Mračna prošlost duševnih bolnica

Na  Hogarthovoj slici iz 18 st. prikazano je kako posjet azilu Sv. Mariji od Betlehema zabavlja dvije žene pripadnice višeg sloja društva.

Iako zvuči nevjerojatno, u staroj Engleskoj  mjesni su azili za mentalne bolesti bili prave turističke atrakcije. Najpoznatiji takav azil bila je bolnica Sv. Marije od Betlehema u Londonu,  do kraja 18.stoljeća konkurirajući čak i Westminterskoj opatiji po broju posjeta. Tu su pripadnici više klase dolazili razgledavati nesretne pacijente koji su bili okovani u lance i smješteni između vanjskih i unutarnjih zidova azila, često bičevani i ostavljeni da leže u vlastitim «otpadnim produktima». Cijena te zabave bila je jedan penny.

Nastanak i razvoj azila

Zatvaranje mentalno bolesnih ljudi ozbiljno je započelo u 15. i 16. stoljeću. Azili su nastali u europskim samostanima. To su bile prve institucije, namijenjene na prvom mjestu osobama s psihološkim poremećajima. Služile su kao skladišta za ljude, a ne mjesta liječenja. Društvo je udaljavalo ove bolesnike iz svoje sredine, jer tadašnja znanost nije mogla shvatiti bit mentalnih bolesti. Stoga se na ovaj, duboko paradoksalan društveni akt, koji u sebi sadrži agresivnost i nasilje, nastojalo obraniti i onemogućiti ove bolesnike u remećenju ritma društva.

Udaljavajući ovu «nepoželjnu skupinu» iz svoje sredine, društvo je automatski mentalnim bolesnicima negiralo i bilo kakvu mogućnost oporavka. Svaki pokušaj njihove eventualne obrane unaprijed bi proglasili znakom mentalne bolesti pa se time mentalnim bolesnicima ukidala i svaka nada oslobođenja i promjene statusa. Azili su se punili ljudima, sve dok prenapučenost, buka i nehigijenski uvjeti života nisu značajno povećali probleme koje su zapravo trebali ublažiti.  Stanovnici azila često su bili u lancima, a dobivali su i batine. Neki su bili desetljećima okovani u lance.

Azil Svete Marije od Betlehema ili Bedlam

Azil Svete Marije od Betlehema najstarija je bolnica za psihološke poremećaje na svijetu, otvorena je 1547.godine u Londonu. Samostan Sv. Marije od Betlehema osnovan je 1243.godine u ulici Bishopsgate (na mjestu današnje stanice Liverpool Street). U njemu su i 1403. godine bila smještena četiri mentalno bolesna muškarca. To je bila kraljevska bolnica, ali 1547.g. Henrik VIII. predao ga je u nadležnost gradu Londonu kako bi postao bolnica namijenjena isključivo držanju mentalno oboljelih. Uvjeti u azilu Betlehem bili su bijedni.

Tijekom godina riječ «bedlam», skraćenica i popularno ime za ovu bolnicu postala je riječ za opis mjesta ili prizora velikog meteža i zbrke. Početkom 16.stoljeća Bedlam je imao 31 pacijenta. Nasilni pacijenti bili su vezani i prikovani za zid ili pod. Nekim pacijentima bilo je dozvoljeno da odu i prosjače te su postali poznati kao Bedlamski prosjaci. Navodi se da je 1598.godine inspekcija zatekla nemar u bolnici Bedlam, osobito po pitanju higijenskih uvjeta. U tom trenutku bilo je 20 pacijenata u bolnici, a jedan pacijent tu je boravio više od 25 godina.

Bedlam je 1675. godine premješten u novu zgradu u Moorfields, van gradskih zidina. Na kraju je Betlehem postao jedna od velikih londonskih turističkih atrakcija, do 18. stoljeća konkurirajući i Westminterskoj opatiji i Toweru.

Čak i u 19.stoljeću promatranje nasilnih pacijenata i njihova čudnog ponašanja bilo je smatrano zabavom i za Bedlam su se prodavale ulaznice.  Tu su nesretnici, okovani u lance, bili smješteni između vanjskih i unutarnjih zidova azila, često bičevani i ostavljeni u nehigijenskim uvjetima. Tu bi ih dame i gospoda, pripadnici više klase, dolazili razgledavati tijekom poslijepodnevnih šetnji. Posjetiteljima je bilo dozvoljeno da ponesu duge štapove kojima su mogli gurati i razdraživati bolesnike. Za tu zabavu plaćalo se jedan penny, a svakog prvog utorka u mjesecu ulaz je bio besplatan.

Stanje ostalih europskih azila

Na sličan način kao u bolnici Sv. Marije od Betlehema, u Tornju su luđaka, sagrađenom u Beču 1784.godine, pacijenti bili zatočeni u prostoru između unutarnjih pravokutnih soba i vanjskih zidova, gdje su ih prolaznici mogli promatrati.

Uključivanje poremećenog psihičkog ponašanja u područje medicine i bolnica nije nužno značilo i humaniji i učinkovitiji pristup. Philippe Pinel (1745-1826) smatra se glavnom osobom u pokretu za humano postupanje s onima u azilu. Dok je bjesnila Francuska revolucija, 1793. godine povjereno mu je upravljanje velikim pariškim azilom poznatim pod nazivom La Bicetre. Povjesničar je ovako opisao uvjete u toj bolnici:

«Pacijenti su bili prikovani na zidove svojih ćelija željeznim ogrlicama, koje su ih držale prislonjenima uza zid i omogućavale malo kretnji..u pravilu nisu mogli po noći leći na pod.. vrlo često oko struka pacijenta je bio željezni obruč, a k tome…lanci i na rukama i na nogama… ovi lanci su bili dovoljno dugi tako da se pacijent može hraniti iz zdjele, a hrana je obično bila kašasta, kruh natopljen slanom juhom. Budući da se o prehrani malo znalo, načinu prehrane pacijenata nije se poklanjala pažnja. Njih se smatralo životinjama… koje ne mare za to je li hrana dobra ili loša.»

Humanitarni reformistički pokret i skidanje lanaca sa stanovnika azila

Humanitarni reformistički pokret započeo je u 18.stoljeću. U Parizu je Pinelu bilo dozvoljeno skinuti lance sa stanovnika azila La Bicetre i postupati s njima kao s bolesnim osobama, a ne kao sa zvijerima. Stanovništvo Pariza čudilo se da se većina tih nesretnika, zahvaljujući ljubaznosti i većoj slobodi, počelo bolje osjećati. Mnogi koji su bili potpuno neobuzdani smirili su se i s njima se moglo puno lakše postupati.

Premda su ih prije smatrali opasnima, šetali su bolnicom i dvorištem bez ikakve namjere da prave nered ili nekome naškode. Njihove tamnice zamijenile su svijetle i zračne sobe. Neki koji su godinama bili zatočeni uskoro su ozdravili i na kraju bili otpušteni iz bolnice. Neki su se čak mogli ponovo uključiti u društvo. Oslobađanje pacijenata iz okova nije bila jedina humanitarna reforma koju je Pinel uveo.

U skladu s načelom jednakosti nove francuske Republike, vjerovao je da su duševni bolesnici, o kojima je skrbio, zapravo normalni ljudi kojima treba prići s razumijevanjem i suosjećanjem, i s njima, kao osobama, postupati dostojanstveno. Ovdje treba dodati da Pinel nije bio savršen uzor prosvjetiteljstva i načela jednakosti u postupanju s duševnim bolesnicima, bez obzira na sve dobro što je za njih učinio. Humaniji tretman namijenio je višim klasama; pacijenti niže klase još su uvijek bili izloženi teroru i prisili kao načinima kontrole, što je rječit komentar o dvoličnosti u doba rađanja nove vlasti. Nakon Pinelova revolucionarnog rada u La Bicetre, bolnice koje su osnovane u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama bile su za to doba razmjerno male i uzdržavane iz privatnih izvora. Reformističke pokrete kasnije su predvodili kveker William Tuke u Engleskoj i Dorothea Dix u Americi.

Zgrožen uvjetima u azilu York u Engleskoj, istaknuti trgovac i kveker William Tuke (1732-1822) predložio je Društvu prijatelja (Society of Friends) da osnuju svoju vlastitu instituciju. Ustanova za duševne bolesti York bila je osnovana na državnom zemljištu 1796.godine. duševno bolesnima nudila je tiho, vjersko ozračje za život, rad i odmor.

Prva bolnica za duševno oboljele u Sjedinjenim Američkim državama osnovana je 1773. godine u Williamsburgu, Virginia. Kasnije su u Sjedinjenim Američkim Državama duševne bolnice postupno zamijenile azile. Sredinom 1950-ih godina više od milijun ljudi boravilo je u državnim, lokalnim, veteranskim ili privatnim institucijama. Funkcija duševnih bolnica je liječenje, a ne samo smještaj ljudi. Ipak, zbog velikog broja bolničke populacije, a premalo zdravstvenog osoblja, mnogim pojedincima nije posvećeno dovoljno pažnje. Čak i u današnje vrijeme, u nešto boljim uvjetima, događa se da je tijekom vikenda jedan psihijatar odgovoran za nekoliko stotina ljudi (Rathus, 2001).

Posljednje novosti o bolnici Svete Marije od Betlehema

U kolovozu 2013. godine Daily mail.co.uk objavio je da su pronađene tisuće kostura na gradilištu stanice Liverpool Street u Engleskoj, za koje se smatra da pripadaju bivšim pacijentima bolnice Sv. Marije od Betlehema. Na tom mjestu prije je bilo groblje Betlehemske bolnice, koje je staro 500 godina te su se tu pokapali siromasi i pacijenti iz azila. Identitet većine tijela nikada neće biti otkriven zbog nedostatka grobnih evidencija.

Bolnica Svete Marije od Betlehema sada pripada fondaciji koja se bavi humanitarnim radom i tu se liječe ovisnici i djeca sa psihološkim poremećajima. Usprkos tome što je imala strašnu prošlost, ova bolnica uspjela se pretvoriti u nešto dobro i humanitarno te pomoći mnogim ljudima.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja