Priprema djece za školu

Polazak djece u prvi razred aktualna je tema u najstarijim skupinama u dječjim vrtićima, ali i domovima predškolaca. Stoga je tekst koji slijedi posvećen upravo navedenoj temi.

Prema Pravilniku o upisu djece u osnovnu školu u Republici Hrvatskoj, školski obveznici su sva djeca koja do 1. travnja, tekuće kalendarske godine, napune 6 godina. Dakle, za školu je spremno svako dijete u dobi između 6 i 7 godina koje je tjelesno i motorički, spoznajno, govorno, emocionalno i socijalno zrelo. Pritom treba napomenuti kako se, na zahtjev roditelja, u prvi razred osnovne škole mogu upisati i mlađa djeca. Slično tome, neka druga djeca mogu dobiti odgodu škole privremeno ili za najviše jednu školsku godinu, no za to moraju postojati opravdani razlozi također utvrđeni Pravilnikom. Razlog prijevremenog upisa ili dobivanja odgode je nedovoljno pouzdan kriterij kronološke dobi s obzirom da se sva djeca razvijaju različitim tempom, tj. djeca iste kronološke dobi se mogu nalaziti na različitim stupnjevima razvoja.

Pritom je vrlo važna uloga predškolskog psihologa u dječjim vrtićima, budući da se upravo oni smatraju najkompetentnijima za procjenu psiholoških aspekata koji definiraju spremnost djeteta za polazak u školu (naročito socio-emocionalnog i spoznajnog razvoja, ali i vizuomotornih sposobnosti i nekih aspekata govornog razvoja). U idealnom slučaju, poželjno bi bilo provesti psihologijsko testiranje za svu djecu koja su školski obveznici. Međutim, zbog velikog broja djece u dječjim vrtićima i opsega posla predškolskog psihologa, najčešće se testiraju ona djeca za koju roditelji (u suradnji s odgojiteljima) smatraju kako nisu spremna za školu ili, a što je rjeđe, ukoliko roditelji inzistiraju na prijevremenom upisu. U tu svrhu najčešće se koristi Test spremnosti za školu. Test spremnosti za školu ispituje sposobnosti i znanja koja su temelj za uspješno učenje na početku školovanja. Točnije, ispituje sposobnosti vidne diskriminacije, grafomotoričku sposobnost precrtavanja likova, poznavanja tzv. svakodnevnih činjenica i pojmova, sposobnosti okulomotoričke koordinacije i fine motorike te prebrojavanja i problemskih zadataka različite složenosti.

Osim navedenog, ponekad se koriste i neki drugi testovi kao npr. Lorette Bender – razvojna skala ocjenjivanja (LB-R) – za procjenu vizuomotoričkih sposobnosti, Ravenove progresivne matrice u boji (CPM) – za neverbalnu inteligenciju te Goodenough test crteža čovjeka. Moguće je također koristiti i metodu „čekiranja“ na listi razvojnih karakteristika za djecu predškolske dobi. Nadalje, psiholog provodi i individualni razgovor s djetetom u kojem nastoji saznati koliko je dijete upoznato s nekim općim informacijama o sebi (imenima i zanimanjima roditelja, adresom stanovanja i sl.), kakva mu je orijentacija u prostoru i vremenu, sposobnost klasifikacije i razvrstavanja predmeta, sposobnost opažanja i promatranja, govorne sposobnosti i bogatstvo rječnika, slova, brojke te koliko je uopće upoznato s onim što ga očekuje u školi i veseli li se školi.

Na temelju svih navedenih podataka, psiholog piše nalaz i mišljenje o djetetovoj spremnosti za školi. Ukoliko, u najboljem interesu djeteta, postoje razlozi za odgodu, psiholog je dužan o tome obavijestiti odgojitelje, roditelje te stručnu komisiju osnovne škole u koju bi dijete trebalo krenuti. Međutim, rezultati iz prakse pokazuju kako školske komisije obično odlučuju odgoditi upis nešto manjem broju djece nego što je predložio predškolski psiholog. Razlog tome su uglavnom pritisci od strane roditelja koji, usprkos prijedlozima predškolskih psihologa, smatraju kako je njihovo dijete zrelo za školu. Osim toga, na pritisak utječu i osnovne škola koje nastoje upisati što veći broj djece (što je naročito slučaj u manjim sredinama gdje se zadnjih nekoliko desetljeća značajno smanjuje broj djece u prvim razredima osnovne škole).

Što se tiče same pripreme djece za polazak u osnovnu školu, često se javljaju dvije zablude. Prva je da se djeca za školu pripremaju tek zadnju godinu pred sam polazak u školu, a druga da je za polazak u osnovnu školu najvažnije da dijete nauči čitati i pisati. Naime, intenzivnija priprema za školu zaista počinje zadnju godinu boravka u dječjem vrtiću ili „maloj školi“ – predškoli, međutim djeca se na određeni način od rođenja pripremaju za školu. Razlog tome je što je za polazak djeteta u osnovnu školu puno važnije poticati njegov socio-emocionalni razvoj, točnije, razvijati pozitivnu sliku djeteta o sebi, samostalnost, disciplinu, upornost, spremnost na suradnju i sl., a što se uči i stječe duži niz godina. Ukoliko roditelji nisu upoznati s navedenim, ili ne znaju kako što kvalitetnije pripremiti dijete za školu, uvijek bi trebali imati mogućnost obratiti se predškolskom psihologu čija je zadaća odgojiteljima i roditeljima dati smjernice za što funkcionalniju pripremu djeteta za školu.

Iako većina roditelja, kao što je već spomenuto, podrazumijeva kako bi priprema za školu trebala obuhvaćati učenje čitanja, pisanja, računanja i sl., te često sami „forsiraju“ djecu na učenje istih, za djecu to nije neophodno. Naime, navedene vještine djeci predstavljaju najmanji problem koji vrlo brzo svladaju polaskom u školu, a ako im i ide teže, u dobi od 6 ili 7 godina djeca počinju shvaćati da nedostatak prirodnih sposobnosti mogu nadoknaditi ulaganjem napora. Također, ukoliko dijete ima dobro razvijene predčitalačke (npr. glasovna analiza i sinteza na slova i na slogove, imenovanje riječi na zadani glas, prepoznavanje simbola slova i brojki i dr.) i grafomotoričke vještine (npr. pravilno držanje olovke, povlačenje jasne linije kao i povlačenje linije od točke A do točke B, pravilno precrtavanje geometrijskih likova i dr.) bez velikog napora će usvojiti i vještine pisanja i čitanja. Kada je riječ o usvajanju vještina računanja, poželjno je da dijete nauči mehanički brojati barem do 20, dodavati i oduzimati za jedan broj do 10 te da razumije pojmove klasifikacije po boji, obliku i sl., kao i usporedbe po dužini te širini. Sve navedeno, predškolci u dječjem vrtiću tijekom cijele školske godine vježbaju kroz radne listove, crtančice, slovarice, ali isto tako je važno, čak i važnije, zajedničko učenje djeteta kroz igru s roditeljima.

Što se tiče razvoja samopoštovanja, važno je imati na umu kako ono polako opada zadnju godinu polaska u vrtić te osobito polaskom u osnovnu školu. Razlog tome je sve češće procjenjivanje u školi kao i činjenica što se u školskoj dobi samopoštovanje počinje odnositi na više zasebnih osobina. Budući da na njega utječu postupci roditelja i odgojitelja, pozitivnu sliku o sebi i visoko samopoštovanje će imati ona djeca čiji roditelji/odgojitelji pokazuju realistična očekivanja (ni previsoka ni preniska), koji prihvaćaju dijete onakvo kakvo je te mu daju osjećaj da je vrijedno i sposobno. S druge strane, kritiziranje i omalovažavanje te pretjerano kontroliranje i naređivanje, dovest će do niskog samopoštovanja, a dijete niskog samopoštovanje će imati i nisko samopouzdanje, odnosno bojat će se i započeti neku aktivnost jer neće vjerovati u sebe.

Nadalje, prije polaska u školu dijete je korisno osamostaliti u brizi za sebe (oblačenje i obuvanje, kulturno-higijenske navike pri jelu, odlazak na wc, pranje i brisanje ruku, kulturne navike ophođenja, kao što su npr. pozdravljanje i primjereno korištenje tzv. “četiri čarobne riječi“ – molim, hvala, izvoli, oprosti) te ga naučiti važne stvari poput imena i prezimena članova obitelji, adresu i broj telefona, put od kuće do škole, pravila u prometu, gledanje na sat.

Poželjno je igrati se s djetetom, naročito društvene igre koje potiču pažnju i pamćenje, usvajanje pravila i podnošenje neuspjeha (npr. Čovječe ne ljuti se, Memory igre, Pogodi tko, puzzle,…), čitati mu priče, pjesmice, brojalice, zagonetke, rješavati zadatke poput labirinta ili traženja razlika između slika, zajednički obavljati kućanske poslove, razgovarati s djetetom i poticati njegovu znatiželju, podržati ga kada naiđe na problem, stvarati okruženje u kojem će imati mnogo pisanog i likovnog materijala (knjige, časopise, bojice, plastelin, kolaž i dr.).

Općenito, za razvoj djeteta, pa tako i za prilagodbu djeteta na školu, važno je stvarati motivirajuće okruženje u kojem se potiče stjecanje novih iskustava, aktivnost, radoznalost, igra i stvaranje. Na taj način će dijete steći osobine, sposobnosti i vještine potrebne za uspjeh u školi.

     U konačnici, osobine koje su poželjne kod djeteta kada kreće u školu su:

– dobra slika o sebi

– zna brinuti o sebi

– zna i želi pomagati drugima

– zna se dogovoriti i pridržavati pravila

– uspješno rješava sukobe

– znatiželjno je i voli učiti

– zna se ponositi uspjehom i podnijeti neuspjeh

– može dovršiti ono što je započelo

Na taj će način period prilagodbe, polaskom u osnovnu školu, za dijete biti lakši budući da dijete dolazi u novo, formalno okruženje koje od njega zahtijeva mnogo novih i različitih stvari u odnosu na ono u kojem je do sada boravio (nova pravila ponašanja, sjedenje na jednom mjestu duže vrijeme, praćenje aktivnosti do kraja, svakodnevno procjenjivanje sposobnosti učenja i izvršavanja zadataka).

I za kraj, neke od priprema, koje je poželjno obaviti pred sam polazak djeteta u školu, trebale bi uključivati ugodne zajedničke aktivnosti djeteta i roditelja. Neke od njih su kupnja školske torbe i školskog pribora, zajedničko uređivanje radnog prostora koji će biti samo djetetov (dakle nije nužna cijela dječja soba ukoliko ne postoje mogućnosti za to, već je dovoljan i radni stol namijenjen samo djetetu) te razgovor s djetetom o promjenama u njegovu životu koje će se dogoditi kada krene u školu kao što je npr. ostajanje nasamo kod kuće. Budući da je svaka životna promjena stresna – bilo pozitivna ili negativna – jer zahtijeva novi način funkcioniranja, važno je poticati pozitivne stavove djeteta prema školi i učenju, odnosno općenito veseliti se s djetetom i biti uz njega u trenucima polaska u prvi razred.

Kada je riječ o poticanju pozitivnih stavova prema školi, naročito je važno izbjegavati rečenice poput: „Kada kreneš u školu, nećeš više imati toliko vremena za igru.» ili „Vidjet ćeš ti kako ćeš u školi morati slušati učitelja/icu“, što se često čuje u svakodnevnom životu. Takvim i sličnim rečenicama poslane su djeci poruke kako je škola neko strašno mjesto pa djeca vrlo lako mogu razviti negativne stavove ili čak strah od škole. Isto tako, dijete bi trebalo upozoriti kako će u školi češće nego do sada biti izloženo ocjenjivanju i/ili uspoređivanju s drugom djecom te objasniti kako njegov uspjeh u školi neće utjecati na ljubav roditelja prema njemu. Ako se uzme u obzir veći dio svega navedenog, trebali biste imati sretnog prvašića.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja