Home / Socijalna psihologija / Kako prisutnost drugih ljudi utječe na našu spremnost da pomognemo?

Kako prisutnost drugih ljudi utječe na našu spremnost da pomognemo?

„Nitko mu nije pomogao da ustane s tračnica, pregazio ga vlak.“

                                                                    „Ležao pod kamionom, a nitko mu nije htio pomoći.“

“Starica, opljačkana i ozlijeđena, molila prolaznike da joj pomognu.
Prolaznici ju ignorirali misleći da je pijana.”

   “Curicu pregazili automobili, a nitko joj nije pomogao.”

„Tijekom silovanja djevojka dozivala u pomoć grupu mladića
koji su bili u blizini, no nitko nije reagirao.“

Je li vam neki od gore navedenih novinskih naslova poznat? Jeste li se ikad našli u situaciji da je nekome ili možda baš vama, bila potrebna pomoć, a nitko je nije pružio? Možda vi niste pružili pomoć, a ni sami ne znate zašto.

Navedeni naslovi preuzeti su iz različitih novina – neke su strane, neke hrvatske. Ono što je zajedničko svima je činjenica da se osoba nalazila u nevolji, a nitko joj od prolaznika nije bio spreman pomoći. Najšokantnija je činjenica da se broj promatrača kretao od deset do trideset. Ako se nikad niste našli u sličnoj situaciji ili ste od onih koji će uvijek spremno pomoći nekome u nevolji, neovisno o situaciji, mjestu događaja i prisutnosti drugih ljudi, vjerojatno se pitate kako je to moguće. Zbog lakšeg razumijevanja prirode psihičkih procesa, koji se nalaze u podlozi takvog ponašanja, u nastavku teksta bit će opisan slučaj koji je potaknuo psihologe i druge stručnjake da se bave tim fenomenom.

2Godine 1964. jedan nasilan i tragičan događaj u New Yorku šokirao je američku javnost i probudio interes brojnih psihologa i drugih stručnjaka kojima je područje interesa ljudsko ponašanje. Dvadesetosmogodišnja Catherine Genovese (zvana Kitty) vraćala se kući nakon posla u tri sata u noći. Nakon što je izašla iz auta i krenula prema svojoj zgradi, nožem ju je napao muškarac. Tijekom napada, Kitty je vrištala i zvala u pomoć, no nitko joj od susjeda nije pomogao. U jednom trenutku, jedan je susjed doviknuo napadaču da je pusti na miru, no napadač se samo na kratko odmaknuo od nje i okrenuo kao da će otići. Potom se vratio, srušio ju na zemlju i ponovno počeo udarati, nakon čega ju je i silovao. Tek tada je netko od susjeda pozvao policiju koja je došla već nakon dvije minute. Napadača više nije bilo, a Kitty je bila mrtva. Tijekom policijske istrage utvrđeno je da je napad trajao 35 minuta, a da je napadu svjedočilo čak 38 susjeda od kojih je samo jedan pozvao policiju. Jedan par je tijekom istrage izjavio kako nisu zvali policiju jer su bili uvjereni da je to već netko napravio pa su samo privukli stolice prozoru i promatrali napad.

Tim  je događajem i „nehumanim“ ponašanjem susjeda, javnost je bila šokirana, što je dodatno potaknulo psihologe da ispitaju što leži u podlozi takvog ponašanja. Odlučili su provjeriti jesu li u pitanju crte ličnosti zbog kojih su ljudi manje spremni pomoći. Je li u pitanju strah za vlastitu sigurnost? Leži li uzrok u otuđenosti koju izaziva život u velikom gradu ili je u osnovi takvog ponašanja neki drugi proces? Cilj je bio provjeriti što utječe na spremnost ljudi da se prosocijalno ponašaju te da pomognu drugima u nevolji. Važno je prvo razumjeti što sve može utjecati na spremnost da se drugoj osobi pruži pomoć, što će onda olakšati razumijevanje specifičnog utjecaja koji ima prisutnost drugih ljudi.

Spremnost da se nekome pomogne ovisi, na prvom mjestu, o situaciji u kojoj je ta pomoć potrebna. Ljudi su spremniji pružiti pomoć ako situacija nije opasna ili ugrožavajuća po njihov život. Ukoliko se radi o situaciji u kojoj je u pitanju nečiji život, a samim time ugrožen i život osobe koja pruža pomoć, pojedinac će procijeniti dobiti i gubitke svog reagiranja i nereagiranja. Procijeni li da bi više mogao izgubiti ako pruži pomoć – neće biti spreman reagirati. Primjerice, ako osobu napada jedna osoba, veća je vjerojatnost da će joj biti pružena pomoć, nego ako ju napada šest osoba. Naime, u takvoj je situaciji puno veća vjerojatnost da će i sam promatrač biti ozlijeđen.

Osim spremnosti na rizik, značajnu ulogu ima i prethodno iskustvo u sličnim situacijama. Lakše i brže će se donijeti odluka da se nekome pomogne ako je pojedinac već bio u istoj ili sličnoj situaciji i ako zna na koji način treba reagirati. Također, bit će spremniji pomoći ako se netko iz njegove okoline nalazio u sličnoj situaciji.

Istraživanja su pronašla i utjecaj određenih osobina promatrača. Empatične su osobe spremnije pomoći kao i osobe koje imaju razvijenu sposobnost zauzimanja tuđe perspektive, izražen osjećaj socijalne odgovornosti te religiozne osobe. Važnim faktorom pokazala se i uključenost u društvenu zajednicu. Osobe koje su uključene i dobro prilagođene svojoj zajednici, vjerojatnije će pružiti pomoć.

Na spremnost da se nekome pomogne mogu utjecati i karakteristike žrtve. Ljudi su spremniji pružiti pomoć osobi koju smatraju sličnom sebi, pri čemu se sličnost može očitovati u različitim obilježjima poput spola, dobi, socioekonomskog statusa, etničke pripadnosti i sl. Navedeni faktori važni su kada je prisutna jedna osoba, no što kada je, kao u slučaju Genovese, prisutno njih 38? Naime, susjedi nisu bili izravno u životnoj opasnosti, u pitanju je bila osoba koju poznaju, a samo je jedna osoba bila spremna pozvati policiju. Je li moguće da 37 osoba nije posegnulo za telefonom jer nisu bili u dobrim odnosima s Kitty ili do tada nisu bili u sličnoj situaciji u kojoj je bilo potrebno pozvati policiju, hitnu pomoć ili vatrogasce? Navedeno je malo vjerojatno, stoga su se Latané i Darley usmjerili na provjeru utjecaja prisutnosti drugih ljudi na spremnost da se nekome pomogne. Do navedenog tragičnog događaja bilo je uvriježeno mišljenje da što je više ljudi prisutno, veća je vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć. Latané i Darley su 1970. godine krenuli od suprotne pretpostavke i odlučili su to provjeriti istraživanjem. Tijekom istraživanja svaki je sudionik sjedio u izoliranoj kabini, a preko sustava razglasa puštena mu je snimka drugih sudionika kao i snimka na kojoj jedan sudionik ima epileptični napad i traži pomoć. Dobiveni rezultati potvrdili su  Latané i Darleyevu pretpostavku da što je više ljudi prisutno, manja je vjerojatnost da će netko pružiti pomoć. U situacijama kada su sudionici mislili da jedini čuju studenta koji doživljava epileptični napad, njih 85% pomoglo je unutar 60 sekundi, dok su unutar 2,5 minute svi pomogli. U situaciji kada su mislili da postoji još jedan sudionik koji čuje studenta koji doživljava epileptični napad, pomoglo ih je 62%  i to unutar 60 sekundi, a samo 31% pomogao je u situaciji kad su mislili da su prisutna još četiri sudionika.

bystandereffectKoji je razlog navedenog ponašanja? Zašto se ljudi ponašaju drugačije u prisutnosti drugih? S obzirom na to da je većina sudionika nakon eksperimenta osjećala strah, anksioznost i tjeskobu, za pretpostaviti je da nije riječ o neosjetljivosti i nebrizi za druge, što je česta pretpostavka ljudi. Ipak, ljudi su društvena bića i ovise o društvenoj zajednici pa je vjerojatnije da će se ponašati prosocijalno i pomoći ljudima u nevolji jer je takvo ponašanje poželjno i cijenjeno u društvu. Prosocijalnim ponašanjem postiže se određeni društveni status i osjećaj prihvaćenosti. Samim time, većina ljudi, kada ne pomogne u određenoj situaciji u kojoj je mogla, ima osjećaj krivnje, srama, neodgovornosti i sl.

U podlozi takvog ponašanja leži pojava poznata pod nazivom efekt promatrača. Što je više ljudi prisutno, manja je vjerojatnost će netko pomoći. Latané i Darley smatraju da postoje tri procesa koja su u podlozi efekta promatrača: nejasnost situacije, strah od procjene i difuzija odgovornosti. Kada je situacija nejasna ili dvosmislena, pojedinac se oslanja na procjenu okoline. Ako izostane prikladna reakcija okoline, tj. ako nitko iz okoline ne pomogne osobi, pojedinac će zaključiti da je krivo procijenio situaciju i neće pružiti pomoć. Isto tako, može procijeniti da netko drugi bolje zna ili vidi te samim time očekivati da će taj netko reagirati i pružiti pomoć. Važan faktor je i strah od procjene okoline. Ako osoba procijeni da bi pomaganjem mogla naići na neodobravanje i kritiku okoline, izostat će njezina intervencija. Treći proces koji se nalazi u osnovi ovog fenomena je difuzija odgovornosti. To je pojava kod koje se osjećaj odgovornosti, za pružanje pomoći ili poduzimanje neke akcije, općenito smanjuje kako se povećava broj ljudi. Naime, ukoliko je osoba u nekoj situaciji jedina prisutna, tada će negativne posljedice nepružanja pomoći snositi samo ona. S druge strane, ako su prisutni i drugi ljudi, onda se odgovornost, kao i negativne posljedice, dijele na sve prisutne. U slučaju Genovese, susjedi su se oslonili na procjenu okoline i nisu reagirali jer su pretpostavili da je netko već zvao pomoć, što je nekolicina susjeda i izjavila tijekom istrage. Također, odgovornost da reagiraju bila je podijeljena između njih 38, što je dodatno utjecalo na njihovu spremnost da reagiraju, odnosno ne reagiraju.

 Važno je znati da se navedeno ne mora odnositi na svakog pojedinca. Naravno, postoje ljudi koji će reagirati i pomoći neovisno o tome koliko je ljudi prisutno, je li ugrožen njihov život ili ne i jesu li prije imali iskustva sa sličnim situacijama. Zato su Latané i Darley razradili model koji podrazumijeva određene uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi se pojedinac odlučio pružiti pomoć:

4

Tek kada je zadovoljeno svih pet uvjeta, pojedinac je spreman pružiti pomoć. Ako jedan od uvjeta nije zadovoljen, neće se pružiti pomoć. Radi lakšeg razumijevanja, ovaj će model biti objašnjen na jednom primjeru. Zamislite kako prolazite nekom prometom ulicom. Na cesti leži čovjek i potrebna mu je medicinska pomoć. Za početak, važno je da uopće uočite čovjeka koji leži na cesti. Ako se žurite na posao, pričate s nekim na telefon ili pričate s osobom pored sebe, postoji mogućnost da uopće nećete vidjeti da čovjek leži na cesti i samim time nećete ni biti u mogućnosti interpretirati navedenu situaciju kao važnu. Ukoliko ste uočili čovjeka na cesti, slijedi faza interpretacije situacije. Sada procjenjujete je li situacija važna i je li neophodna Vaša reakcija. Ako uočite da čovjek leži na cesti, ali zaključite da mu nije potrebna

Vaša pomoć, istu nećete ni pružiti. Naime, u ovoj fazi najviše dolazi do utjecaja straha i nelagode pa se često pogrešno interpretira situacija. Npr, mogli ste procijeniti da je osoba koja leži na cesti pijana, spava ili da je dobro, zbog čega nećete reagirati. Ukoliko uočite situaciju i interpretirate ju kao da je neophodna reakcija, važno je preuzeti odgovornost za pružanje pomoći. Važno je da smatrate da vi morate pomoći i da se ne oslanjate na to da će sigurno netko drugi to napraviti. U situaciji s čovjekom na cesti, ukoliko je na ulici veći broj ljudi, kao i u slučaju Genovese, možete pretpostaviti da će osobi sigurno netko drugi pružiti pomoć te samim time vi nećete reagirati. Svjesni činjenice da i drugi mogu razmišljati na isti način kao i vi, preuzmite odgovornost za pružanje pomoći. Nakon toga donesite odluku o načinu na koji ćete pružiti pomoć (npr. provjeriti diše li čovjek ili možda stvarno spava, pozvati hitnu, zamoliti nekog od prolaznika da nazove hitnu ili sl.)  i provedite tu odluku u djelu. Kao što je vidljivo iz navedenog primjera, izostane li jedan korak u ovom procesu, mala je vjerojatnost da će osoba biti spremna pružiti pomoć.

1Zašto je ovo važno? Beamon i suradnici (1978) su pronašli da su ljudi, koji su učili o efektu promatrača i procesima koji se nalaze u podlozi ovog fenomena, spremniji pomoći od onih koji nikad nisu čuli za ovu pojavu. Naoružani znanjem o ovom fenomenu i procesu razvoja spremnosti na pomaganje možda možete reagirati u situacijama u kojima ne bi bez tog znanja.

Reference

Reference

Ahmed, S.M.S. (1979). Helping behaviour as predicted by Diffusion of Responsibility, Exchange Theory, and Tradition Sex Norm. The Journal of Social Psychology, 109, 153-154

Avdeyeva, T.V., Burgetova, K., Welch, D. (2006). To Help or Not to Help? Factors that determined Helping Responses to Katrina Victims.  Analysis of Social Issues and Public Policy, 6 (1), 159-173

Fischer, P., Greitemeyer, T., Pollozek, F., Frey, D. (2006). The unresponsive bystander: Are bystanders more responsive in dangerous emergencies? European Journal of Social Psychology, 36, 267-278

Harrell, W.A., Goltz, J.W. (1980). Effects of Victim’s need and previous accusation of theft upon bystander’s reaction to theft. The Journal of Social Psychology, 112, 41-49

Hewstone, M. i Stroebe, W. (2003) Socijalna psihologija: europske perspektive. Jastrebarsko: Naklada Slap

Jones, L.M., Foshay, N.N. (1984). Diffusion of Responsibility in a Nonemergency Situation: Response to a Greeting from a Stranger. The Journal of Social Psychology, 123, 155-158

Latane, B., Darley, J.M. (1968). Group Inhibition of Bystander Intervention in Emergencies. Journal of Personality and Social Psychology, 10 (3), 215-221

Pennington, D.C. (2001). Osnove socijalne psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja

Autor: Kristina Krulić

mag. psych. s interesom za socijalnu psihologiju. Usmjerena na rad s djecom s poremećajima u ponašanju i djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

*

Vrati se gore