Učenje za vrijeme spavanja ili hipnopedija

Ideja o mogućnosti učenja za vrijeme spavanja ili hipnopedije spominjala se u književnosti u djelima znanstveno fantastične tematike. Neki od primjera su fiktivna priča H. Gernsbacka koja je 1911. objavljena u časopisu Modern Electrics te A. Huxleyev roman Brave New World iz 1932. U to vrijeme, u popularnim novinama i časopisima proširila se ideja mogućnosti hipnopedije, kojom se pokušavalo uvjeriti čitatelje u njezinu istinitost i isplativost. Komercijalne su firme počele reklamirati i prodavati svoje uređaje koji su se automatski uključivali i isključivali kako bi omogućili pojedincu da uči njihov sadržaj za vrijeme spavanja. Nažalost, informacije koje su se tada širile o mogućnosti hipnopedije temeljile su se na anegdotama, nekritičkom zaključivanju i citiranju neprovjerenih istraživanja.

Budući da čovjek oko jednu trećinu života provede spavajući, praktična implikacija hipnopedije bila bi njezino prakticiranje za usvajanje novih znanja te, posljedično, ušteda velike količine vremena. U tu svrhu, polovinom prošlog stoljeća, provedena su istraživanja na ovu temu, a u nastavku slijede kratki opisi i kritike nekih od njih.

Istraživanja hipnopedije

Le Shan (1942; prema Simon i Emmons, 1955) je pokušao odviknuti 20 dječaka, u dobi od 8-14 godina, od griženja noktiju. Tijekom 54 noći je, po 300 puta svaku noć, eksperimentalnoj grupi dječaka puštao auditivnu snimku rečenice: „Moji nokti su gorkog okusa.“. Kontrolna grupa dječaka  nije slušala tu rečenicu. Nokte im se provjeravalo 4 puta tijekom 8 tjedana. 40% dječaka iz eksperimentalne grupe prestalo ih je gristi, dok je isto učinilo tek nekoliko dječaka iz kontrolne grupe. Le Shan je rezultate pripisao terapeutskom učinku prezentirane snimke.

Le Shan (1943; prema Simon i Emmons, 1955) je 1 ispitaniku svako jutro, tijekom 12 dana, prezentirao različite liste besmislenih riječi koje je trebao naučiti. 5. i 8. noć bi, nakon što je ispitanik zaspao, 50 puta prezentirao listu riječi koja je bila predviđena za prezentiranje i učenje sljedeće jutro. Ispitaniku je trebalo 50% manje pokušaja da sljedeće jutro nauči liste riječi koje su prezentirane 5. i 8. noć, nego što mu je trebalo da nauči ostale (koje noć prije učenja nisu bile prezentirane).

Elliott (1947; prema Simon i Emmons, 1955) je pratio efekte prezentiranja liste od 15 trigramapo 30 puta (za vrijeme spavanja) na postotak smanjenja vremena potrebnog za naučiti listu sljedeće jutro. 20 muških studenata, izjednačenih po sposobnosti učenja, podijelio je u 2 grupe. Spavanje je kontrolirano EEG uređajem koji bi Elliott isključio kada bi, prema EEG valovima, zaključio da su ispitanici zaspali. Preciznije, EEG bi isključio onda kada bi se prestali javljati alfa valovi. Sutradan ih je pitao jesu li se budili tijekom noći te je, iz daljnje analize, eliminirao one koji jesu. Eksperimentalna grupa ispitanika je u kraćem vremenu naučila listu riječi, međutim nije bilo razlika između kontrolne i eksperimentalne grupe u broju grešaka i apsolutnom broju pokušaja da nauče listu.

Fox i Robbins (1952; prema Simon i Emmons, 1955) su ispitanicima – studentima prezentirali liste od 25 parova englesko-kineskih riječi. 30 ispitanika podijelili su u 3 grupe s obzirom na rezultate predtestiranja. Tijekom noći, prezentirali su 2 različite liste riječi dvjema eksperimentalnim grupama ispitanika. Parovi riječi s prve liste, prezentirani jednoj grupi, bili su identični parovima riječi s liste koju su učili sutradan (tzv. facilitirajuća lista). Parovi riječi s druge liste, prezentirani drugoj grupi, su bili različiti od liste koju su učili sutradan (tzv. interferirajuća lista). Liste su im bile prezentirane po 15 puta, 3 sata nakon što su otišli spavati. Trećoj (kontrolnoj) grupi je, tijekom spavanja, bila prezentirana samo glazba. Iz daljnje analize su izostavili ispitanike koji su izvijestili da su se tijekom noći budili. Rezultati su pokazali da je grupa ispitanika koja je slušala facilitirajuću listu riječi, sutradan, u manjem broju pokušaja naučila istu od grupe kojoj je tijekom noći prezentirana interferirajuća lista. S druge strane, Hoyt (1953; prema Simon i Emmons, 1955), u vrlo sličnom eksperimentu, nije našao razlike u uspješnosti učenja liste riječi među grupama ispitanika.

Stampfel (1953) je u svom istraživanju imao 6 ispitanika – studenata koje je podijelio u 2 grupe. Prezentirao im je liste besmislenih riječi. Grupi 1 je, tijekom noći, puštao auditivnu snimku riječi, a grupi 2 nije. Sljedeću noć je grupi 2 puštao snimku, a grupi 1 nije. Jutro nakon su obje grupe učile istu listu riječi, koju je jedna od grupa slušala tijekom spavanja, sve dok ju ne nauče bez greške. Osim toga, Stampfel je varirao i broj prezentacija lista riječi po 4, 8, 16 i 32 puta da utvrdi eventualne efekte istoga na uspješnost učenja. Ovim istraživanjem hipnopedija nije bila potvrđena.

Emmons i Simon su 1960-ih tvrdili da je hipnopedija nemoguća. Proveli su istraživanje u kojem su ispitanicima, tijekom spavanja, čitali listu od 10 imenica. Sutradan su im prezentirali listu od 50 imenica među kojima je bilo i onih 10 koje su im čitali prethodnu noć. Ispitanici su ih trebali prepoznati. Uspješnost im je bila na razini nasumičnog pogađanja.

U jednom eksperimentu (Pinsker, 1971) rezultati su potvrdili pretpostavku da je učenje u stanju relaksacije moguće. Pod stanjem relaksacije podrazumijevao se period kada bi ispitanici legli, zatvorili oči i pripremili se za spavanje. Ta se metoda zvala tzv. alfa ritam metoda jer se u stanju relaksacije javljaju alfa valovi. Studenti su, u budnom stanju, učili 50 engleskih riječi 2-3 sata. U testu dosjećanja uspjeli su reproducirati prosječno oko 70-80% tih riječi. Koristeći metodu relaksacije, drugoj grupi studenata prezentirana je ista lista riječi kao prvoj grupi. Nakon 5 minuta ponavljanja, dosjećanje je bilo oko 92-98% riječi. 3 mjeseca kasnije, od obje grupe ispitanika (koji su učili riječi u budnom stanju i u stanju relaksacije) se tražilo (bez da su prethodno znali da će ih se pitati) da se pokušaju dosjetiti što više riječi koje su učili. Grupa koja je učila riječi u budnom stanju, dosjetila se u prosjeku oko 50-60% riječi, a grupa koja ih je učila u stanju relaksacije 90-94% riječi.

Kritike

Postoje i brojne kritike koje se pripisuju opisanim istraživanjima. Kao prvo, neki od istraživača nisu ispravno koristili kontrolnu i eksperimentalnu grupu ispitanika, a neki kontrolnu grupu nisu ni imali. Osim toga, većina ih nije uspoređivala uspješnost učenja sadržaja u budnom stanju sa uspješnošću učenja istog sadržaja za vrijeme spavanja. Uzorci ispitanika bili su vrlo maleni i prilično homogeni (po dobi, spolu, stupnju obrazovanja i sl.). Nadalje, istraživanja se dosta razlikuju po korištenim materijalima  (smislene, besmislene, poznate ili nepoznate riječi) i metodama kojima su ispitivali uspješnost učenja (prepoznavanje riječi među ponuđenim primjerima ili dosjećanje). Konačno, jedan od najvećih prigovora je način kontroliranja spavanja. U većini opisanih istraživanja nije korišten EEG kojim se, prema EEG valovima, može utvrditi je li ispitanik zaspao i u kojoj fazi sna se nalazi. U jednom u kojem je korišten, isključen je nakon što su se prestali javljati alfa valovi (što je pretpostavka da je ispitanik zaspao). To ne garantira da se ispitanik kasnije nije probudio. Osim toga, bilo bi nužno provjeriti kakva je, ukoliko postoji, uspješnost hipnopedije s obzirom na stadije spavanja. U ostalim istraživanjima EEG nije korišten, već su eksperimentatori pitali ispitanike jesu li zaspali. Ovakva metoda utvrđivanja spavanja je zastarjela i neadekvatna.

Zaključno, nema jasnog odgovora na pitanje je li hipnopedija moguća ili nije. Kontradiktorni rezultati (neki su potvrdili pretpostavku o postojanju hipnopedije, drugi su ju odbacili), sami po sebi, ne omogućuju nikakav zaključak budući da su istraživanja metodološki loše provedena. Sve rezultate treba uzeti s rezervom, a o hipnopediji zaključivati tek kad se provedu metodološki ispravna istraživanja.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja