Zašto na Internetu gubimo samokontrolu ponašanja

Internet je u svakodnevici ljudi danas nezaobilazan. Preko Interneta se prijavljuju ispiti, dogovaraju izlasci, obavlja kupovina… Ipak, ponašanje ljudi u komunikaciji preko Interneta razlikuje se od onog u komunikaciji „licem u lice“. U komunikaciji preko Interneta ljudi su spremniji otkriti neku svoju tajnu ili o nekome pričati (pisati) ne baš lijepo… Zašto je to tako?

Efekt online disinhibicije

Jedinstvena značajka komunikacije putem Interneta i jedan od elemenata koji tome doprinosi je anonimnost. Anonimnost usidrena u mnoge elektroničke oblike komuniciranja pridonosi nedostatku suzdržanosti i samokontrole ponašanja (disinhibiciji). Uz to, ona smanjuje društvenu odgovornost, što korisnicima takvih oblika komuniciranja olakšava sudjelovanje u neprijateljskim, agresivnim ponašanjima. Primjer su (nažalost) brojne stranice mržnje koje se otvaraju na društvenim mrežama kao što je Facebook („Vinkovačke ku***“, „Svi koji misle da je Ivana debela/ružna“).

Efekt online disinhibicije može se definirati kao slabljenje „kočnica u ponašanju“ (bihevioralnih inhibicija) u online okruženjima.  Dakle, odnosi se na pojavu da ljudi na Internetu govore i rade ono što obično u interakciji „licem u lice“ ne bi rekli ili učinili. Opušteniji su, osjećaju se manje sputano i otvorenije se izražavaju, što ujedno znači da su i spremniji ponašati se agresivno.

Disinhibicija može imati dva suprotna smjera. Ponekad ljudi otkrivaju osobne informacije (tajne, emocije, želje..), pokazuju ljubaznost i darežljivost koja inače nije tipična za njih. Tada se govori o benignoj/dobroćudnoj disihnibiciji. Međutim, iskazuju se i nepristojne izjave, oštre kritike, ljutnja, mržnja, čak i prijetnje. Osim toga, posjećuju se i „podzemlja Interneta“, stranice prepune pornografije, nasilja i kriminala- „teritorij“ koji inače, u stvarnom životu, ljudi ne bi istraživali. Tada se govori o otrovnoj/toksičnoj disinhibiciji. Najčešća je manifestacija toksične disinhibicije slanje ljutih, neugodnih i vulgarnih poruka direktno usmjerenih osobi ili nekoj online grupi.

Bila ona benigna ili toksična ili i jedno i drugo istovremeno, postavlja se pitanje koji to online elementi vode slabljenju psiholoških barijera koje blokiraju skrivene osjećaje i potrebe? Pojavi efekta online disinhibicije pridonosi šest faktora:

1. Disocijativna anonimnost
2. Nevidljivost
3. Asinkronost
4. Solipsistička introjekcija
5. Disocijativna imaginacija
6. Minimiziran pojavni utjecaj autoriteta (Suler, 2004).

Disocijativna anonimnost

Dok je osoba na Internetu, ljudi s kojima je u online kontaktu ne mogu jednostavno ustanoviti tko je ona zaista. Kao što i sam naziv ovog elementa govori, osoba može biti bez imena ili ne koristiti svoje pravo ime. Ta je, već gore spomenuta anonimnost jedan od glavnih faktora koji tvori efekt online disinhibicije. Kada pojedinci mogu odvojiti svoje online ponašanje od stila ponašanja i identiteta koji manifestiraju u osobnom kontaktu „licem u lice“, osjećaju se manje ranjivima prilikom iznošenja vlastite intime ili prethodno inhibiranih emocija. Štogod da pojedinac na Internetu učini ili kaže, to se ne može direktno povezati s ostatkom njegovog života. Kada se ponaša hostilno ili devijantno, pojedinac može odbaciti odgovornost za takve obrasce ponašanja pa čak se i uvjeriti da ta online ponašanja uopće ne predstavljaju njega (Suler, 2004).

U eksperimentu provedenom 1969. godine, nevezanom za virtualno (online) okruženje, Zimbardo je ispitivao bihevioralnu disinhibiciju manipulirajući varijablom anonimnosti.  Proveo je eksperiment u kojem su sudionici, uz objašnjenje da je riječ o „eksperimentu učenja“, imali zadatak zadavati blage, ali naizgled stvarne elektrošokove tobožnjem „učeniku“ u eksperimentu. U nekim  situacijama sudionici su bili deindividualizirani tako što se tražilo da nose široke, bezoblične kute i kukuljice preko glave s prorezanim  rupama za oči i usta. U drugim situacijama zadržali su svoj individualni identitet i dobili velike pločice s imenom kako bi se to pojačalo. Grupa sudionika koja je zadavala elektrošokove, a bila je anonimna, ponašala se agresivnije, zadavajući duže elektroškove u usporedbi sa sudionicima koji su zadavali elektrošokove, a nisu bili anonimni. Slično kao i u eksperimentu, zbog anonimnosti korisnici Interneta mogu osjećati manjak odgovornosti za negativna ponašanja, budući da ih se ne može identificirati i povezati s određenim negativnim postupcima ili ponašanjima. Nekoliko je istraživanja i pokazalo da je anonimnost glavni faktor induciranja efekta online disinhibicije.

Nevidljivost

U mnogim online okruženjima, osobe koje su u kontaktu ne mogu vidjeti jedna drugu. Ta nevidljivost ohrabruje osobu da čini ono što za što ne bi imala hrabrosti i posjećuje mjesta koja inače ne bi. Iako se ta mogućnost skrivanja preklapa s anonimnošću (anonimnost je prikrivanje identiteta), među njima postoji nekoliko bitnih razlika. U tekstualnoj komunikaciji putem Interneta pojedinci mogu znati puno jedni o drugima. Međutim, oni se i dalje ne vide i ne čuju. Tako ne moraju brinuti o tome kako izgledaju ili zvuče dok pišu poruku na Internetu, a ne moraju brinuti ni o tome kako drugi izgledaju ili zvuče reagirajući na njihovu poruku. U komunikaciji „licem u lice“, ljudi ponekad odvraćaju pogled kada govore o nečemu osobnom ili o nečemu od velikog emotivnog značenja. Izbjegavanje kontakta oči u oči i „licem u lice“ disinhibira ljude.

Asinkronost

Komunikacija je putem Interneta asinkrona – osobe koje tako komuniciraju nisu u interakciji u realnom vremenu. Činjenica da se ne mora odmah vidjeti nečija poruka i na nju odmah odgovoriti disinhibira ljude.

U komunikaciji u kojoj se povratne informacije dobivaju kontinuirano, a koje mogu pojačavati neka ponašanja i slabiti druga, malo po malo te povratne informacije oblikuju tijek samootkrivanja i ponašajnih reakcija, obično u smjeru prilagođavanja društvenim normama. Prilikom komunikacije putem Interneta, gdje postoji mogućnost odgode odgovora, čovjekove misli (a zatim i tekstualne poruke koje preko Interneta šalje) mogu poprimiti oblike benigne ili toksične disinhibicije, koja može zaobilaziti socijalne norme.

Solipsistička introjekcija

Odsutstvo komunikacijskih znakova, koji se inače javljaju u komunikaciji „licem u lice“, u kombinaciji s tekstualnom komunikacijom, može dovesti do promjene granica selfa/svijesti pojedinca o samom sebi. Pojedinac može imati dojam da je njegov (ili njezin) um na neki način stopljen s umom online partnera u komunikaciji. Čitanje poruke koju je netko uputio, može se doživjeti kao glas u vlastitoj glavi, kao da je psihološko prisutstvo i utjecaj drugoga asimiliran ili introjektiran u vlastito biće. Da bi se to dogodilo, pojedinac ne mora znati kako druga osoba zvuči – određeni joj se glas može pripisati. Svjesno ili nesvjesno, pojedinac osobi s kojom komunicira online može pripisati i određeni izgled – vizualnu sliku pojedinca koja odražava njegovo mišljenje o tome kako ta osoba izgleda i ponaša se.

Disocijativna imaginacija

Bilo svjesno ili nesvjesno, pojedinci mogu osjećati da zamišljeni karakteri koje su stvorili postoje u drugačijem  prostoru, da online osoba živi zajedno s drugim online osobama u zamišljenoj dimenziji, odvojenoj od zahtjeva i odgovornosti koje nameće stvaran svijet. Dakle, može razdvajati online fikciju i offline činjenice. Emily Finch, autorica i odvjetnica koja je istraživala pojave krađe identiteta na Internetu, ističe da pojedine osobe vide svoj online život kao vrstu igre u kojoj ne vrijede pravila i norme koje vrijede u offline stvarnom životu.

Minimiziranje statusa i autoriteta

Status koji osoba u komunikaciji „licem u lice“ ima, ne mora biti poznat i ne mora imati podjednako snažan utjecaj i u online komunikaciji. Osoba – autoritet izražava svoj status i moć načinom odijevanja, govorom tijela i različitim drugim statusnim simbolima. Odsutstvo tih znakova u komunikaciji putem Interneta reducira utjecaj njihovog autoriteta.

Ljudi se često pred autoritetom ustručavaju izreći svoje mišljenje zbog straha od kazne i neodobravanja. Online, u odnosu u kojem su sve snage izjednačene, odnosno, u kojem je minimiziran pojavni utjecaj autoriteta, ljudi su daleko spremniji govoriti i ponašati se neprihvatljivo.

Prema nekim autorima, od gore navedenih šest, tri su dominantna faktora u induciranju efekta online disinhibicije: osjećaj anonimnosti, nevidljivosti te nedostatak kontakta očima. U većini su slučajeva oni u interakciji i nadopunjuju se. Kod nekih ljudi, pojava čak jednog ili dva od tih faktora dovodi do jakog efekta disihnibicije.

Ipak, iako u tome igra važnu ulogu, efekt online disinhibicije nije jedini faktor koji utječe na spremnost pojedinca da na Internetu iznosi vlastite intimne podatke ili prethodno inhibirane emocije. Značajnu ulogu imaju i individualne razlike. Tako, na primjer, intenzitet osjećaja, potreba i nagona utječe na podložnost disinhibiciji. Stilovi ličnosti također se jako razlikuju s obzirom na snagu obrambenih mehanizama i tendenciju ka suzdržanosti ili izražajnosti. Osobe koje karakterizira histrionski stil reagiranja češće su jako otvorene i emotivne, dok su kompulzivne osobe znatno suzdržanije.