Vidjeti svijet naglavačke

Plastičnost, odnosno mogućnost uspješnog prilagođavanja novonastalim situacijama, važna je karakteristika mozga. Kada kod povreda mozga dođe do gubitka određene motorne ili senzorne funkcije npr. bolesnik ne može normalno izvesti neki pokret ili ne osjeća dodir pojedinih dijelova tijela, mozak ima mogućnost da se nakon određenog vježbanja izgubljena funkcija postupno vrati.

Može se dogoditi da se bolesnik poslije moždanog udara nakon rehabilitacije čak u potpunosti oporavi. To se ne događa zato što su se upropaštene mozgovne stanice obnovile, jer se živčane stanice ne obnavljaju,  već stoga što tu izgubljenu funkciju preuzeli drugi, najčešće susjedni dijelovi mozga.

Plastičnost mozga je toliko upadljiva da je jedan stručnjak rekao da kad bi se prerezali slušni i vidni živac, negdje na polovici puta između osjetnog organa i centra u mozgu za sluh i vid, i unakrsno spojili ti živci, onda bi se bljesak čuo kao jaki prasak, a grmljavina bi se vidjela kao treptavo svjetlo.

Vrlo zanimljiv pokus ove vrste izveo je jedan istraživač četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. On je svojim ispitanicima stavio na oči posebne, dosta komplicirane naočale, koje su sliku vanjskog svijeta okretale naglavce. Posljedica toga bila je činjenica da je ono što je ispitanik vidio desno, bilo lijevo i obratno pa je takva promjena kod većine ispitanika izazivala velike teškoće u snalaženju i kretanju, s popratnim pojavama vrtoglavice i mučnine. To je trajalo neko vrijeme, tijekom kojeg su se ispitanici postupno prilagođavali na novi način snalaženja u prostoru. No, onda se najednom dogodilo da se ispitanik, koji je nosio naočale, jednog jutra probudio i vidio sve oko sebe normalno, odnosno ne više „naglavačke“.  Mozak se prilagodio novonastaloj situaciji i počeo je funkcionirati na drugi način.

Kada su ispitanicima, koji su se prilagodili, skinute naočale, dogodilo se to da su ponovno vidjeli okolini svijet naopako, ali su se brzo i tome prilagodili i svijet doživljavali kao i nekada.