Upotreba uređaja za otkrivanje laži ima dugu povijest. Kinezi su u prošlosti od osumnjičenih tražili da žvaču rižino brašno, pa ga nakon toga ispljunuti. Ako je brašno bilo suho, osumnjičenik je smatran krivim.
Iako ovaj postupak djeluje primitivno i bizarno, on je u skladu sa suvremenim psihologijskim spoznajama. Strah da će se biti uhvaćen u laži je povezan s pobuđenošću simpatičkog dijela autonomnog živčanog sustava, a jedan od znakova te pobuđenosti su suha usta. Suvremeni detektori laži snimaju tijekom ispitivanja osumnjičenih promjene koje upućuju na pobuđenost simpatikusa: puls, krvni tlak, frekvenciju disanja i elektrodermalne reakcije.
Američko poligrafsko udruženje (1992) tvrdi da točnost poligrafskog mjerenja iznosi 85-95%, no kritičari ga smatraju manje točnim. Istraživanja su pokazala da čimbenici kao što su kontrahiranje mišića, lijekovi i ranija iskustva s poligrafskim testiranjem mogu značajno smanjiti točnost mjerenja.
U jednom su pokusu ljudi uspjeli smanjiti točnost poligrafskog testiranja za 50% tako što su tijekom ispitivanja izazivali bol grizući se za jezik ili čvrsto grčili nožne palce. To grčenje dovodi do promjena u pobuđenosti autonomnog živčanog sustava, koje osoba koja interpretira poligrafsku snimku može pogrešno protumačiti.