Istraži Me istražite svijet psihologije
Money money money
must be funny
in the rich man’s world
money money money
always sunny
in the rich man’s world…
Rijetko tko nije čuo poznatu pjesmu švedske grupe „ABBA“. No je li u životu bogatog čovjeka zaista uvijek „sunčano“?
Desetljeća znanstvenih istraživanja odnosa novca i sreće dovode do jasnog zaključka: novac „kupuje sreću“, ali u manjoj mjeri nego što to ljudi misle. Povezanost novca i sreće pozitivna je (oni koji imaju novca, sretniji su), ali umjerena (prethodno izneseno u zagradi ne vrijedi za svakog bogatog čovjeka). Zašto ljude vreća novca ne čini „za vreću sretnijima“?
Zato što ga ljudi ne troše na pravi način. Većina ljudi ne zna osnovne znanstvene činjenice o sreći, o tome što ju donosi i zadržava. Novac jest prilika za sretniji život, ali je i prilika da ga ljudi „rutinski spiskaju“ jer ih stvari za koje misle da će ih usrećiti ipak ne usreće.
Istraživanja su pokazala da ljudi u nekom trenutku sadašnjosti jako loše prognoziraju kako će se osjećati u budućnosti. Dva su glavna izvora tih pogrešaka. Prvo, ljudi gotovo uvijek pogrešno zamišljaju buduće događaje. Ljudi ne mogu predvidjeti lakoću kojom će se prilagoditi događajima, nemaju znanje o faktorima koji ubrzavaju ili usporavaju prilagodbu na događaje i nedovoljno su svjesni činjenice da zamišljanjima događaja nedostaju važni detalji. Drugo, kontekst (situacija u kojoj se ljudi nalaze u sadašnjosti) snažno utječe na predviđanja budućih događaja i osjećaje, ali ljudi često nisu svjesni toga da kontekst u kojem se nalaze u sadašnjosti nije kontekst u kojem će u budućnosti doživjeti neko iskustvo (događaj). Ta dva izvora pogreške dovode do toga da ljudi ne predviđaju dobro što će ih usrećiti, koliko će ih usrećiti i koliko će ta sreća trajati.
Dakle, ljudi često troše novac na način koji zapravo umanjuje njihovu sreću. Ipak, oni to mogu i „ispraviti“, a principi koji slijede u tome im mogu pomoći.
Ljudi bi umjesto stvari trebali kupovati iskustva.
Istraživanja su pokazala da su ljudi sretniji kada novac potroše na neko životno iskustvo (putovanje, koncert) nego na stvari. Nadalje, sama uključenost u neku aktivnost (iskustvo) važnija je od prirode (vrste) aktivnosti. Ljudi su najsretniji baveći se nekom aktivnošću kada razmišljaju o tome što rade (tj. kada su „skoncentrirani“ na ono što rade). Dakle, dobit od proživljavanja iskustava jest ta da ljude drže fokusiranima na sada i ovdje.
Zašto su još iskustva „bolja“ od materijalnih stvari? Jedan je razlog taj da se na stvari ljudi brzo priviknu. Nakon što su kupili kuću, osoba A i B danima su birali savršeni pod. Ubrzo su shvatili da je izabrano drvo brazilske trešnje postalo samo neprimijećeno tlo pod njihovim nogama. Suprotno tome, njihovo sjećanje na mladunče geparda koje su u zoru vidjeli u Africi na safariju svaki put iznova izazove ugodne osjećaje. Ljudi se brzo priviknu na ono što se ne mijenja. Pod od drveta trešnje ima istu boju, oblik i teksturu prvog i zadnjeg dana u godini, a ljetovanje na moru ili tečaj kuhanja svake su godine drugačiji.
Drugi razlog zašto ljude više usrećuju iskustva nego stvari je taj da ljudi češće zamišljaju i pamte iskustva. Zatim, stvari ljude usrećuju kad ih koriste, ali ne baš i kada nekad razmišljaju o njima. Iskustva ljude usrećuju u oba slučaja. Osim toga, iskustva usrećuju više nego stvari jer ih češće dijelimo s drugim ljudima, a drugi ljudi su (kako će biti opisano u nastavku članka) zapravo izvor najveće sreće čovjeka.
Ljudi bi trebali više pomagati drugim ljudima nego sebi.
Kvaliteta odnosa s drugim ljudima snažna je odrednica sreće čovjeka. Upravo zbog toga, gotovo sve što čovjek radi, a što poboljšava odnose s drugim ljudima, čini čovjeka sretnim (pa i trošenje novca). To su pokazala i istraživanja (npr. Dunn, Aknin i Norton, 2008). Zašto trošenje novca na druge ljude pridonosi psihičkom zdravlju osobe? Prvo, trošenje novca na druge ljude snažno pozitivno utječe na odnose s ljudima, a kvalitetne veze s drugima važne su za dobrobit osobe. Drugo, trošenje novca na prijatelja/romantičnog partnera/u dobrotvorne svrhe doprinosi pozitivnoj samoprezentaciji (prikazivanju sebe u pozitivnom svjetlu), a što značajno poboljšava raspoloženje osobe. Treće, darivanjem novca u dobrotvorne svrhe osoba može i proširiti krug ljudi koje poznaje.
Ljudi bi trebali umjesto nekoliko većih kupovati više manjih „užitaka“.
Jedan razlog zašto manji, češći užici „pobjeđuju“ veće, rjeđe jest taj što se ljudi rijetko privikavaju na manje užitke. „Cuga“ s prijateljima nakon posla nikad nije ista. S druge strane, skupi stol za blagovaonicu je manje – više isti kao i stol koji je na tom mjestu bio prije njega. Budući da su manji, češći užici drugačiji svaki put kada se pojave, odgođena je prilagodba na njih.
Dodatna prednost manjih užitaka je ta da su manje podložni smanjivanju marginalne (granične) korisnosti. Ona se odnosi na to da se s povećanjem količine konzumacije nečega što donosi zadovoljstvo, smanjuje zadovoljstvo dobiveno daljnjom konzumacijom. Dvanaest kolačića nije dvaput ukusnije od šest kolačića. Ljudi mogu prekinuti smanjivanje granične korisnosti dijeljenjem ugodnog iskustva (kao što je jedenje kolačića) u serije manjih iskustava. Jedenje dva puta po šest kolačića u dva različita dana može biti ugodnije nego jedenje svih 12 kolačića odjednom u istom danu. Zašto dijeljenje „pali“? Jedan je razlog taj što ono prekida doživljaj iskustva i smanjuje prilagodbu na njega.
Ljudi bi trebali trošiti manje novca na osiguranja.
Iako se brzo prilagođavaju i na dobre, ali i na loše događaje, ljudi ipak precjenjuju svoju ranjivost na loše događaje (kao što je gubitak materijalnog dobra). Jedno je istraživanje iz 2004. godine pokazalo da su ljudi iznimno vješti u rekonstruiranju događaja s ciljem izbjegavanja samookrivljavanja i žaljenja koje ga prati, a da to sami nisu znali. Taj „mehanizam“ kojeg ljudski mozak posjeduje funkcionira, na primjer, ovako: nakon što je čovjek preko eBaya kupio podni robot – usisavač za koji se pokazalo da ipak ne usisava, čovjek uviđa da je taj „usisavač“ ipak odlična igračka za njegovog psa i da mu je prljavi pod podsjetnik na vremena kad se živjelo „bliže prirodi“.
Dakle, ljudi nisu svjesni postojanja sposobnosti okretanja nekog lošeg događaja u pozitivnom smjeru. Često kupuju s mišlju da će se nekad u budućnosti možda pokajati zbog te kupnje, a tu „nastupaju“ trgovci i nude različita skupa jamstva i police osiguranja.
Ljudi bi trebali najprije platiti proizvod pa ga onda koristiti.
Kreditne kartice omogućuju ljudima da proizvod počnu koristiti prije nego što su ga platili. To odgođeno plaćanje negativno djeluje na dobrobit ljudi iz dva razloga: 1. Zbog sistema „konzumiraj/koristi sad, a plati kasnije“, ljudi manje štede i često nagomilavaju dugove, 2. Taj sistem uklanja očekivanje/iščekivanje proizvoda, koje je izvor sreće. Osoba koja kupi kolač i odmah ga pojede, bit će zadovoljna zbog toga. Osoba koja kupi kolač i ne pojede ga odmah, doživljava zadovoljstvo zbog samog jedenja kolača, ali i zbog prethodnog vremena radovanja trenutku kada će taj kolač jesti.
Ljudi bi trebali razmišljati o onome o čemu inače ne razmišljaju.
Kada razmišljaju o nekom budućem događaju, ljudi o njemu često misle bez previše detalja. Međutim, sreća se često skriva upravo iza njih. Jedno je istraživanje pokazalo da Kanađani maštaju o posjedovanju kolibe pored jezera kao idealnog mjesta za obiteljska okupljanja. Razmišljanje o kolibi kao mjestu za takva okupljanja nije netočno, ali je nepotpuno jer mu nedostaju važni detalji vezani za obiteljska okupljanja; od brige hoće li biti pozvana ujna Marija čije će hrkanje držati budnima sve okupljene do brige što će se kuhati, a da sa skuhanim svi budu zadovoljni.
Na ovaj način, ljudi često precjenjuju utjecaj nekog događaja (kao što je kupnja kuće) na vlastite osjećaje. Na njih će utjecati ne samo činjenica da sad posjeduju kuću nego i brojni dijelovi svakodnevnog života koji nisu vezani za posjedovanje kuće (slavljenje rođendana, pregoreni tost – sendviči…). Potrošači koji misle da će jedna kupnja imati trajan utjecaj na njihov osjećaj sreće trebali bi te osjećaje predviđati uzimajući u obzir to kako svakodnevno provode svoj dan, odnosno obraćajući pažnju i na detalje.
Ljudi bi trebali uzeti u obzir doživljaje drugih ljudi (što je druge učinilo sretnima).
Na imdb.com, internetskoj bazi filmova, ljudi mogu doći do informacija koje sve filmove mogu pogledati, kako su ih drugi ocijenili, pogledati sažetak filmova kao i dobiti informacije o glumačkoj postavi. Te informacije zapravo su simulacija iskustva gledanja nekog filma i pomažu ljudima odabrati bolji film, kao i u prognoziranju osjećaja nakon gledanja filma.
Prema istraživanjima, najbolji pokazatelj toga koliko ćemo mi u nekom iskustvu uživati je uživanje druge osobe u tom iskustvu. Drugi su ljudi važan izvor informacija i kad govore o tome što ih je učinilo sretnim.
Psiholozi mogu pomoći ljudima u trošenju novca na način da budu sretniji; upravo je to cilj opisanih principa. Novac može usrećiti čovjeka, a ako novac to ne čini, za to je „kriv“ sam čovjek. S obzirom na činjenicu da novac ne raste na drveću, bilo bi ga bolje češće trošiti na lijepe užitke nego rijetko na još ljepše te na iskustva umjesto na stvari. Mogućnost svakodnevnog uživanja u ovozemaljskim radostima, „malim stvarima“, podijeljena s drugim ljudima izvor je najveće sreće čovjeka.
Reference
Reference
Aknin, L. B., Norton, M. I. i Dunn, E. W. (2009). From wealth to well-being? Money matters, but less that people think. Journal of positive psychology, 4(6), 523-527.
Dunn, E. W., Gilbert, D. T. i Wilson, T. D. (2011). If money doesn’t make you happy, then you probably aren’t spending it right. Journal of Consumer Psychology, 21, 115-125.
Poštovana kolegice,
hvala na izvrsnom članku temeljenom na spoznanjama Daniela Gilberta, Dana Arielyja, Daniela Kahnemana i ostalih uspješnika ekonomske psihologije. Lijepo i jasno su opisane teme koje proizlaze iz naše sposobnosti zamišljanja naših budućih JA i čini se da je općenito važno stalno naglašavati koliko je neprecizan naš mozak i koliko su te pristranosti tvrdokorne. A opet, uvjereni smo u svoje sposobnosti donošenja kvalitetnih odluka.
Jedinu zamjerku nalazim u podnaslovu “Ljudi bi trebali trošiti manje novca na osiguranja” – što je uvod u temu naše uspješne prilagodbe na zahtjevne situacije. Mislim da je ova tvrdnja najblaže rečeno neozbiljna u državi u kojoj mirovine građana ne omogućuju dostojanstven život umirovljenicima (i imaju tendenciju pada). Posebno ako je to ujedno država u kojoj zbog navika razmišljanja proizašlih iz nekadašnjeg sustava imaju malu svijest o potrebama skrbljenja za svoje buduće JA i država u kojoj postoji velika sklonost zaduživannju i korištenju proizvoda puno prije nego razumno isplaniramo kako ćemo ga platiti (o tome raspravljate u temi kasnije u tekstu).
Nadam se da mi psiholozi možemo i trebamo biti agenti društvene promjene prema sustavu vrijednosti koji podržava odgovornost i ozbiljnost prema sebi i drugima. I upravo zbog opisanih teškoća u predviđanju budućih događaja, o kojima znamo sve više zahvaljujući vrijednim istraživanjima, trebamo pomagati ljudima da im se uspješnije suprotstavljaju.
Puno uspjeha, pozdrav.
Palmira Ivanković
Čini mi se da u sreći pojedinca ulogu igra još jedan bitan faktor, a to je povratna informacija okoline. Zato postoje stvari koje se nazivaju statusni simboli. Ja bi statusni simbol laički definirao kao nešto što ima simboličku vrijednost (kao što mu ime kaže), a čija je stvarna (intrizična) vrijednost prilično diskutabilna. Kao primjer uzmimo osobni automobil, sredstvo koje vozi od točke A do točke B, to je njegova osnovna namjena. Sada uzmimo za primjer sportski automobil koji osim te osnovne funkcionalnosti pruža vozaču užitak tijekom vožnje. Sportski automobil ima intrizičnu vrijednost zbog tog užitka ali ujedno može biti i statusni simbol, a da bi bio statusni simbol mora imati neki element pretjerivanja. Jedan od ekstremnijih primjera tog pretjerivanja je recimo mercedes optočen zlatom. To je statusni simbol u svom najčišćem obliku, pretjerivanje bez na prvi pogled ikakve svrhe, a svrha je naravno izazvati povratnu informaciju okoline. Da li ta povratna informacija zaista može biti izvor sreće, opet jako diskutabilno, ali najbolje je da svatko sam sebi odgovori na to pitanje.