Ivan Petrovich Pavlov

Kada se spomene ime Ivana Petrovicha Pavlova u svijetu psihologije, ali i šire, prvo na što se pomisli je klasično uvjetovanje i njegovi eksperimenti u laboratoriji sa psima. Nakon što bi psa naučio da miruje, u zasebnim posudama bi mu davao hranu koja bi predstavljala bezuvjetni podražaj (BP).

Uz pomoć posebnih fistula koje je psima ugrađivao operacijom, Pavlov je mjerio količinu pljuvačke koju bi pas lučio na hranu. Nakon nekog vremena, uz hranu puštao bi i zvuk metronoma ili zvona (neutralan podražaj – NP), koji bi poslije određenog broja ponavljanja počeo i sam izazivati reakciju (uvjetovana reakcija – UR), iako se hrana nije izlagala. Tada bi neutralan podražaj, u ovom slučaju zvuk metronoma ili zvona, postao uvjetovani podražaj (UP). Pavlov je eksperimentirao s velikim brojem pasa kojima je sam davao imena pa su se tako neki od njih zvali: Ikar, Dokop, Ruslan, Milka, Top, Đek, Krasavec itd.

Djetinjstvo, školovanje i profesionalni razvoj

Ivan Petrovich Pavlov bio je najstariji od 11 djece oca Petra Dmitrievicha Pavlova, seoskog svećenika i majke Varvare Ivanovne Uspenskaye, kćeri svećenika. Rođen je u ruskom gradu Ryazan 1849. godine. Kao najstarijeg, ali i najzdravijeg, roditelji su Pavlova forsirali da nastavi porodičnu tradiciju i postane svećenik. Međutim, nisu ga mogli odmah poslati u školu jer je zadobio tešku povredu, nakon što je pao s velike visine na trotoar. U tom periodu, pa sve do 11. godine, o njegovom školovanju brinuo se djed. Mladi Pavlov također je preuzimao mnoge kućne poslove, kao što su pranje suđa i čuvanje braće i sestara, kao i poslove u bašti i voćnjaku. Volio je da vozi bicikl, da pliva i da igra čuvenu rusku igru pod nazivom gorodki.

1860. godine Pavlov upisuje Ryazan Ecclesiastical školu i seminar teologije koji napušta nakon čitanja Charles Darwinovog ‘Porijekla čovjeka’ i radova čuvenog ruskog fiziologa Ivana Sechenova. 1870. odlučuje da se posveti prirodnim naukama te se upisuje na Univerzitet u St. Petersburg. Tu stječe veliko poštovanje prema profesoru fiziologije Ilyasu Fadeyevichu Tsyonu, zahvaljujući kojem se posvećuje fiziologiji i nauci.

Zajedno s kolegom Afanasyevom dobiva prvu zlatnu medalju za rad na fiziologiji pankreasa. 1875. godine diplomira na prirodnim naukama te upisuje Akademiju za medicinsku kirurgiju (Vojno-medicinsku akademiju, kako je tada nazivana), na kojoj diplomira 4 godine kasnije te dobiva drugu zlatnu medalju. Za vrijeme studiranja, Pavlov je bio asistent profesoru Tsyonu na pomenutoj akademiji, a potom i profesoru Ustimovichu na Veterinarskom institutu.

Po završetku Akademije 1879. godine, čuveni ruski kliničar S. P. Botkin nudi mu poziciju u fiziološkoj laboratoriji, u kojoj Pavlov ostaje narednih 11 godina, a 1886. postaje i zvanični šef laboratorije. Prostor u kojem je radio nije bio pogodan za eksperimentiranje, dok je oprema s kojom je baratao jedva zadovoljavala osnovne potrebe. Unatoč tome, Pavlovljeva energija, strast i volja za eksperimentiranjem premašivala je očekivano, iako je u mnogim situacijama morao sam da financijski ulaže u opremu ili u kupovinu životinja s kojima je radio.

Smatra se da je želju za uspjehom naslijedio od oca, dok je upornost i dosljednost stekao zahvaljujući djedovim metodama rada za vrijeme ranog školovanja. Djed ga je uvijek forsirao da mnogo čita i redovno vodi zabilješke, što je Pavlov obilato koristio u eksperimentima koje je sprovodio. Ovome u prilog ide i njegova čuvena izjava vezana za nauku i čovjekov odnos prema njoj:

„Nauka zahtijeva od čovjeka cijeli njegov život. Kada biste imali dva života, to ne bi bilo dovoljno. Budite strastveni u svom radu i istraživanju“.

Za vrijeme rada u Botkinovoj laboratoriji, 1883. godine Pavlov je doktorirao na temu ‘Motorni nervi srca’, dok je naredne dvije godine proveo u Njemačkoj kod kardiovaskularnog fiziologa Carla Ludwiga u Leipzigu i gastrointestinalnog fiziologa Rudolfa Heidenhaina u Breslau.

1890. godine Pavlov je pozvan da organizira i vodi odsjek za fiziologiju pri Institutu za eksperimentalnu medicinu, gdje je radio narednih više od 45 godina, sve do svoje smrti. Prvih 10 godina na Institutu bile su ključne godine za njegov profesionalni razvoj, jer je tada organizirao eksperimente po kojima je danas poznat. Iste godine kada je došao na Institut, Pavlov je pozvan da predaje farmakologiju na Vojno-medicinskoj akademiji, dok je 5 godina kasnije pozvan i na mjesto katedre za fiziologiju, gdje je ostao sve do 1924. godine. Koliki je bio njegov značaj, govore u prilog mnoge nagrade i priznanja koja je dobio pa i tako:

• 1901. postao je dopisni član Ruske akademije nauke,
• 1903. sudjelovao je na 14. Internacionalnom medicinskom kongresu u Madridu s radom na temu ‘Eksperimentalna fiziologija i psihopatologija životinja“,
• 1904. dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu,
• 1907. postao je akademik Ruske akademije nauka,
• 1912. dobio je počasnu titulu Cambridge Univerziteta, a u narednim godinama i počasno članstvo u raznim naučnim društvima u inostranstvu,
• 1915. na preporuku Medicinske akademije u Parizu dobio je orden Legije časti,
• 1921. dobio je posebnu počast od Vlade Rusije potpisanu lično od strane Lenina itd.

Njegov doprinos razvoju fiziologije i medicine ostavio je ogroman trag ne samo u navedenom domenu, već i u domenu razvoja psihologije, a posebno bihevioralne. John B. Watson u svojim radovima često je citirao Pavlova, dok je njegovo klasično uvjetovanje bilo poticaj za mnoge druge eksperimente koji su provođeni, od kojih je najpoznatiji eksperiment s malim Albertom, vezano za emocionalno uvjetovanje.

Privatni život i Pavlovljev odnos prema komunizmu

13. juna 1880. godine Pavlov je zaprosio Seraphimu Vasilievnu Karchevskayevnu, djevojku koju je upoznao na Univerzitetu u St. Petersburgu dok je ona studirala pedagogiju. Naredne su se godine vjenčali. Međutim, njihov bračni život nije bio tako lijep i jednostavan. Prvih devet godina braka imali su financijskih problema, zbog čega su jedan period morali da žive odvojeno da bi uspjeli da prežive. Također, kada je Sara zatrudnila s prvim djetetom ubrzo je pobacila, dok se rođenje drugog djeteta, sina Mirchika, završilo iznenadnom smrću, najvjerojatnije zbog neke vrste dječije bolesti. Pored Mirchika, Pavlov i Sara imali su još tri sina: Vladimira, Viktora i Vsevoloda, kao i kćer Veru.

Pavlov je imao probleme ne samo u porodičnom životu, već i u profesionalnom. U tom periodu Rusija je prolazila kroz različite transformacije koje su se odrazile i na nauku. Zbog svojih uvjerenja, stavova, a neki i zbog religijskih vjerovanja bili su smjenjeni s pozicija na kojima su radili, iako su bili vrsni stručnjaci u svom poslu. Tako je Sechenov, fiziolog s Vojno-medicnske akademije, smijenjen te je na njegovo mjesto došao već pomenuti Tsyon koji je doživio istu sudbinu.

Dugo vremena Pavlov je uspijevao da ne bude upleten u političku situaciju, ali je nakon ruske oktobarske revolucije 1917. godine počeo i sam da se javno deklarira i osuđuje komunistički režim koji je vladao tada u Rusiji. U otvorene sukobe ulazio je nakon posjeta Sjedinjenim Američkim Državama 1923. i 1929. godine, kao i 1924. kada su svi sinovi svećenika otpušteni  s Vojno-medicinke akademije. On je odlučio da da otkaz jer kako kaže

„I ja sam također sin svećenika, ako ćete protjerati ostale, onda i ja idem!“.

Pavlov se počeo osjećati izuzetno usamljeno među, kako ih je on nazivao, ‘crvenim profesorima’, zbog čega se 1927. godine odlučio da napiše pismo Josephu Stalinu u kojem, između ostalog, kaže:

„Zbog onoga što činite ruskoj inteligenciji – demoralizirate i uništavate – stidim se što sam Rus!“.

Otvoreno protivljenje Vladi i Rusiji posljednjih se godina njegovog života promijenilo te je odlučio da promijeni ton da bi mogao da dobije podršku za razvoj nauke. Tada je komunistička partija i sovjetska vlada dala Pavlovu i njegovim suradnicima neograničene ovlasti za znanstvena istraživanja, nakon čega je Rusija postala važan centar za razvoj fiziologije. Tome u prilog ide i činjenica da je 15. Internacionalni fiziološki kongres 1935. godine održan u St. Petersburgu (tadašnji Leningrad) i u Moskvi. Iste te godine Vlada je izgradila laboratorij za fiziološka istraživanja na čelu s Pavlovom.

27. februara 1936. godine, Ivan Petrovich Pavlov umro je od upale pluća. Kako on to sam kaže:

„Kao mladić ušao sam u laboratoriju, tu sam proveo cijeli svoj život, postao sam starac i san mi je da provedem posljednje dane u njoj“.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja