Koliko ćemo potrošiti u restoranu s obzirom na glazbu koja svira?

North, Shilcock i Hargreaves (2003) proveli su istraživanje u kojem su tijekom 3 tjedna mijenjali glazbu koja je svirala u jednom restoranu. U restoranu je svirala klasična glazba, pop glazba ili glazbe nije uopće bilo.

Klasična glazba dovela je do najveće prosječne potrošnje (32.5 £), dok je potrošnja bila izjednačena kad je svirala pop glazba ili kad glazbe nije ni bilo (oko 29.5 £).

Objašnjenje koje su ponudili autori ovog istraživanja jest da klasična glazba stvara imidž otmjenog restorana, namijenjenog za potrošače s visokim prihodima. To dovodi do kontekstualno primjerenog ponašanja – većeg trošenja. Gosti restorana posebice su više trošili na predjela, kavu i desert kad je svirala klasična glazba.

Caldwell i Hibbert (1999) pokazale su da i tempo glazbe utječe na potrošnju u restoranu. Posjetitelji potroše više novaca na hranu i piće kad svira sporija glazba (27.3 £) nego kad svira brža glazba (22.1 £). Također, ukoliko svira sporija glazba, posjetitelji provode više vremena u restoranu (moguće je da zato i više troše).

Kako ove informacije možemo iskoristiti u praksi? U vrijeme niskog prometa poželjno je puštati sporiju glazbu kako bi se posjetitelji dulje zadržali u restoranu i potrošili više novaca. No, u vrijeme visokog prometa, kad je potrebna brža cirkulacija gostiju, brža glazba može reducirati vrijeme koje gosti provodu u restoranu i stoga omogućiti veći broj gostiju.