Ostvarivanje discipline u razredu

U okviru odgoja i obrazovanja, pojam disciplina odnosi se na ona ponašanja učitelja koja su reakcija na ponašanja učenika koji ometaju red, sigurnost i proces učenja. Charles (1992) navodi pet kategorija nepoželjnog ponašanja u razredu. To su: agresija (fizička ili verbalna), nepoštenje (prepisivanje i druge vrste varanja pri ispitivanju, krađe), prkos autoritetu (učenik odbija slijediti upute učitelja), remećenje rada (pričanje, dobacivanje papirićima), te nesudjelovanje u radu (bavljenje drugim aktivnostima).

Učenička disciplina, odnosno nedisciplina, navodi se kao jedan od najvećih problema u školi, ne samo od strane učitelja i ravnatelja, nego i od strane roditelja. Očiti dokaz toga je žustra javna rasprava koja se u posljednje vrijeme vodi u Hrvatskoj oko uvođenja suspenzije – pedagoške mjere koja bi nastavnicima omogućila udaljavanje „problematičnih“ učenika s nastavnog sata ili općenito s nastave.

Zašto su učenici nedisciplinirani?

Andrilović i Čudina-Obradović (1996) navode tri vrste mogućih uzroka školske nediscipline, ukratko prikazane u nastavku teksta.

Prvo, mogu postojati biološke osobine djeteta koje su značajne za pojavu školske nediscipline. Takve osobine su slabija mentalna razvijenost koja sužava raspon i trajanje pažnje, što može potaknuti impulzivnost i agresivnost. Također, moguća su oštećenja središnjeg živčanog sustava koja dovode do nemira, pretjerane aktivnosti, vrpoljenja i nespretnosti.

Druga vrsta uzroka su emocionalni problemi djeteta. To se najčešće odnosi na nemogućnost djeteta da na konstruktivan način zadovolji svoje potrebe. Primjerice, učenici kojima nije zadovoljena potreba za prihvaćanjem i poštovanjem od strane vršnjaka i učitelja, često neprimjerenim ponašanjima nastoje privući pažnju i tako zadovoljiti te potrebe.

Treća vrsta uzroka nediscipliniranog ponašanja su neka obilježja situacije u školi. Pri tome se misli na loše upravljanje učitelja razredom, loše odnose učitelja međusobno, loše odnose učitelja s ravnateljem i stručnom službom, nepostojanje jasnih pravila ili njihovo nepoštivanje, slabu suradnju škole s roditeljima i slično.

Svakoj od ovih vrsta uzroka potrebno je pristupiti na nešto drugačiji način. No, ovdje su neka opća pravila ostvarivanja discipline.

Važno je odmah na početku zajedničkog rada definirati jasna pravila ponašanja kako bi učenicima bilo jasno što je u razredu dopušteno, a što nije.

Rješavanje svakodnevnih razrednih problema

Svakodnevni razredni problemi podrazumijevaju ometajuće aktivnosti u kojima učenici sudjeluju umjesto ili pored sudjelovanja u nastavnom radu. Bitno je istaknuti da količina takvih aktivnosti gotovo isključivo ovisi o učitelju i osobinama koje su učenici kod njega primijetili, a ne o, primjerice, predmetu koji predaje.

Važno je odmah na početku zajedničkog rada definirati jasna pravila ponašanja kako bi učenicima bilo jasno što je u razredu dopušteno, a što nije. Bilo bi dobro da učitelj samome sebi razjasni odgovor na pitanje što očekuje u radu s učenicima. Primjerice, je li važno da učenici uvijek budu mirni i slušaju? Moraju li svi odmah napraviti ono što se od njih traži? Smiju li učenici na satu piti, jesti, ili žvakati? Je li doista važno da učenik ne nosi naušnicu u nosu? Gdje je granica između pomaganja nekome i varanja? Na ta i slična pitanja nije jednostavno odgovoriti, ali se bitno pozabaviti njima. Odgovori na njih odražavaju učiteljevu životnu filozofiju i njegovu filozofiju odgoja. Ukratko, ako učitelju nije potpuno jasno što je u razredu prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje, neće biti jasno ni učenicima.

Osim postavljanja jasnih pravila ponašanja, bitno je da učitelj dobro strukturira nastavno vrijeme, odnosno maksimalizira vrijeme provedeno u radu. To može postići tako da sat učini zanimljivim i prilagodi ga učeničkim interesima, tako da uključi učenike u rad, da bude aktivan i ne prespor, često mijenja metode poučavanja i slično. Pri tome je poželjno izbjegavati svaki prekid ili usporavanje sata jer je taj „prazan hod“ idealan za pojavu nediscipline. Kad su učenici zaposleni nečim zahtjevnim i zanimljivim, manje su skloni praviti disciplinske probleme.

Kada se neki problem, unatoč trudu, pojavi, treba ga riješiti. Dobro je rukovoditi se načelom najmanje intervencije, tj. koristiti metode koje neće nepotrebno narušiti nastavni rad, a uspješno će riješiti problem.

Primjer najjednostavnijeg postupka načela najmanje intervencije su neverbalni znakovi. Ponekad je dovoljno samo doći do učenika koji se bavi nekom nedopuštenom aktivnosti ili pogledati ga, pa da ga se u toj aktivnosti prekine. Prednost takvih neverbalnih intervencija je u tome što uglavnom ne remete koncentraciju ostalih učenika i ne prekidaju tijek sata.

Ukoliko učenik često ponavlja neku ometajuću aktivnost, dobro je iskoristiti situaciju kada se učenik ne bavi njome i za to ga pohvaliti. Istovremeno je dobro ignorirati kada se bavi ometajućom aktivnosti. Primjerice, ako učenik odgovara na postavljena pitanja bez prethodnog podizanja ruke i bez da ga je učitelj prozvao, dobro je ignorirati takvo ponašanje i pohvaliti učenika kad idući put mirno digne ruku. Vjerojatno će ignoriranje određenog ponašanja, u ovom slučaju – odgovaranja bez prethodnog prozivanja, dovesti do njegovog privremenog pojačavanja ne bi li se ipak izazvala nekakva reakcija učitelja. Međutim, ubrzo će prevladati pohvaljivanje i učenik će prihvatiti nova pravila ponašanja.

Ako učenik samoinicijativno ipak, ni u kom trenu, ne digne ruku, treba pohvaliti one učenike koji dižu ruku i pokazuju poželjna ponašanja. Kad to i dotični učenik napokon napravi, treba ga pohvaliti bez podsjećanja na prethodna nepoželjna ponašanja.

Ponekad se učenikovo ponašanje ne može ignorirati jer uvelike ometa rad ostalih učenika. Udaljavanje učenika iz razreda, odnosno ranije spomenuta suspenzija, u takvim se situacijama najčešće ne preporučuje, a prema statutima osnovnih škola u Hrvatskoj ono je i zabranjeno. Umjesto toga, treba nastojati udaljiti učenika na mjesto u razredu na kojem će najmanje privlačiti pažnju drugih. Pozivanje roditelja u školu neki autori također ne preporučuju jer smatraju da ono šalje poruku kako učitelj ne može riješiti problem, te kako ne vjeruje da ga učenik može sam riješiti. Kod starijih učenika to posebice pridonosi stvaranju dojma o općoj nemoći škole. Drugi, pak, autori smatraju da roditelje treba kontaktirati ukoliko se određeni problem ponavlja – ne kako bi ih se kritiziralo, nego kako bi se zajedničkim snagama našlo najbolje rješenje.

U slučaju da niti jedan od navedenih postupaka ne poluči željene rezultate, učeniku se može uputiti izravni zahtjev za prekidom ometajuće aktivnosti. Pri tome je važno zahtjev vezati uz određeno ponašanje, a ne uz samog učenika. Odnosno, učenika ne treba etiketirati kao zločestog, glupog ili bezobraznog jer mu se tada indirektno govori da je on loš i da se ne može promijeniti. Potrebno je osuditi točno određeno ponašanje jer je ponašanje moguće promijeniti.

Izravni zahtjev vjerojatno neće magično djelovati na učenika da odmah i zauvijek prestane s ometajućom aktivnosti. Učenici ponekad testiraju granice i izdržljivost učitelja. Takva testiranja treba ignorirati, a zahtjev ponavljati u istom obliku kako bi učenik shvatio da učitelj doista misli ozbiljno.

Ako ništa od navedenog ne djeluje, učenike treba suočiti s prikladnim posljedicama za određeno ponašanje. Kazna je, dakle, zadnja mjera u nastojanju da se spriječi neželjeno ponašanje. Ona nikako ne smije biti glavna disciplinska mjera. Prije nego se kazna izreče, učitelj mora biti siguran da će učiniti ono što je rekao kako učenici ne bi stekli dojam da su to „isprazne prijetnje“. Nakon što to učini, daljnje primjedbe na račun učenika treba izbjegavati.

Osnovna smjernica prilikom kažnjavanja jest ta da ono mora biti pravedno i razumno, a ne nasilno i povređujuće. Kako bi kažnjavanje bilo djelotvorno, korisno je dobro razjasniti učeniku zbog čega je kažnjen, osigurati mu alternativnu mogućnost da zaradi i nagradu, izbjegavati kažnjavanje kad ste ljuti, kazniti neželjeno ponašanje na njegovu početku, a ne kraju i slično. Također, prednost bi se trebala dati kazni uskraćivanjem (uklanjanju ugodnih podražaja, odnosno gubitku nekih inače dostupnih privilegija) pred kaznom zadavanjem (zadavanje neugodnih podražaja, poput zadavanja dodatne zadaće).

O tome jesu li posljedice, odnosno je li izrečena kazna, djelotvorna ili ne, može se zaključiti iz toga je li se nepoželjno ponašanje ugasilo, odnosno prestalo javljati.

Ako se neželjeno ponašanje i dalje javlja, to može značiti da ga se zapravo nagrađuje. Kako je to moguće? Tri su izvora te nagrade – pažnja učitelja, pažnja suučenika i razbijanje dosade. Ako je dijete željno pažnje, tada mu i negativna pažnja koju mu učitelj pridaje prilikom kažnjavanja bolja od nikakve. Pažnja u tom slučaju ima jače pozitivne efekte nego što su negativni efekti kazne. Stoga na učenika ne treba obraćati pažnju samo kada čini nešto loše. Dapače, potrebno je uporno ignorirati učenikove ispade ili zaista kazniti nepoželjno ponašanje, ali istovremeno nagrađivati i poticati željeno ponašanje. Pri tome je važno osigurati i suradnju drugih učenika u razredu kako ni oni ne bi pridavali pažnju ispadima.

Tehnike navedene u tekstu proizlaze iz bihevioralnih teorija učenja prema kojima se neko ponašanje ponavlja jer ga se nečim potkrepljuje, odnosno nagrađuje. Prikazane tehnike samo su jedan od načina na koji se može smanjiti nedisciplina u razredu. Pri tome se nedisciplina odnosi na manje, svakodnevne prekršaje. U slučaju ozbiljnijih disciplinskih problema, poput učeničkog učestalog verbalnog ili fizičkog nasilja, ipak je potrebna pomoć stručnih službi u rješavanju problema i nešto ozbiljniji i sveobuhvatniji pristup od ovdje prikazanog.