Istraži Me istražite svijet psihologije
Sigmund Freud je tvrdio da smo motivirani zaboraviti bolna sjećanja i neprihvatljive zamisli jer izazivaju anksioznost, krivnju i sram. Represija ili potiskivanje sadržaja, doživljaja i iskustava iz svijesti u podsvijest čini glavni obrambeni mehanizam ega ili ličnost.
Da bi to istražili, Levinger i Clark (1961) davali su ispitanicima da pridruže asocijacije listi od 60 riječi, od kojih su neke bile emocionalno neutralne, a druge emocionalno nabijene. Kako je Jung utvrdio još početkom stoljeća, galvanska reakcija kože i vrijeme reakcije bili su duži za emocionalno nabijene riječi.
Kad je zatim zatraženo od ispitanika da se sjete svojih asocijacija na podražajne riječi, pokazalo se da je znatno bolje dosjećanje za neutralne riječi. To je interpretirano kao dokaz za potiskivanje (represiju) neugodnih sadržaja iz pamćenja.
Međutim, Eysenck i Wilson (1973) nude za takve nalaze drugačije objašnjenje, koje se zasniva na povezanosti kortikalne pobuđenosti i pamćenja. Naime, ima dosta podataka koji upućuju na to da visok nivo pobuđenosti, koja može biti izazvana i jakim emocijama, ometa neposredno, ali olakšava odgođeno dosjećanje.
Tako su npr. Kleinsmith i Kaplan (1963) ispitanicima zadali 8 riječi uparenih s nekim brojem. Dio riječi bio je emocionalno obojen (povraćanje, silovanje), a dio neutralan (ples, plivanje), što je određeno pomoću medijana galvanske reakcije kože. Dosjećanje je na interaktivan način bilo povezano s pobuđenosti i vremenom zadržavanja: za emocionalno nabijene riječi slabije je bilo neposredno, a bolje odgođeno dosjećanje. Obrnuto vrijedi za emocionalno neutralne riječi. Eksperiment su ponovili 1964. godine s besmislenim slogovima i dobili su isti nalaz.
Osim u laboratorijima i klinikama, povezanost emocija i pamćenja vrlo se intenzivno istražuje i u prirodnim uvjetima, prvenstveno u vezi vjerodostojnosti svjedočenja. Naime, viđenje brutalnog zločina ili teške prometne nesreće izaziva jake emocije, stoga je važno znati kako one utječu na točnost svjedočenja. Zanimljivo je da odvjetnici optuženih tvrde u 82% slučajeva da jake emocije pogoršavaju pamćenje lica, dok samo 32% tužitelja to isto smatra. Dakako, ovdje se radi o implicitnim (laičkim) vjerovanjima o pamćenju, koja su k tome i pristrana, s obzirom na profesionalni cilj.
Christianson (1992) navodi kako se kod nekih žrtava silovanja opaža gotovo potpuna amnezija za traumatični događaj neposredno nakon njega, dok u kasnijem ispitivanju dolazi do oporavka pamćenja za taj događaj. Taj je nalaz u sukladnosti s interpretacijama Walkera i Buddeleya o različitoj povezanosti stresa i pamćenja kod neposrednog i odgođenog ispitivanja pamćenja.
Vrlo jake emocije, poput onih kod ljudi koji su prošli strahote koncentracijskih logora, dovode (srećom) do pogoršanja pamćenja. Smanjena točnost dosjećanja u tim slučajevima pripisuje se prvenstveno tome što jak stres mijenja normalne obrasce pažnje. Npr. očevidac nasilnog zločina redovito će više pažnje pokloniti revolveru u ruci nasilnika, nego njegovu licu, premda toga nije svjestan jer najčešće daje izjave da nikada neće zaboraviti lice tog nasilnika.
Najvažnije što se može zaključiti o ovim istraživanjima jest da, što je eksperimentalna situacija sličnija realnoj i što su emocionalna stanja jača, dobiva se veća povezanost pamćenja i emocionalnog stanja.
Ako ego teži da situacije u životu koje mu ne idu na ruku okrene u svoju korist,što je onda sa osobama koje su samokritične i objektivne?Može li njihova samokritičnost i objektivnost biti kreirana od strane ega kako bi sebe odredio tom kvalitetom da se istakne ispred drugih i učini sebe posebnim?Nije li to opet poznata karakteristika ega da sam sebi ugodi?Postoji li kod ljudi u tom pogledu odmak od životinjskih principa djelovanja?Kod životinja se recimo altruizam pojavljuje iznimno,tj isključivo kada majka štiti mladunčad.Jeli altruizam kod čovjeka uvjetovan nagradom koju će ego dobiti za takav izniman požrtvovan čin?Prema tome ego i na altruizam gleda kroz prizmu zadovoljenja vlastitih nagona.Izgleda da čovjek ne samo da je lišen veće kvalitete bića koja mu je podarena,nego svoju mentalnu naprednost u odnosu na životinje koristi kako bi na još perfidniji način akumulirao dodatnu vrijednost u svoj ego.Zato je naš napredak sporiji i otežan jer čovjek kada usporedbom s drugima uvidi da je bolji u nečemu njegov se razvoj usporava jer je glavni pokretač ego,zadovoljio svoju prvotnu želju,tj pokretački nagon.Plastičnost mozga je recimo uvjetovana potrebama ega.Ako je ego ušao u zonu komfora(kada je zadovoljio svoje afinitete) tada je plastičnost smanjena te se i razvoj mozga usporava ili stagnira.Čovjek osjeća krivnju i sram zbog nekih situacija iz prošlosti ne zbog njih samih nego zbog njegovog tumačenja te situacije.Ego je izvršio napad na samoga sebe jer se u toj situaciji u okolini našao u podređenom položaju jer nije uspio nametnuti svoje principe djelovanja drugima.Suprotnost ovome bi bio ego koji se ne treba dokazivati nikome jer se ne treba dokazivati ni samome sebi.Mi se u biti imamo potrebu dokazivati drugima jer jedino interakcijom sa drugom osobom možemo utonuti dublje u vlastitu podsvijest gdje tragamo za svojim maksimumom potencijala i upoznavanja sebe u cjelini.Jeli strah od odbacivanja od strane okoline jedini problem zašto čovjek teško prihvaća svoje loše osobine i zašto će u javnosti teško priznati nekog svog idola(javnu ličnost) čije stavove zastupa,jer je javnost prethodno tog idola osudila zbog recimo ‘neuredne frizure’?
Egzistencija ega se lako da preslikati na materijalnu egzistenciju jer je ugoda koja pokreće i jednu i drugu slična.Prosječan čovjek teži tome da osigura osnovne uvjete za život,a ako ih osigura teži tome da umnoži kapital,da se obogati i da stekne dodatnu moć.Ego djeteta u početku kada nema toliki osjećaj odvojenosti od okoline(pa se upravo zato i ne smatra formiranim egom) isključivo teži ka tome da nastavi biti voljen i provjerava dali su njegovi principi djelovanja u skladu sa roditeljskima,jer ako nisu osjetit će strah od odbacivanja.Kada osjeti stabilnost na toj podlozi,ego djeteta podiže ljestvicu za korak više,te za vrijeme adolescencije teži ka izjednačavanju statusa sa roditeljima.Kada je ušao u pubertet i shvatio koliko je sličan roditeljima počinje ih mrziti jer ga je strah u što se,i što bi se mogao pretvoriti.
Dijete se od svog rođenja nastoji na svaki način svidjeti roditeljima jer oni za njega nose status boga.
U pubertetu dijete traži izjednačavanje sa roditeljima po statusu(važnosti),traži da bude priznato kao individua ali ono što izbacuje hormone van je iznutra potisnuti paranoidni strah zbog pretjerane sličnosti sa roditeljima s kojom se odbija pomiriti.
Zašto ego u početku teži ka stapanju sa okolinom a kasnije ka individualizaciji,s tim da je želja za priznanjem od okoline stalno prisutna?