dječjeg razvoja – jaslička skrb ne mora povećavati stres kod djece i roditelja odnosno može doprinijeti zdravom razvoju.