Debljina kao znak lijenosti, slabe volje i ugađanja samom sebi?

Stiglo je proljeće. Debelu zimsku odjeću već zamjenjuju proljetne jaknice i hlače, a nakon toga na red će doći kratke majičice i hlačice. Različite internetske stranice i društvene mreže obiluju člancima na temu mršavljenja i pripreme za ljeto (npr. „Kako do ravnotrbušnosti i kamenoguznosti?“). Mnogi ljudi upravo u ovo vrijeme počinju intenzivno raditi na tome da se „dovedu u formu“ do ljeta i započinju s različitim dijetama i vježbanjem. Zašto to osobito oni koji to najviše žele – osobe prekomjerne tjelesne težine i pretile osobe – najčešće ne uspiju ostvariti? Jedan odgovor nude istraživanja novijeg datuma koja govore o stigmatiziranju osoba prekomjerne tjelesne težine.

Korijeni suvremenih pogleda na fenomen stigmatiziranja sežu u 1963. godinu i knjigu Ervinga Goffmana pod nazivom „Stigma: Notes on the management of a spoiled identity“ („Stigma: Bilješke o upravljanju razmaženim identitetom“). Riječ „stigma“ grčkog je porijekla i znači znak, žig, znamen. Prema Goffmanu, stigma je karakteristika koja u velikoj mjeri narušava ugled osobe, odnosno označava je kao „osobu s mrljom“ ili kao manje vrijednu osobu. Crocker i suradnici navode da stigmatizirana osoba posjeduje (ili vjeruje da posjeduje) karakteristiku koju društvo smatra nepoželjnom, a istovremeno obilježava tu osobu u cijelosti. Te karakteristike mogu biti vezane uz fizički izgled (npr. prirodne ili stečene deformacije dijelova tijela), društveno neprihvatljivo ponašanje (npr. zlostavljanje djece, delinkventno ponašanje) ili pripadnost nekoj grupi (npr. Romi).

Te se karakteristike, zatim, kod fenomena stigmatizacije povezuju s položajem nižeg ranga, odnosno negativnim ocjenama i stereotipima. Takve ocjene i stereotipi općenito su vrlo rašireni i poznati većini članova neke kulture i često su osnova za isključivanje iz grupe ili izbjegavanje stigmatiziranih osoba. Stigmatizirana osoba izložena je brojnim negativnim reakcijama okoline, a što može imati nepovoljan utjecaj na njezin osobni razvoj, osobito ako se radi o djeci i mladima.

Stigmatizacija osoba prekomjerne tjelesne težine i pretilih osoba svakodnevno se događa i rastući je fenomen današnjice. Pažnja medija usmjerena pretilim i prekomjerno teškim osobama u posljednje se vrijeme dramatično povećala, a s njom se isto tako povećala i učestalost diskriminacije tih osoba. Osobe prekomjerne tjelesne težine u medijima se često prikazuje kao lijene osobe, osobe „slabe volje“ te osobe koje same sebi puno popuštaju, odnosno ugađaju. Osim toga, smatrani su manje vrijednim i diskriminirani od strane školskih kolega, roditelja, zdravstvenih djelatnika, prodavača/prodavačica u trgovinama, radnih kolega i nadređenog osoblja na poslu te čak i od strane drugih osoba prekomjerne tjelesne težine.

Budući da stigma može biti izvor socijalne kontrole (kontrole od strane društva), neki su znanstvenici pretpostavili da stigmatiziranje pretilih osoba može te osobe ohrabriti da izgube na težini. Međutim, malo je istraživanja koji govore u prilog tome. Ustvari, stigmatiziranje pretilih osoba povezano je s većom učestalošću nepoželjnih ponašanja prilikom jela, padom motivacije za tjelesnim vježbanjem i manjim gubitkom težine kod osoba u programima gubitka težine. Sve u svemu, istraživanja pokazuju da stigmatiziranje osoba prekomjerne tjelesne težine na njih ostavlja negativne posljedice koje zapravo mogu dovesti do povećanja, a ne do smanjenja njihove tjelesne težine.

Brenda Major i njezini suradnici proveli su (2012) eksperiment u kojem su od studentica prosječne i studentica prekomjerne tjelesne težine tražili da održe govor o tome zašto bi bile uspješne na „spoju“. To je tema koja je općenito važna za mlade osobe, a i kod koje je u određenoj mjeri važan i fizički izgled. Od ukupnog broja studentica koje su sudjelovale u istraživanju, polovini je rečeno da će njihov govor biti snimljen na audio kazetu, a drugoj polovini da će njihov govor biti snimljen na video kazetu (odnosno, tijekom govora bit će vidljiv njihov fizički izgled, tj. težina).

Istraživači su mjerili njihovu razinu stresa (1. mjerili su im krvni tlak za vrijeme govora; 2. nakon govora pismeno su izvještavale o neugodnim emocijama koje su doživjele za vrijeme govora, kao što je npr. anksioznost). Mjerene su i izvršne funkcije , odnosno spoznajne sposobnosti sudionica (Stroop testom).

Kod grupe studentica koje su vjerovale da će njihov govor biti snimljen na video kazetu, viša tjelesna težina pokazala se povezanom s višim razinama stresa – izjavljivale su o većem broju neugodnih emocija koje su doživjele za vrijeme govora. Njihov tlak za vrijeme govora bio je viši, a spoznajne sposobnosti niže u odnosu na drugu grupu sudionica (imale su lošije rezultate na Stroop testu).

Ironično, ove dvije posljedice – povišena razina stresa i smanjene spoznajne sposobnosti, odnosno izvršne funkcije – pridonose pretilosti/prekomjernoj tjelesnoj težini. Istraživanja u laboratorijskim i prirodnim uvjetima pokazala su da doživljavanje akutnog i kroničnog stresa povećava želju za hranom bogatom masnoćama i šećerom (jako kaloričnom hranom) te dovodi do konzumiranja većih količina hrane nego obično, a time i do povećanja tjelesne težine. Zatim, snižene izvršne funkcije, u koje se ubraja i niža samokontrola osobe nad vlastitim ponašanjem, može dovesti do prejedanja te povećanja tjelesne težine. Izbjegavanje jedenja primamljive, ali nezdrave hrane zahtijeva izvršne funkcije, stoga je konzumacija visokokalorične hrane često pokazatelj niske samokontrole. Prema tome, doživljavanje stigmatiziranja od strane okoline može kod osoba prekomjerne tjelesne težine dovesti, ironično, do povećanja, umjesto do smanjenja tjelesne težine.

Međutim, poznato je da postoji mogućnost da osobe koje nemaju prekomjernu tjelesnu težinu ipak sebe percipiraju takvima, odnosno sebe vide takvima (poremećaj prehrane anoreksija). Isto tako, postoji mogućnost obrnutoga; da osobe prekomjerne tjelesne težine sebe ne vide kao takve. Vezano uz navedeno, vrlo je važno naglasiti sljedeće: ako osoba ima prekomjernu tjelesnu težinu, a ne percipira se takvom (ne vidi samu sebe kao takvu), stigmatiziranje od strane drugih ljudi vezano za njezinu/njegovu tjelesnu težinu na tu osobu neće imati nikakav nepovoljan utjecaj.

Upravo je to i pokazalo drugo istraživanje koje je sa svojim suradnicima provela Brenda Major 2014. godine: važnija je težina koju osoba smatra da ima, nego njezina stvarna, objektivna tjelesna težina (važnije je kako osoba percipira, odnosno vidi samu sebe). One osobe prekomjerne tjelesne težine koje se i vide kao takve, one su podložne su negativnim utjecajima stigmatizirajućih poruka iz medija. Takve poruke povećavaju njihovu zabrinutost da će ih se stigmatizirati (odnosno, smatrati manje vrijednima zbog njihove težine), povećavaju njihovu konzumaciju visokokalorične hrane (ne smanjuju!) te jačaju njihov osjećaj da neće biti uspješne u programima smanjenja tjelesne težine.

Pokazalo se da je stigmatiziranje vezano za prekomjernu tjelesnu težinu vezano više za žene nego muškarce. Drugim riječima, ako žena i muškarac imaju isti indeks tjelesne težine (BMI) a prekomjerno su teški, za ženu je vjerojatnije da će biti stigmatizirana zbog svoje tjelesne težine..

Očito je da se za osobe koje se mogu svrstati u osobe prekomjerne tjelesne težine vežu negativne ocjene koje za sobom povlače nepoželjna ponašanja usmjerena tim osobama. Tome su u velikoj mjeri pridonijeli mediji (televizija, Internet), danas svakodnevni čovjekovi suputnici. Nepoželjna ponašanja, a čak i očekivanja nepoželjnih ponašanja od strane drugih usmjerena osobama koje su svoje prekomjerne tjelesne težine svjesne, ostavljaju na te osobe vrlo negativne posljedice. Stvarni primjer iz školskih klupa govori u prilog tome: djevojčica, prvi razred osnovne škole, prekomjerne tjelesne težine počela je doživljavati zadirkivanja i ruganje od strane svojih suučenika na račun svog izgleda, odnosno svoje tjelesne težine. Od tada su joj se školske ocjene znatno pogoršale. Sama navodi da je (osobito kad se usmeno izražava za ocjenu) zaokupljena mislima o tome kako joj se u razredu smiju zbog njezinog izgleda, zbog čega je nesretna i stalno napeta, kako kod kuće, tako i u školi.

Problem je to koji je zasigurno duboko ukorijenjen u zapadnu kulturu i na čijem rješavanju treba raditi od čovjekovih „malih nogu“, i u obitelji i u školi. Potrebno je najprije stvoriti svijest o postojanju poruka iz medija koje ljude prekomjerne tjelesne težine prikazuju na za njih nepovoljne načine, a zatim postati svjestan utjecaja tih poruka na ponašanje prema tim osobama. Ako osobe prekomjerne tjelesne težine već imaju problem s kojim se moraju nositi i na čijem rješavanju trebaju raditi, zašto im ponašanje drugih ljudi (i mediji) ne bi u tome pomagali, umjesto da odmažu?

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja