Nisam ništa učinio, a agresivan sam?!?

Ivani i Tei Marija se nije sviđala. Smatraju da s njom iz nekih razloga „nisu na istoj valnoj duljini“. Nikako im se ne sviđa što neke grupne radove na faksu moraju raditi s njom jer, po njihovom mišljenju, ona uvijek nameće svoje ideje. Dva je dana Marija izostala s faksa zbog temperature i nazvala je Teu da ju pita što je bilo na faksu i ima li kakvih novosti u vezi grupnog rada, jesu li njih dvije što radile. Tea joj se nije javila jer je bila ljuta na nju još od prošlog sastanka za seminar. „Nek razmisli malo o svom ponašanju sad kad odmara“, mislila je. Ivana se također iz istog razloga nije javila na njezin poziv, ali je nekoliko sati kasnije ipak poslala poruku: „Što si trebala?“. Potom joj Mariji odgovorila na upite, ali joj je „zaboravila“ prenijeti informaciju o mogućem skorašnjem kolokviju iz engleskog.

Agresivno ponašanje definira se kao ponašanje u čijoj je pozadini namjera da se drugoj osobi nanese šteta ili da se uništi neki objekt. Ta definicija upućuje na sljedeće:

• Da bi se netko ponašanje označilo kao agresivno mora postojati namjera nanošenja štete. Ako neki dječak slučajno stane nekoj djevojčici na nogu, to se ne smatra agresivnim ponašanjem jer dječak nije namjerno htio nagaziti djevojčicu.
• Šteta koja se nanosi drugome može biti i tjelesna i duševna. Odnosno, agresivno ponašanje je i kad neka djevojčica ružno priča o svojoj prijateljici s namjerom da ju „ocrni“ pred drugima.
• Agresivno ponašanje može biti usmjereno prema drugom čovjeku, prema životinji ili objektu.

Olweus (1998) razlikuje izravna i neizravna nasilnička ponašanja. U izravne oblike nasilja ubrajaju se svi direktni i otvoreni napadi na žrtvu, bilo verbalni (poput izrugivanja, psovanja i vrijeđanja) ili fizički (poput guranja, šamaranja, udaranja i sl.). Neizravni oblici nasilja su suptilniji i teže ih je uočiti (npr. ignoriranje, isključivanje iz društva, ogovaranje i sl.). Takvi neizravni oblici nasilja u literaturi se nazivaju i relacijskom i socijalnom agresijom, a zajedničko im je obilježje to da osoba manipulacijom socijalne strukture, tj. narušavanjem prijateljskih odnosa i statusa druge osobe unutar grupe nanosi bol i štetu toj osobi. Istraživanja su tom obliku nasilja tijekom posljednja dva desetljeća posvetila puno pažnje. Ljudi su zapravo češće žrtve takvih oblika agresivnih ponašanja nego fizičke agresije; češće dožive da ih netko ogovara nego da ih ošamari.

S druge strane, pasivna je agresija u značajno manjoj mjeri predmet istraživanja. Ona se određuje kao ponašanje usmjereno nanošenju štete drugoj osobi ne čineći nešto, a sprječavajući time neku osobu da postigne svoj cilj. To je namjeran i „zamaskirani“ način izražavanja prikrivenih osjećaja ljutnje, a pribjegavaju mu i muškarci i žene, ljudi iz različitih kultura i različitog socioekonomskog statusa.

U nekim će situacijama ljudi češće odabirati pasivnu agresiju kao način ponašanja: kada žele izbjeći otkrivanje takvog ponašanja, odnosno optuživanje ili osvetu. Osoba koja se tako ponaša lako može zanijekati takvo ponašanje („Ja ništa nisam napravio/la“) kao i štetu koja je iz toga proizašla. Primjeri pasivno agresivnog ponašanja su: „tiha misa“ (npr. osoba ne odgovara drugoj na upit/pitanje), izbjegavanje interakcije (razgovora, susreta s nekom osobom), ne odgovaranje nekoj osobi na poziv/poruku, namjerno „zaboravljanje“ nečega (npr. muž zamoli ženu da na povratku s posla kupi nešto, a ona dođe kući bez toga i kaže da je „zaboravila“).

U svom su istraživanju Richardson i Hammock (2011) koristili modificirani RCRQ upitnik („The Richardson Conflict Response Questionnaire“), a čestice kojima su ispitivali pasivnu agresiju su:

1. Namjerno nisam napravio/la što mi je netko rekao/zamolio me da napravim.
2. Napravio/la sam pogreške koje su izgledale kao „slučajne“.
3. Pravio/la sam se nezainteresiran/a za nešto što je drugoj osobi jako važno.
4. Dao/la sam drugoj osobi „tretman tišinom“ (neko vrijeme nisam odgovarao/la na njezina pitanja i pokušaje komunikacije).
5. Ignorirao/la sam trud osobe, odnosno doprinos u izvršavanju nekog zadatka.
6. Isključio/la sam osobu iz važnih aktivnosti.
7. Izbjegavao/la sam interakciju/susrete s nekom osobom.
8. Namjerno nisam zanijekao/la lažne glasine o nekoj osobi.
9. Namjerno nisam odgovorio/la nekome na poziv ili poruku.
10. Namjerno sam zakasnio/la na dogovoreni susret s nekim.
11.  Namjerno sam usporavao/la izvršavanje nekog zadatka (ostvarivanje nekog cilja).

Njihovo je istraživanje pokazalo:

• pasivna agresija, u usporedbi s direktnom i indirektnom agresijom, najčešće je pokazan oblik agresije u bilo kojem odnosu (s romantičnim partnerom, prijateljem/prijateljicom, rođakom/rođakinjom, radnim kolegom/kolegicom),
• gledano iz perspektive osobe koja čini takvo nasilje, sudionici smatraju da pasivnom agresijom čine manje štete drugoj osobi nego direktnom i indirektnom,
• pasivno – agresivno ponašanje najviše je motivirano željom izazivanja krivnje kod neke osobe,
• indirektno nasilje i pasivna agresija najčešći su oblici agresivnog ponašanja kod osoba koje imaju teškoća s izražavanjem ljutnje i koje često izbjegavaju direktnu konfrontaciju (otvoreno suočavanje, odnosno razgovor s nekom osobom).

U knjizi „The angry smile: The psychology of passive aggressive behavior in families, schools and workplaces“, opisani su razlozi zašto ljudi koriste pasivnu agresiju, odnosno zašto pribjegavaju takvom obliku agresivnog ponašanja:

1. Ljutnja je socijalno neprihvatljiva. Iako je jedna od osnovnih ljudskih emocija, ljude se od malena uči kako “nije lijepo ljutiti se“ („Ružan/ružna si kad se ljutiš.“) i da takve osjećaje treba sakriti.
2. „Lijepo zapakirana“ hostilnost  je socijalno prihvatljiva. Ljutnja neće jednostavno „ispariti“ iz čovjeka. Kako ljudi uče da ljutnju ne mogu („ne smiju“) u odnosima s drugim ljudima pokazivati iskreno i otvoreno, tako mnogi uče i da je socijalno prihvatljivo pokazivati ljutnju na prikrivene načine.
3. „Lakše“ je ponašati se pasivno – agresivno nego asertivno. U današnjem sustavu obrazovanja mladih ljudi učenje  socijalnih vještina nije na listi prioriteta. Kao što se ne rađaju sa znanjem matematike, djeca se ne rađaju ni sa znanjem kako iskreno i direktno komunicirati/izražavati svoje osjećaje. Asertivnost je vještina koju treba učiti i vježbati.
4. Pasivna agresija lako se  racionalizira  . Ivi se nije dalo spremati sobu. Kad su joj jedno jutro roditelji banuli u sobu i zamolili ju da to učini, najprije je zakolutala očima, zatim ih na nekoliko sekundi „izignorirala“, a onda sve svoje stvari koje je trebalo spremiti nagurala ispod kreveta. Otac je zatim pokazao nezadovoljstvo njezinim ponašanjem, na što mu je odgovorila „Ne znam zašto si toliko uzrujan. Htjela sam to posložiti čim napišem zadaću“. Kad joj je majka ukazala na hrpu prljave odjeće koja viri ispod kreveta, odbrusila joj je: „Što god da napravim, vama nije dovoljno dobro! Želite da budem savršena!“ Iz ovog se primjera vidi kako je djevojka racionalizirala svoje prkosno ponašanje stavljajući se u ulogu žrtve i okrivljujući „nerazumne zahtjeve“ svojih roditelja kao pravi problem.
5. Osveta je slatka. Postoji niz pasivno – agresivnih ponašanja „pogodnih“ za osvećivanje nekoj osobi bez da ta osoba prepozna da je takvo ponašanje zapravo namjerno i motivirano ljutnjom. Jakov je smatrao da na poslu radi previše, a da njegov rad nitko od radnih kolega ne cijeni. Dva dana prije isteka roka za predaju važnog projekta, javlja da je bolestan i stavlja radne kolege svog odjela u težak položaj smanjene radne produktivnosti. Njegova je “misija“ uspjela: voditelj odjela najvjerojatnije neće biti unaprijeđen.

 

Izravnom, fizičkom agresivnom ponašanju (kao što je šaka u oko) očiti je cilj ozljeđivanje neke osobe. Vrijeđanje neke osobe ružnim riječima također je primjer agresivnog ponašanja (izravne verbalne agresije) s očitim ciljem nanošenja štete toj osobi. Međutim, ljudi često nanose štetu jedni drugima (i doživljavaju istu) na suptilnije načine, otvorenije alternativnim objašnjenjima. Gore, na početku članka naveden „slučaj“ primjer je toga. Takvi oblici agresije zaista nanose štetu drugome, ali ih je lakše zanijekati (gledano iz perspektive osobe koja to čini) i teže uočiti i objasniti (iz perspektive osobe koja to doživljava).

Motivirana ljutnjom, pasivna agresija zahtijeva manje vještine nego asertivnost. Omogućuje osobi sakrivanje iza uvjerljivih isprika i, iako se nekome trenutno može činiti učinkovitom strategijom ponašanja, dugoročno prijeti potpunom prekidanju međuljudskog odnosa s nekom osobom.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja