Kako se društveni stresori ‘zavuku pod kožu’ i utječu na zdravlje – dr.sc. George M Slavich

Danas pod stresom, sutra bolestan:

kako se društveni stresori ‘zavuku pod kožu’ i utječu na zdravlje

U organizaciji Odsjeka za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, dana 27. studenog 2013. godine, održano je predavanje na temu društvenih stresora i zdravlja. Profesor Dean Ajduković predstavio je predavača dr.sc. Georga M. Slavicha, profesora na Odsjeku za psihijatriju i biobiohevioralne znanosti Sveučilišta Kalifornija u Los Angelesu i voditelja sveučilišnog Laboratorija za procjenu stresa i istraživanja u području stresa. Znanstveni interes dr. Slavicha usmjeren je na psihološke i fizičke učinke nepovoljnih društvenih iskustava. Iako vrlo mlad, dr. Slavich dobitnik je brojnih nagrada uključujući i „Nagradu Theodore Blau“ u ranoj karijeri za izvanredan doprinos kliničkoj psihologiji iz 2012. godine.

 

(kako biste gledali video u visokoj rezoluciji (HD), pokrenite ga, a zatim pritisnite zupčanik pri dnu snimke i odaberite ‘720’)

Psihologija se kroz povijest svodila na proučavanje ponašanja, no u novije vrijeme pojavljuju se moderne tehnologije pa i znanstvene grane kao što je neuroznanost, genetika i genomika, psihofiziologija i dr. koje psiholozi izvrsno koriste kako bi objasnili različite psihološke konstrukte i fenomene koje istražuju.

U ovom je predavanju prikazan niz istraživanja u kojima se primjenom različitih novijih tehnika pokušalo objasniti kako stres neurobiološki utječe na ljudski organizam i na nastanak bolesti.

Zašto nam je stres uopće bitan? Američki Institut za medicinu objavio je ove godine podatke prema kojima je očekivani životni vijek muškaraca u SAD-u 75.64 godina, a žena 80.78 god. Na ljestvici na kojoj se nalazi još 16 ekonomski usporedivih zemalja (zemlje zapadne Europe, Kanada, Australija i Japan), Amerikanci su po navedenim podacima posljednji odnosno pretposljednji. Prema dostupnim podacima, Hrvatska bi bila još niže na ljestvici.

Što se tiče kvalitete zdravstvene skrbi, iz podataka je vidljivo da je po broju osoba koje umiru od kroničnih bolesti SAD drugi, iza Danske. SAD vodi po broju dojenačke smrti, pretilosti i riziku za obolijevanje od srčanih bolesti.

Prema riječima dr. Slavicha:

„Mnoge su zemlje u razvoju pod visokom razinom stresa te nas interesira kako stres dovodi do kroničnih bolesti koje nastupaju uslijed procesa starenja i može li se stres usporediti s drugim rizičnim faktorima za nastanak tih bolesti kao što je prehrana, fizička neaktivnost, pijenje, pušenje i dr. U istraživanjima se pokazalo da je veličina efekta visokog stresa bitno veća od efekta ostalih dobro poznatih faktora.

Nadalje, zanima nas kako to da iskustvo društvenog stresa pogoduje nastanku tih bolesti i skraćuje životni vijek?“

Ono što je zanimljivo jest da stres ne samo da uzrokuje anksioznost i doprinosi nastanku depresije, već doprinosi nastanku velikog broja poremećaja ili mijenja progresiju poremećaja kao što je PTSP, Alzheimerova bolest, rak dojke, rak jajnika, pretilost, bolesti srca. Širom svijeta, 7 od 10 smrti uzrokovano je bolestima povezanih sa stresom. Ono što tu najviše zapanjuje jest činjenica da mnoge od tih bolesti zapravo možemo prevenirati ili odgoditi njihov početak.

Da bi se spoznalo kako stres doprinosi neurobiološkoj degeneraciji, dijabetesu i bolesti srca pokušala se ispitati biološka podloga ili zajednički mehanizam koji povezuje stres sa svim spomenutim bolestima. Jedan od bioloških mehanizama jest upalni proces. Upala je jedna od sastavnica imunološkog sustava i uobičajeno je doživljavamo kao odgovor tijela na fizičku ozljedu (lokalna upala, npr. crvenilo, vrućina i oteklina), ili na bolest (sistemska upala, npr. kod gripe odražava se u simptomima umora, povišene temperature, bezvoljnosti i dr.).

Upala se javlja i kada je organizam izložen stresu. To znači da organizam ima isti odgovor na fizičku prijetnju kao i na socijalnu prijetnju. Slikovni prikazi mozga pokazuju dijelove mozga koji se aktiviraju kada smo izloženi socijalnom stresu kao što je npr. svađa ili prekid odnosa s partnerom, psihofiziološke mjere ukazuju na reakcije simpatičkog živčanog sustava na stres, a genetičke i genomičke tehnike pokazuju kako se stres upisuje u naš organizam i kako se mijenja odgovor imunološkog sustava na stres i relevantnost tih promjena za razvoj bolesti.

U jednom se istraživanju pokušalo ispitati kako su glavni životni događaji povezani s nastankom depresije. Ispitanici kojima je dijagnosticiran veliki depresivni poremećaj intervjuirani su u pogledu stresnih životnih događaja koje su iskusili u godini prije nastanka depresije i za koje se smatra da su povezani s nastankom depresije. Ispitanici su navodili interpersonalne i financijske probleme, probleme sa stanovanjem, zaposlenjem itd. Grupa procjenjivača te je događaje rangirala po intenzitetu stresa. Istraživači su postavili hipotezu da interpersonalni gubici predstavljaju najveći izvor stresa.

No, ne doživljavaju svi ljudi interpersonalne gubitke u istim okolnostima (npr. ostaviti partnera i biti ostavljen) odnosno situacije se razlikuju ovisno o stupnju kontrole koje osoba ima nad stresnim događajem, koliko je zbog tog događaja izložena socijalnoj evaluaciji i sl. Kod ispitanika koji su iskusili životne događaje svrstane u kategoriju događaja nazvanu ciljano odbijanje (targeted rejection) koje je uključivalo pojedinačno, aktivno i namjerno socijalno odbacivanje pojedinca, nastup depresije nastupio je otprilike tri puta brže nego kod onih koji nisu iskusili takve događaje. Iz ovoga je vidljivo kao diferenciranje društvenih stresnih situacija prema intenzitetu može produbiti razumijevanje nastanka depresije.

Na tragu ovog i sličnih istraživanja pronađeno je da je socijalno odbacivanje povezano s aktivacijom dorsalnog anteriornog cingularnog korteksa, područja mozga uključenog u procesiranje fizičke boli. Ovaj je nalaz značajan jer ukazuje na to da fizička povreda i povreda proizašla iz socijalnih ili interpersonalnih odnosa mogu aktivirati isti neuralni krug u mozgu, koji se ujedno aktivira i na sâm znak nadolazeće opasnosti kao što su događaji koji ulaze u kategoriju ciljanog odbijanja.

Da bi se pokazalo da je upalni proces medijator između stresa i bolesti, potrebno je dokazati da je stres povezan s upalnim procesom odnosno da ispitanici koji su proživjeli više stresnih događaja tijekom života imaju i više razine upale u organizmu.

U jednom istraživanju, 60 ispitanica, od kojih su 30 brinule za supruga koji je patio od demencije i 30 koje su činile kontrolnu grupu navelo je glavne životne događaje i kronične teškoće koje su iskusile tijekom života, te su im izmjerene razine upale putem količine inflamatornih citokina u krvi, konkretno interleukina 6 (IL-6). Ispitanice koje su iskusile više stresa tijekom života imale su više razine interleukina 6 (IL-6), a vrlo visoke razine interleukina 6 dovode do visokog rizika od razvoja koronarnih bolesti. Zato je bitan socijalni stres.

Iskustva kao što su fizičko i seksualno zlostavljanje u ranom životu pridonose visokim razinama IL-6. No, iz ovih korelacijskih istraživanja ne može se zaključiti uzrokuje li stres upalu ili upala dovodi do stresa.

U drugom istraživanju ispitanicima je induciran stres tako što im je dan zadatak da održe petominutni govor pred grupom neprijateljski raspoloženih procjenitelja nakon svega 5 minuta pripreme, a zatim im je zadan aritmetički zadatak (Trier Social Stress Test – TSST). Prije i poslije ovog zadatka ispitanicima su uzeti brisevi iz usta kako bi se izmjerila promjena u dvjema ključnim biomarkerima upalne aktivnosti – receptoru za faktor nekroze tumora-α (sTNFαRII) i interleukinu-6 (IL-6). Tijekom 30 min, provedenih u laboratoriju, razina ovih indikatora upale znatno se povećala kod ispitanika kao posljedica izloženosti socijalnom stresu.

Pretpostavlja se također da će ljudi ovisno o razini neuralne osjetljivosti, odnosno otpornosti na stresore imati različite razine upalne aktivnosti nakon iskustva socijalne prijetnje ili odbijanja.

Kako bi to ispitali dijelu ispitanika iz gore navedenog eksperimenta sniman je mozak MRI tehnikom. Tijekom snimanja ispitanici su igrali kompjutoriziranu igru s loptom s još dvoje sudionika za koje su vjerovali da su stvarne osobe. Znanstvenici su se usredotočili na dva područja mozga za koje je poznato da se aktiviraju kao odgovor na društveni stres – dorsalni anteriorni cingularni korteks (dACC) i anteriornu insulu.

Usred igre sudionik istraživanja bio je isključen što je dovelo do iskustva društvenog odbacivanja. Znanstvenici su tada ispitali koliko je razlika u neuralnoj aktivnosti tijekom društvenog odbacivanja u korelaciji s razlikama u upalnim odgovorima na TSST.

Njihovi su rezultati pokazali da su pojedinci, koji su pokazali veću neuralne aktivnosti u dACC području i anteriornoj insuli tijekom društvenog odbacivanja, također pokazali i znatnije povećanje upalne aktivnosti kod akutnog socijalnog stresa u laboratoriju.

Brojna istraživanja pokazala su da psihološki stresori poput javnog govorenja ili međuljudskih sukoba mogu izazvati porast krvnog tlaka i otkucaja srca kao rezultat aktivacija simpatičkog živčanog sustava koja je povezana s upalnom aktivnošću. Osobe koje su osjetljivije na socijalne stresore pokazuju više razine upale.

U još jednom od istraživanja ispitanici su intervjuirani o svom djetinjstvu, obiteljskom životu, težnjama i željama te im rečeno da će na temelju danih iskaza biti procjenjivani. Iskustvo socijalne procjene bilo je dovoljno da izazove upalne procese u organizmu.

Iskustvo socijalnog odbacivanja ne samo da dovodi do negativnih misli i povećava razine upale u organizmu, nego signali upalne aktivnosti imaju sposobnost ulaska u stanice imunološkog sustava te na molekularnoj razini utječu na aktivnost gena odnosno mijenjaju njihovu ekspresiju.

U eksperimentu provedenom na Sveučilištu Stanford polovici ispitanika, koji su se trebali podvrgnuti operaciji koljena, induciran je stres putem zadatka javnog govora, dok je druga polovica ispitanika izravno pristupila operaciji. Istraživači su željeli odgovoriti na pitanje postoji li razlika u vremenu oporavka između te dvije grupe pacijenata? Ispitanici kod kojih je prethodni socijalni stres aktivirao imunološki sustav oporavili su se brže poslije operacije budući da su iste imunološke reakcije sudjelovale u oporavku od fizičke ozljede.

Opisana reakcija organizma može biti adaptivna jer omogućuje predviđanje stresora (npr. socijalnog isključivanja). No, ljudi su također sposobni stvoriti simboličku prijetnju na koju imunološki sustav reagira čak i u odsutnosti bilo kakve stvarne prijetnje. I tada ovaj sustav postaje nepovoljan za zdravlje – u organizmu se javlja jaka imunološka reakcija u vidu upalnog procesa, ali bez ikakve adaptivne vrijednosti.

U nekim drugim studijama proučavao se npr. genom osoba koje su izvijestile da su usamljene i onih koje to nisu navodile te su uočene velike razlike između tih dviju grupa u broju i vrsti aktiviranih gena. Mnogi od gena aktivnih kod pojedinaca koji su usamljeni povezani su s reguliranjem upalnih procesa. Geni stalno mijenjaju svoju razinu aktivnosti odnosno genom se stalno mijenja pod utjecajem fizičkog i socijalnog okruženja u kojem se nalazi.

Najnovija istraživanja u području ljudske socijalne genomike pokazuju da vanjski socijalni uvjeti, posebno naša subjektivna percepcija tih uvjeta, mogu utjecati na naše temeljne biološke procese kao što je ekspresija gena.

Molekularni modeli koji proizlaze iz ovih istraživanja pružaju nove mogućnosti za razumijevanje interakcije socijalnih i genetskih faktora u oblikovanju složenih fenotipova ponašanju i podložnosti bolestima. Ova istraživanja bacaju novo svjetlo na evoluciju ljudskog genoma i osporavaju temeljno uvjerenje da je naša molekularna struktura relativno stabilna i otporna na socijalne i okolinske utjecaje.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja