Divlja djeca

Pojam feralna (lat. fera – divlja životinja) ili divlja djeca odnosi se na djecu odraslu bez kontakta s ljudima i društvom općenito. Zbog uvjeta u kojima su odrastala, ta djeca nisu razvila svijest o ljudskim ponašanjima i govoru. Moguće ih je podijeliti u tri skupine: a) djecu odraslu lutajući divljinom, b) djecu zatočenu u izoliranim prostorijama i c) djecu koja su preživjela uz pomoć životinja. Mnoge iz ove posljednje skupine odgojili su medvjedi, vukovi, majmuni, pantere, pa čak i gazele (McCrone, 1993.).

Kroz povijest je zabilježeno više od 100 slučajeva feralne djece. Samo neki od njih su – Petar (divlji dječak iz Hannovera), Victor (dječak iz Aveyrona), Kaspar Hauser (divlji dječak iz Njemačke), Kamala i Amala (djevojčice vučice), Oxana Malaya (djevojčica pas), Genie (zatočena djevojčica iz Kalifornije), Ivan Mišjukov, Andrei Tolstyk i dr. Neki od tih slučajeva više su mitske priče, no o nekolicini ove djece postoje iscrpni zapisi. Na temelju njih, istraživači su pokušali odgovoriti na pitanje što je to inherentno ljudskoj prirodi, a u kojoj je mjeri čovjeku potrebno društvo da bi naučio razumno misliti i ponašati se. Drugim riječima, nadali su se spoznati u kojoj je mjeri čovjek rezultat naslijeđa, a u kojoj okoline.

Jedan od starijih, ali prilično dokumentiranih slučajeva je dječak Victor iz Aveyrona u Francuskoj, koji je živio na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Lutao je šumama i brdima regije Aveyron, a preživljavao je hraneći se žirom, malim životinjama i povrćem s obližnjih polja. Pronađen je u dobi od 12. ili 13. godina.

Iz zapisa istraživača vidljivo je da je po pronalasku bio malen za svoju dob, vrlo preplanuo i pun ožiljaka i ogrebotina. Nije govorio, niti je reagirao na ljudski glas, iako mu je sluh bio vrlo oštar. Npr. na zvuk pucanja orahove ljuske osvrnuo bi se gladnim pogledom. Glasnice su mu također bile zdrave jer je mogao izraziti čitav niz zvukova kao što je groktanje, smijanje, žamorenje. Odbijao je nositi odjeću, spavao je sklupčan poput životinje, a nuždu je obavljao gdje god i kad god bi za to imao potrebu. Hodao je nesigurno, skakućući i izvijajući se prema naprijed, a povremeno bi i trčao na sve četiri.

Nije pokazivao interes za ljude i činilo se kao da ga ne zanima ništa osim hrane i spavanja. Uzbuđenje bi pokazivao samo u trenutcima kada bi kroz prozor ugledao zelenilo ili kada bi pokušao pobjeći. Ostatak vremena sjedio je sklupčan na podu, lagano se ljuljajući i zureći u prazno. Nešto bi mrmljao, a ponekad bi se savijao od grčeva.

Nakon neuspješnog pokušaja rehabilitacije u Institutu za gluhonijeme, u kojem je proveo nekoliko mjeseci, Philippe Pinel, tadašnji francuski vodeći stručnjak za psihičke bolesti, proglasio ga je mentalno retardiranim. No, Jean Itard, liječnik iz istoga instituta, vjerovao je kako Victor ne bi mogao preživjeti u divljini da nije inteligentan. Kako je smatrao da je dječakov glavni problem nemogućnost govora, pet ga je godina svakodnevno podučavao. Rad je započeo po principu nagrade i kazne. Kad bi Victor bio žedan, držao bi pred njim čašu vode i ne bi mu dao da popije dok ne bi izgovorio ‘voda’. U početku bi nagradio svaki Victorov pokušaj, no s vremenom je inzistirao na preciznijem izgovoru. Ovom mukotrpnom, i danas krajnje neetičnom metodom, postigao je to da je Victor kroz nekoliko mjeseci naučio izgovarati riječi koje se koriste za imenovanje raznih kućanskih predmeta.

S vremenom je naučio spavati u krevetu, nositi odjeću, jesti za stolom i prihvatiti kupanje. No, nikada nije naučio „normalno“ govoriti i zapravo se nikada nije približio nekome tko bi se smatrao „normalnom“ odraslom osobom. Umro je u svojim četrdesetima, još uvijek napola divlji, plašljiv i nijem.

Suvremeni primjer feralnog djeteta je djevojčica Genie iz Kalifornije, pronađena i hospitalizirana 1970. god., u dobi od 13 godina. Bila je ozbiljno pothranjena, nije mogla uspravno stajati, žvakati krutu ni polukrutu hranu, teško je gutala, patila je od inkontinencije i bila je nijema.

Od 20 mjeseci starosti sve do prijema u bolnicu, živjela je izolirano u maloj, zatvorenoj prostoriji, privezana za školjku WC-a, koja je služila kao stolica. Tu je boravila skoro cijeloga dana, a ponekad i tijekom noći. Kad nije bila vezana za stolicu, ležala je u kolijevci svezana od struka naniže. Prostorija u kojoj je boravila bila je zaključana i zamračena. Hranjena je na brzinu, samo žitaricama i hranom za dojenčad. U kući nije bilo radija ni televizije, a njezina je izloženost zvučnim podražajima bila minimalna. Otac ju je fizički kažnjavao ako bi katkada ispustila kakav zvuk. Otac i brat nikada s njom nisu razgovarali, a i majci su zabranili provoditi s njom više od nekoliko minuta za vrijeme hranjenja.

Nakon četiri tjedna boravka u bolnici, stanje joj se popravilo. Više nije bila apatična, već je pokazivala zainteresiranost i emocije na različite podražaje iz okoline. Iako nije govorila, pokazivala je da razumije pojedine riječi, ali ne i gramatičke strukture.

Tijekom iduće dvije godine napredovala je u jeziku. Naučila je razliku između jednine i množine, potvrdnih i niječnih rečenica, posvojne zamjenice i pridjeve, prijedloge, komparativne i superlativne oblike pridjeva. Naučila je slagati rečenice od 3 do 4 riječi. No, nije uspjela uspostaviti neuro-mišićnu kontrolu govornih organa. Glas joj je bio slab i zvučao je neobično. Njezin govorni razvoj, iako sporiji no što je uobičajeno, slijedio je normalan tijek.

Istraživanjem jezičnog razvoja feralne djece, kognitivna znanost i psiholingvistka pokušala je dati neke odgovore na pitanje postoji li tzv. kritično razdoblje za usvajanje jezika, što je predmet znanstvenih rasprava dugi niz godina. Prema hipotezi kritičnog razdoblja, jezično stimulativno okruženje u prvim godinama života ključno je za normalan razvoj govora. Pretpostavlja se, također, da je po završetku puberteta nemoguće razviti govor ukoliko taj razvoj kreće od samoga početka. To znači da je od izuzetne važnosti da osobe koje skrbe za dijete u prvih nekoliko godina života, potiču govorni razvoj kroz imitiranje različitih glasova, imenovanje predmeta, boja i sl., postavljanje pitanja, davanje objašnjenja, čitanje slikovnica, glumu s lutkama, proširivanje djetetovih rečenica, pjevanje pjesmica, razvrstavanje predmeta, razgovaranje o tekućem danu ili likovima iz crtića i sl. Odsutnost komunikacije s odraslom osobom, primjerice za vrijeme boravka u velikoj jasličkoj grupi, tijekom boravka na dječjem igralištu ili zbog zauzetosti skrbnika kod kuće, može dovesti do različitih vrsta govorno-jezičnih teškoća.

Slučaj Viktora i Genie, kao i drugi slučajevi feralne djece, ne daju jasne odgovore u vezi s pretpostavkom kritičnog razdoblja. Naime, kod feralne je djece najčešće nemoguće utvrditi jesu li njihova inteligencija i sposobnost usvajanja jezika bili normalni prije izolacije od okoline. Isto tako, ne zna se je li njihov govorni razvoj uopće započeo prije izolacije. Osim toga, izolacija može dovesti do opće retardacije i psihičkih poremećaja, što se odražava i na samu sposobnost usvajanja jezika.

Primjerice, u slučaju Genie, nemogućnost usvajanja jezika jednako je moguće pripisati posljedicama traume zbog izolacije i nehumanih uvjeta odrastanja kao i činjenici da je započela učiti jezik tek poslije puberteta. Suprotno tome, moguće je reći i da je tijekom ranijih godina bila upravo onoliko izložena govornim podražajima, npr. tijekom majčinih kratkih posjeta, koliko je bilo potrebno da se stvore temelji za kasniji govorni razvoj.

Jedan od najnovijih, ali srećom i lakših, slučajeva feralne djece jest Ivan Mišjukov, kojeg je u Moskvi 1998. godine, u dobi od 6 godina, pronašla policija. Zbog loših obiteljskih prilika u domu njegove majke i njezina dečka alkoholičara, dječak je s 4 godine otišao od kuće i lutajući Moskvom povezao se s čoporom pasa lutalica. Prosio je hranu, a ono što bi naprosio uvijek bi podijelio s jednim te istim čoporom. U vrijeme dugih i hladnih zima, preživljavao je spavajući sa psima koji su ga grijali toplinom svoga tijela. Ako bi ga netko uznemiravao ili pokušao nešto od njega ukrasti, psi bi ga zaštitili i obranili. Tako se sprijateljio sa psima i postao njihovim vođom.

Na ulici je proveo dvije godine, nakon čega je smješten u dječji dom. Budući da je prije odlaska od kuće proveo 4 godine u kontaktu s ljudima, govorio je normalno. Kada je krenuo u školu ni po čemu se nije razlikovao od bilo kojeg drugog moskovskog djeteta. No, navodno je noću sanjao pse.

Zbog razlika u uvjetima odrastanja i individualnom razvoju prije isključivanja iz društva, teško je na temelju slučajeva feralne djece donositi generalne zaključke o ljudskom razvoju.

Nekoliko karakteristika ipak je zajedničko svoj feralnoj djeci. Po povratku u civilizaciju svi se susreću s velikim poteškoćama pri usvajanju jezika. Iako nemaju problema sa sluhom, ljudski glas ne doživljavaju puno drugačijim od obične buke.

Isto tako, iz primjera feralne djece vidljivo je da za uspravan hod nije dovoljna samo genetska predispozicija već i pravodoban poticaj iz okoline. Naime, za razvoj hoda kao i drugih predispozicija, tj. urođenih ljudskih kapaciteta za stjecanje određene karakteristike ili vještine (npr. govora, pojma o sebi, grafomotorike i sl.) nužna su tri faktora: a) genetsko naslijeđe, b) okruženje koje taj razvoj potiče i c) izloženost takvom okruženju u razvojnom razdoblju predodređenom za ovladavanje poticanom vještinom.

Nadalje, nakon povratka u društvo, pronađena djeca nisu iskazivala interes za ljude koji bi ih pronašli, već su ih se uglavnom plašila. Tek nakon određenog perioda socijalizacije, naučila su smijati se ili plakati.

Feralna djeca, također, nisu pokazivala uobičajene seksualne reakcije. U pubertetu bi iskazivala osjećaje i seksualno uzbuđenje, ali bi oni bili neusmjereni ili neostvareni. Razlog tome je što nikada nisu imala društvene modele po kojima bi naučila kako se zadovoljava seksualna želja.

Istraživanja pokazuju da feralna djeca nisu razvila pamćenje kao ni svijest o sebi. Životne situacije doživljavaju u danom trenutku, ne povezuju ih s prošlošću i nemaju očekivanja od budućnosti. Mogu stvarati jednostavne asocijacije i naučiti prepoznati poznate osobe i situacije. No, nisu u stanju razmišljati o prošlosti i budućnosti i imaju slab uvid u vlastito stanje.

Zbog problema s usvajanjem društveno prihvatljivih ponašanja, kao i problema s govorom, često se smatra da se radi o osobama s autizmom ili intelektualnim poteškoćama. No, feralna djeca pokazuju normalan biološki potencijal za razvoj, iako taj potencijal nije realiziran. Učenje komunikacijskih vještina i drugih, kulturom uvjetovanih, ponašanja izostaje zbog nedostatka društvenih modela, odnosno drugih ljudi pomoću kojih bi se djeca učila takvim ponašanjima. Naime, za učenje socijalnih vještina potrebno ih je opažati kod drugih ljudi, oponašati ih, čuti od roditelja i drugih odraslih što je prihvatljivo u društvu, biti potaknut za izvođenje poželjnih ponašanja i sl. To sve nije moguće bez direktnog kontakta s ljudima.

Budući da tijekom djetinjstva, razdoblju ključnoga za socijalizaciju, djeca npr. odrasla uz životinje nemaju priliku učiti socijalne vještine od drugih ljudi, ona nauče animalne vještine preživljavanja i opstanka u svijetu u kojem žive.

Takvi pojedinci, po povratku u društvo, trebaju posebnu skrb. Ishodi rehabilitacije ovise o zdravstvenom stanju i stupnju razvoja prije izolacije od okoline, težini, periodu nastanka i duljini trajanja izolacije te kvaliteti skrbi nakon njihova pronalaska.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja