Uskraćenost u ranom djetinjstvu

Biti čovjek znači biti u odnosu s drugim ljudima  (Erskine, 2011)

Što je uskraćenost u ranom djetinjstvu?

Uskraćenost djeteta predstavlja jedan od oblika lošeg postupanja s djetetom. Uglavnom se odnosi na: a) nedostatak toplog emocionalnog odnosa između djeteta i jednog, stalnog odraslog skrbnika i b) nedovoljno podraživanje iz fizičke i socijalne okoline.

Prema psihijatru i psihoterapeutu Ericu Berneu, primarna glad novorođenčeta nije glad za hranom, već glad za dodirom drugog ljudskog bića te fizičkom i mentalnom stimulacijom.

Nemogućnost uspostave bliskog i trajnog odnosa s jednim skrbnikom, lišava dijete temeljne ljudske potrebe za odnosom povjerenja s drugom osobom. U takvom odnosu dijete spoznaje sebe i svoju okolinu stvarajući zaključke poput sljedećeg: „Kad sam zaplakao, mama je došla, dakle ja sam važan, a mama je dobra“. Bez roditelja koji prepoznaje njegove potrebe, dijete se osjeća zanemareno ili nedovoljno vrijedno da bi se na njegove signale reagiralo. Ujedno, svoju okolinu doživljava neugodnom i odbacujućom. Tako, primjerice, kada mama donese dojenčetu bočicu, stavi mu ju u ruke i ode, ona je zadovoljila samo njegovu potrebu za hranom, ali ne i za dodirom. Dijete potrebu za dodirom odražava gledajući mamu u oči dok pije. Da bi tu potrebu zadovoljila, mama treba uspostaviti s djetetom kontakt očima i fizički kontakt.

Podražaj podrazumijeva svaki utjecaj iz okoline, na osjetila djeteta, koji izaziva živčano uzbuđenje i dovodi do novog iskustva. Važno je djetetu omogućiti praćenje pojava u okolini kao što su svjetlost/tama, boje, kretanje predmeta, pokazivati mu različite oblike, omogućiti mu opipavanje različitih materijala, dodirivati ga, omogućiti mu promjenu položaja tijela, dati mu da osjeti različite mirise i kuša različite okuse, isproba toplo i hladno, potaknuti ga da samostalno i uz podršku isproba različite aktivnosti i manipulira predmetima i sl. Npr. mogu li se kućne ljestve koristiti kao penjalica ili može li komplet lonaca poslužiti kao set bubnjeva. Na taj način dijete uči o svijetu oko sebe – kako funkcioniraju predmeti, fizičke i prirodne pojave, ali i drugi ljudi. Isto tako, dijete spoznaje i sebe jer stvara zaključke o tome kako njegova vlastita ponašanja djeluju na predmete oko njega, kao i kakve reakcije izaziva kod drugih ljudi, naročito onih bliskih. Zamišljena penjalica i bubnjevi mogu kod roditelja izazvati reakcije odobravanja i podrške djetetu u ispitivanju različitih mogućnosti, a mogu izazvati i želju da se dijete ograniči i poduči kako se nešto pravilno koristi. Odsutnost bilo kakve reakcije bliskih osoba ili pak gruba reakcija, upisuje se u dječji mozak i ostavlja neželjene posljedice na dječji razvoj.

Učinci situacija krajnje uskraćenosti

Kroz povijest se pokazalo da su djeca odgajana u domovima, bolnicama, sirotištima i sl. uglavnom odrastala u uvjetima krajnje uskraćenosti – nepostojanja sigurnog, privrženog odnosa s jednom odraslom osobom i potpuna odsutnost podražaja iz okoline. Istraživači koji su proučavali ovu djecu, pružili su dokaze da majčinstvo nije sentimentalni luksuz, već preduvjet zdravog psihološkog razvoja, te da ono u određenim okolnostima spašava i sam život (Wenar, 2003).

Prvi od takvih dokaza pružio je René Spitz (1946), koji je opažao 91 dijete odvojeno od majke i smješteno u dom u dobi od 3 mjeseca. Prije smještanja u dom, djecu su dojile majke, uživala su majčinu pažnju i pokazivala vesela i slobodna ponašanja. Nakon odvajanja od majki, za djecu su skrbile medicinske sestre te su dobivala visoku razinu fizičke i medicinske zaštite. Budući da se jedna sestra brinula o skupini od 8 do 12 djece, nije bilo moguće zadovoljiti bilo kakve druge djetetove potrebe osim tjelesnih i zdravstvenih. Djeci nije bila pružena ljubav kao ni psihička podrška osobe koja za njih brine. Već nakon tri mjeseca takve skrbi, motorički razvoj djece potpuno je stao, a ona su postala pasivna. Prestala su plakati, ležala su samo na leđima te su izgubila volju za podizanjem i okretanjem. Izraz lica bio im je tup, a koordinacija očiju slaba. Neki su pokazivali nekontrolirano treptanje očiju ili neobične pokrete prstiju, slične kretnjama ljudi s neurološkim smetnjama. Gubila su na težini i imala problema sa spavanjem. Toj je djeci bio ozbiljno zaustavljen napredak u svim aspektima razvoja.

Od 91 djeteta, 34 je umrlo do kraja druge godine. Pritom je samo dvoje umrlo od bolesti, dok su ostala jednostavno „uvenula“. Spitz je stanje i simptome te djece opisao kao depresiju u ranom djetinjstvu (anaklitička depresija). Njezini su simptomi uvelike podudarni s dijagnozom neorganskog zastoja rasta – poremećaja koji nastaje kao posljedica nedostatka roditeljske ljubavi (Berk, 2008). Obično se javlja do dobi od 2 godine. Djeca koja pate od takvog poremećaja pokazuju znakove bolesti jednake onoj djeci koja ne unose dovoljno hranjivih tvari – mršava su, apatična i povučena. No, kod te djece, kao i kod djece iz Spitzova uzorka, nije moguće pronaći nikakav biološki uzrok zaostatka u razvoju. Pokazalo se da su krajem druge godine života preživjela djeca iz uzorka bila na razini od 45% normalnog razvoja. Većina djece koja je ponovno ispitana s 4 godine nije mogla samostalno sjediti, hodati ni govoriti. To je ekstreman primjer kako socio-emocionalna uskraćenost pogađa novorođenče i onemogućuje mu da se razvije u zdravo i funkcionalno ljudsko biće. Na temelju Spitzovih opažanja snimljen je i film Tuga: Opasnost u djetinjstvu (Grief: A Peril in Infancy).

Psihijatar i psihoanalitičar John Bowlby nekoliko je godina s kolegom Jamesom Robertsonom proučavao učinak koji je na djecu u dobi od 1 do 3 godine imalo odvajanje od roditelja radi bolničkog liječenja. Zbog straha od zaraze, bolnički su posjeti bili svedeni na minimum pa djeca nisu imala gotovo nikakav kontakt s roditeljima. S vremenom se pokazalo da sva djeca iskazuju tipičan slijed emocionalnih reakcija na odvajanje od roditelja. U prvoj fazi, koju su istraživači nazvali protest, djeca su plakala, ogorčeno zazivala roditelje i odbijala pokušaje osoblja da im ublaži stres. U drugoj fazi, nazvanoj očajanje, djeca su iskazivala ravnodušnost i apatiju, izolirala su se od druge djece, obamrlo su sjedila i zurila pred sebe, slabo su se igrala i slabo jela. U trećoj fazi, nazvanoj otuđenost, postojao je ‘privid’ oporavka jer su djeca počela pokazivati više interesa za svoju okolinu. No, to je bio samo način nošenja s danom situacijom, a ne i stvarno poboljšanje. Po povratku kući, ponovno se pojavio protest. Djeca su prema roditeljima reagirala kombinacijom odbijanja (čak i neprepoznavanja), ljutitih napada i priljepljivanja. To je katkad trajalo i do dvije godine po povratku iz bolnice.

Kako bi upozorili stručnu javnost na opasnosti velikog emocionalnog stresa u ranoj dobi, Robertson je snimio film Dvogodišnjakinja ide u bolnicu (A Two-Year-Old Goes To Hospital), a Bowlby je napisao izvješće u ime Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Ono je pridonijelo tome da je danas boravak roditelja na dječjim bolničkim odjelima praktički neograničen. Ujedno je i usmjerilo socijalnu politiku na Zapadu prema zatvaranju domova i poticanju udomljavanja kao boljeg načina skrbi o djeci.

Jedno kasnije istraživanje provedeno na 75 djece u američkom dječjem domu 1962., ponovno pruža dokaze da rana uskraćenost podražaja i privrženog odnosa s jednom odraslom osobom, čak i u uvjetima adekvatne prehrane i medicinske zaštite, dovodi do zaostajanja u razvoju (Gunnar, 2008.). Djeca u uzorku bila su zdrava novorođenčad, rođena u terminu i praćena su tijekom prve dvije godine života. Komunikacija djece s osobljem bila je vrlo slaba kao i kontakt među samom djecom. Djeca su hranjena pomoću poduprtih ili oslonjenih bočica bez kontakta s hraniteljem, imala su malo igračaka, a kretanje i igra u svrhu motornog razvoja nisu bili posebno poticani. Velika fluktuacija osoblja kao i velik broj djece po odgajatelju onemogućio je uspostavu prisnog odnosa između djeteta i odraslog skrbnika. U razdoblju između 10. i 13. mjeseca, primijećen je značajan zastoj u razvoju. Izražena apatija bila je sve uočljivija. Očitovala se u odsutnosti vrpoljenja, plakanja, gukanja, smijanja, brbljanja, motoričke aktivnosti i zaokupljenosti predmetima. Nazadovanje u razvoju ove djece, po svojoj je težini bilo usporedivo s razvojnim problemima djece iz sirotišta koja nisu samo pretrpjela uskraćenost podražaja i odnosa s jednim primarnim skrbnikom, već su i ozbiljno patila od neadekvatne prehrane i medicinske zaštite (Gunnar, 2008.).

Još jedno slično istraživanje, pokazalo je kako samo lišenost odnosa, unatoč dobroj stimulaciji (bogat izbor knjiga i igračaka te dobar omjer broja odraslih i broja djece) i adekvatnoj prehrani i medicinskoj zaštiti, nepovoljno utječe na djetetov razvoj. Fluktuacija osoblja u ustanovi u kojoj je provedeno istraživanje bila je takva da je prosječno dijete u četiri i pola godine boravka u toj ustanovi izmijenilo oko 50 skrbnika. Djeca su, iako kasnije posvojena, češće pokazivala socijalne i emocionalne poteškoće, uključujući veliku potrebu za pažnjom odraslih, previše druželjubivo ponašanje prema nepoznatim odraslim osobama i vršnjacima i malo pravih prijateljstava (Gunnar, 2008; Berk, 2008).

Mogućnost oporavka

Studije su pokazale da se smještanjem djece u obitelji mnogi od razvojnih zaostataka mogu relativno brzo nadoknaditi. No, to ovisi o težini i duljini trajanja uskraćenosti kao i o uvjetima kasnijeg odrastanja u obitelji.

Što se intelektualnih postignuća tiče, neka djeca nakon usvojenja pokazuju uredno funkcioniranje, no, kod njih postoji tendencija sniženog kvocijenta inteligencije. U pogledu razvoja govora, usvojena djeca uglavnom nadoknađuju zaostatke u komunikaciji s članovima nove obitelji, pa čak nauče i novi jezik ukoliko su posvojena u druge zemlje. No, mogu pokazivati snižene rezultate u razumijevanju govora i slijeđenju uputa u odnosu na djecu koja nisu bila uskraćena. Često se javlja tjeskoba, depresija i strah od novoga te poteškoće u kontroli ljutnje i agresivnosti.

Njihove socijalne probleme dobro oslikavaju poteškoće u uspostavi odnosa s vršnjacima. U istraživanju koje je pratilo djecu iz opisanog doma u kojem je postojalo dovoljno podražaja, no odgajatelji su se brzo izmjenjivali, 43 % djece u dobi od 16 godina označeno je kao “djeca koju vršnjaci baš ne vole” ili kao “usamljenička” djeca. Ta su djeca imala slabo razvijene socijalne vještine i slabo su prepoznavala socijalne znakove drugih ljudi. Zbog toga su se i slabo pridržavala društvenih pravila. Prema izvješćima nastavnika, ta djeca nisu tražila pažnju kroz stvaranje nepodopština, već su bila nametljiva u kontaktu s drugima. Govorila su nepotrebne stvari, uporno pričala o sebi te su pokušavala pomoći i kada se to od njih nije tražilo. Blage znakove odbijanja njihova načina komunikacije ne bi prepoznavala pa bi druga djeca ili nastavnici često primijenili okrutnije metode.

Praktične implikacije

Istraživanja provedena na djeci koja su dio života provela u ustanovama, važna su jer je zanemarujuće i zlostavljajuće roditeljstvo svojevrsna replika tih ekstremnih uvjeta uskraćenosti. To podupire i činjenica da većinu nepovoljnih posljedica koje se mogu opaziti kod institucionalizirane djece, imaju i djeca čije se potrebe, iako su odrastala u obiteljima, nisu zadovoljavale. To su, između ostaloga, bebe ostavljane da dugotrajno same leže u krevetiću kako se „ne bi navikle na ruke“. Ili, pak djeca prepuštena samotnjačkoj zabavi u okvirima tzv. „ogradica za djecu“. Nemogućnost kretanja (puzanja, hodanja, trčanja, skakanja, vrtnje i sl.) i odsustvo kontakta s roditeljima tijekom tog kretanja, primjer je jednog od oblika rane uskraćenosti.

Znakove roditeljskog propuštanja da zadovolje dječje potrebe za kvalitetnim odnosom i ranom stimulacijom moguće je primijetiti i u svakodnevnim dječjim ponašanjima. Tako npr. malo dijete, koje u prisutnosti majke, u parku ili igraonici, pruža ruke prema relativno nepoznatoj osobi kako bi ga ona digla u naručje, iskazuje prekomjerno druželjubivo ponašanje prema stranim osobama. To je netipično ponašanje za rano djetinjstvo u kojem djeca iskazuju privržena ponašanja prema vrlo malom broju bliskih osoba (najčešće roditeljima, djedovima i bakama). Ono ukazuje na nenamirenost emocionalnih potreba djeteta.

Ako se siguran, privržen odnos s primarnim skrbnikom, koji uvelike oblikuje ličnost osobe, naruši ili prekine u prve dvije godine života, dijete će pretrpjeti nepovratne i dugoročne posljedice ovakve vrste deprivacije.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja