ADHD na kotačima

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (AD/HD) razvojni je poremećaj kojeg karakterizira nepažnja i/ili hiperaktivnost te impulzivno ponašanje. ADHD otežava samoregulaciju i organizaciju ponašanja.

Osobe koje imaju poremećaj u održavanju pažnje često se ne mogu usmjeriti na detalje, imaju teškoća pri obavljanju zadaća, čini se da ne slušaju te kad im se izravno obraća, često ne prate upute i ne dovršavaju započete poslove ili dužnosti na radnom mjestu. U vožnji, to znači da je osobi teško odrediti koje su informacije važne, a koje treba ignorirati. Ovo sprječava osobu da zanemari npr. zvonjavu mobitela, reklame uz cestu i sl.

Hiperaktivno ponašanje razlikuje se ovisno o dobi i razvojnom stupnju. Školska djeca u razredu teško mogu duže mirno sjediti, često ustaju i vrpolje se ili sjede na rubu stolca. Vrte predmete, lupkaju rukama i pretjerano tresu stopala ili noge. Često ustaju od stola za vrijeme obroka, dok gledaju televiziju i često pretjerano pričaju. Kako djeca sazrijevaju, simptomi hiperaktivnog ponašanja obično postaju manje uočljivi. Do kasnog djetinjstva i rane adolescencije, pretjerana motorička aktivnost može se svesti samo na vrpoljenje ili osjećaj razdražljivosti i nemira. Osobe s impulzivnim ponašanjem imaju problem s reagiranjem koje se odvija bez razmišljanja. Često imaju teškoća s odgađanjem odgovora – “istrčavaju” s odgovorima prije nego je dovršeno pitanje. Nestrpljivi su, imaju poteškoća s čekanjem reda. Teško se odupiru trenutnom iskušenju, često prekidaju ili ometaju druge.

U vožnji, impulzivnost se može manifestirati kroz brzu vožnju i iznenadno mijenjanje prometne trake. Nadalje, još neki problemi koji se mogu javiti u vožnji kod osoba s ADHD-om su problemi s pamćenjem i brze promjene raspoloženja. Problemi s pamćenjem otežavaju prisjećanje prometnih pravila ili uputa, a zbog brzih promjene raspoloženja može doći do agresivne vožnje i ispada, posebice tijekom prometnih gužvi koje su često frustrirajuće.

Više o ADHD-u možete saznati u tekstu ADHD – poremećaj ili poteškoća

Prema Michonovu (1986) hijerarhijskom modelu, vozačko ponašanje sastoji se od tri razine: strateške, taktičke i operacijske. Stratešku razinu određuje planiranje pojedinih faza putovanja (npr. ciljeva, ruta, uključenih troškova i rizika i sl.). Taktička razina odnosi se na kontrolu vozila (npr. zaobilaženje prepreka, skretanje, održavanje razmaka). Operacijska razina uključuje pažnju, koncentraciju, koordinaciju pokreta, kognitivno procesiranje, reakcije i sl., te predstavlja osnovu za navedene dvije razine.

Kod osoba s ADHD-om postoje određene poteškoće na ovim razinama. Primjerice, na operacijskoj razini poteškoća je u procesiranju informacija, fokusiranju pažnje, zadržavanju pažnje, oprezu i inhibiciji ponašanja. Na taktičkoj i strateškoj razini postoji velika vjerojatnost za riskantno ponašanje, povećanu impulzivnost, smanjenu sposobnosti poštivanja pravila te smanjenu sposobnost dugoročnog planiranja.

Istraživanja navode kako je vjerojatnije da će mladi s ADHD-om voziti automobil bez dozvole, šest do osam puta vjerojatnije je da će im vozačka biti oduzeta, da će biti kažnjeni za više prekršaja (posebice za brzu vožnju) i četiri je puta vjerojatnije da će sudjelovati u prometnoj nesreći nego mladi kojima nije dijagnosticiran ADHD. Osobe s ADHD-om koje ne uzimaju propisane lijekove, upravljaju vozilom jednako kao i osobe koje nemaju ADHD, ali su pod utjecajem alkohola.

Barkley (1996; prema Thompson, 2003) navodi kako kod osoba s ADHD-om problem ne leži u znanju kako upravljati vozilom i što poduzeti u riskantnoj situaciji, već u primjeni tog znanja. Međutim, u kasnijem istraživanju, Barkley (2002; prema Thompson, 2003 ) pronalazi, kod osoba s ADHD-om, deficite u brojnim područjima vozačkog znanja (npr. o prometnim pravilima, prometni rizici, vozačke procedure) i na sposobnostima brzog donošenja odluka. To posljedično dovodi do većeg broja prometnih nesreća. Istraživanje Fried i suradnika (2006) potvrđuje nalaze Barkleya iz 2002.

Biederman i suradnici (2007) u istraživanju na simulatoru vožnje potvrdili su svoju hipotezu da osobe s ADHD-om, bez odgovarajuće stimulacije, imaju poteškoća u održavanju pažnje i opreza. Prema tome, ako osoba ima ADHD i vožnja joj je dosadna, dolazi do nepažnje i povećava se vjerojatnost sudara, ako netko istrči ili se pojavi na cesti. Nadalje, smatraju da su deficiti u usmjeravanju pažnje osnova vozačkih problema kod odraslih osoba s ADHD-om te da oštećenja pažnje mogu rezultirati ozbiljnim nesrećama.

Osobama s ADHD-om strogo se preporuča uzimanje propisanih lijekova. Istraživanja su pokazala da pravilno uzimanje lijekova smanjuje vrijeme reakcije u simuliranoj vožnji. Što znači da lijekovi omogućuju osobi da se koncentrira, da na vrijeme uoči opasnost i pravovremeno reagira. Lijekovi produženog djelovanja pokazali su se posebno efikasnima noću.

Nadalje, veliku ulogu imaju roditelji i instruktori vožnje. Roditelji i instruktori trebali bi procijeniti je li adolescent spreman naučiti voziti, ako jest, trebalo bi mu se omogućiti više vremena za savladavanje znanja i vještina vožnje. Stručnjaci navode da bi osobama s ADHD-om možda bilo lakše učiti se i voziti na vozilu s ručnim mjenjačem, jer to pomaže osobi da se fokusira na vožnju.

Također, potrebno je eliminirati sve moguće distraktore za vrijeme vožnje. Primjerice, isključiti zvukove na mobitelu kako bi se spriječila dekoncentracija tijekom vožnje (ili ugraditi ometač mobilnog signala u vozilo), odlučiti hoćete li imati suputnike u vozilu i sl. Što se tiče glazbe, za vrijeme vožnje nekim osobama ona smeta, dok drugima pomaže da se bolje koncentriraju. Međutim, trebalo bi se suzdržati od mijenjanja radio stanica ili CD-a tijekom vožnje.

Mladi i neiskusni vozači s ADHD-om trebali bi izbjegavati vožnju za vrijeme prometnih gužvi i noćnu vožnju. Vožnju bi se uvijek trebalo unaprijed planirati i krenuti dovoljno rano kako užurbanost ne bi dovela do nesreće. Mnogi roditelji ugrađuju i pomoćnu kočnicu na mjesto suvozača kako bi mogli na vrijeme reagirati, ako adolescentu s ADHD-om odluta pažnja. Napretkom tehnologije, roditelji ugrađuju uređaje (npr. OnboardSafetyMonitoring– OBSM ili CarChip) koji motre brzinu vozila, poziciju na cesti i GPS lokaciju te kamerama unutar vozila snimaju ponašanje vozača. Povratne informacije iz ovih uređaja i njihovo zajedničko analiziranje od strane adolescenta i roditelja rezultira smanjenjem riskantnih vozačkih događaja.

Zatim, bilo bi potrebno razviti program sličan STEER-u (Supporting a Teen’s Effective Entry to the Roadway) koji je namijenjen, adolescentima s ADHD-om, a sastoji se od treninga za adolescente (učenje sigurne vožnje, efikasne komunikacije i socijalnih vještina), trening za roditelje (učenje komunikacijskih vještina, efikasnog motrenja, ustrajnosti), zajedničkog treninga roditelja i djeteta (roditeljsko motrenje vožnje na simulatoru uz pomoć novih tehnologija, plan promicanja sigurne vožnje).

Osobe s ADHD-om jedna su od skupina pod povećanim rizikom od prometnih nesreća, ali to ne znači da takve osobe ne mogu ili ne bi smjele upravljati vozilom. Mnoge osobe s ADHD-om su postale vješti i sigurni vozači, nekima će možda trebati više vremena, dok će drugi zadaće vožnje brže svladati.

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja