Istraži Me istražite svijet psihologije
Gdje je granica između dobra i zla? Jesu li jedni ljudi na strani dobra, a drugi na strani zla? Može li se ta granica prijeći i ako da, pod kojim uvjetima? Ovim pitanjima bavio se poznati psiholog Philip Zimbardo te je odlučio eksperimentom dobiti odgovore na njih.
Često je mišljenje da je granica između dobra i zla vrlo jasna i nepromjenjiva te da su neki ljudi na strani dobra, dok su drugi na strani zla. Tijekom povijesti svjedočilo se mnogim događajima u kojima su ljudi bili spremni učiniti zlo i nepravdu jedni drugima. Velik broj ljudi smatra da se u takvim situacijama radi jednostavno o ljudima koji su zli tj. da se radi o osobinama ličnosti ili karakteru. Često se ne uzimaju u obzir i drugi faktori koji mogu rezultirati takvim ponašanjem i učiniti prosječnog pojedinca, koji se inače pridržava društvenih i moralnih vrijednosti, zlim. Philip Zimbardo odlučio je provesti eksperiment kako bi dokazao da je granica između dobra i zla ustvari vrlo tanka i da situacija može navesti „dobre“ ljude da prijeđu tu granicu. U kolovozu 1971. godine Zimbardo je proveo eksperiment, poznatiji pod nazivom „The Standford Prison Experiment“, koji se smatra istovremmeno jednim od najpoznatijih i najozloglašenijih eksperimenata, a saznanja do kojih je došao uzdrmala su i stručnjake i javnost.
Sudionici u eksperimentu
Sudionici su bili studenti u dobi od 24 godine, dobrog fizičkog i psihičkog zdravlja, emocionalno stabilni, iznadprosječne inteligencije i bez povijesti ranije zlouporabe psihoaktivnih sredstava i sudjelovanja u kriminalnim radnjama. Prijavili su se preko oglasa u novinama kojim su se tražili volonteri za sudjelovanje u psihologijskom istraživanju efekata zatvorskog života. Sudjelovanjem su zaradili 15 dolara dnevno. Mladići su nasumično podijeljeni u dvije grupe – zatvorenici i stražari.
Prikaz eksperimenta
Svrha eksperimenta bila je provjeriti hoće li doći do promjene u ponašanju sudionika s obzirom na dodijeljene uloge te u kojem će smjeru te promjene ići. Kako bi eksperiment bio što vjerodostojniji, Zimbardo je simulirao stvarno zatvorsko okruženje u podrumu zgrade Stanfordskog odsjeka za psihologiju. Sudionici – zatvorenici čak su i uhićeni od strane policije u svojim domovima i to pod optužbom da su počinili oružanu pljačku i provalu. Nakon što su im pročitana prava, obavljeno pretraživanje i stavljene lisice, policijskim autom odvezeni su u postaju gdje je obavljena standardna identifikacija osumnjičenih. Po dolasku u zatvorsko okruženje, upoznati su s upraviteljem, detaljno pretraženi, oduzeta im je odjeća te zaprašeni su praškom protiv ušiju. Zatim su dobili uniforme (haljine bez donjeg rublja na kojima se nalazio identifikacijski broj), kape te lance s lokotom koje su nosili oko desnog gležnja. Navedeno je imalo za cilj izazvati osjećaj poniženja, demaskuliniziranosti, potlačenosti i deindividualizacije tj. funkcionalno simulirati zatvorske uvjete. Sudionici – stražari nisu prošli nikakvu obuku, nego imali su potpunu slobodu učiniti što god oni smatraju potrebnim (fizičko nasilje bilo je zabranjeno) kako bi održali red u zatvoru. Svi su imali zelenosmeđu uniformu, pendrek, zviždaljku i sunčane naočale (u svrhu očuvanja anonimnosti).
U početku ni zatvorenici ni stražari nisu bili uživljeni u uloge. Zatvorenici nisu ozbiljno shvaćali zaduženja, a stražari nisu znali kako se nametnuti kao autoritet. Prvi dan prošao je bez incidenta, no sljedeće jutro zatvorenici su organizirali pobunu. Nakon toga stražari su postali nasilniji i nehumaniji. Na početku su neposluh i neprikladno ponašanje kažnjavali sklekovima, no nakon pobune stavili su nekolicinu u samicu, oduzeli su im odjeću i krevete. Okrutnost stražara čak je bila toliko velika da su zatvorenicima kontrolirali i obavljanje nužde i prisiljavali ih da istu obavljaju u kantama u ćelijama. Također, izazvali su sukobe i nepovjerenje među zatvorenicima tako što su samo nekolicinu stavili u ćeliju s privilegijama.
Nakon nekoliko dana moglo se razlikovati tri vrste stražara: stroge, ali poštene stražare, stražare koji nikada nisu kažnjavali i neprijateljski raspoložene stražare, sklone nasilju i ponižavanju. Zatvorenici su se nosili s navedenom situacijom na razne načine. Nekoliko zatvorenika napustilo je eksperiment zbog emocionalnog sloma, neki su se bunili i borili protiv stražara, a neki su bili dobri zatvorenici i time nastojali biti u milosti stražara. Do kraja eksperimenta više nije bilo jedinstva, samo hrpa izoliranih pojedinaca, poput ratnih zarobljenika ili mentalnih bolesnika. Stražari su preuzeli potpunu kontrolu u zatvoru, te su od zatvorenika tražili slijepu poslušnost.
Tijekom eksperimenta organizirane su i posjete za roditelje i prijatelje. Također, organiziran je i posjet katoličkog svećenika koji je razgovarao sa svim zatvorenicima i koji im je savjetovao da potraže pravnu pomoć jer to je jedini način da izađu iz zatvora. Time se dodatno zamaglila slika sudionika o tome radi li se ovdje o eksperimentu ili stvarnoj situaciji te gdje završava uloga i počinje njihov vlastiti identitet. Čak je organiziran i Odbor za uvjetni otpust pred koji je dovedeno nekoliko zatvorenika. Zanimljivo je da su zatvorenici bili spremni odreći se dosad zarađenih novaca kako bi bili pomilovani te da nijedan zatvorenik nije tada zatražio da napusti eksperiment. Očigledno je da je njihov osjećaj realnosti bio pomaknut i da navedenu situaciju nisu više doživljavali kao eksperiment.
Prvi sudionik napustio je eksperiment nakon manje od 36 sati jer počeo je pokazivati znakove akutnog stresa. Zbog lošeg zdravstvenog i psihičkog stanja, još je jedan sudionik napustio eksperiment i njegovo je stanje bilo toliko loše da je Zimbardu trebalo neko vrijeme da ga uvjeri da nije u pravom zatvoru i da samo sudjeluje u istraživanju. Sve ih je više počelo pokazivati znakove psihološkog stresa i dodatnih pet zatvorenika otpušteno je ranije.
Zimbardo je eksperiment prekinuo 20. kolovoza 1971. godine. Planirani dvotjedni eksperiment završio je ranije zbog narušenog psihičkog zdravlja grupe zatvorenika i iznimno nasilnog i sadističkog ponašanja grupe stražara tijekom noći, kada su mislili da ih nitko ne vidi. Zadnjeg dana održan je niz susreta, sa svakom grupom (zatvorenici, stražari, osoblje) posebno i na kraju zajedno. Tijekom tog susreta svatko je bio u mogućnosti izraziti svoje osjećaje i iskustva te raspravljalo se o mogućim alternativama za određena ponašanja koja su se pojavila.
Doprinos eksperimenta
Navedenim eksperimentom Zimbardo je došao do nekoliko važnih zaključaka. Ukazao je na velik utjecaj situacije na ponašanje pojedinca. Unatoč uvriježenom mišljenju da su „zli“ ljudi jednostavno takvi zbog svojih osobina ličnosti ili karaktera, ovim eksperimentom pokazao je da postoje određeni uvjeti koji mogu izazvati u ljudima ono najgore. Što se ustvari dogodilo tijekom tog eksperimenta da su određeni sudionici, inače neskloni nasilju, postali nasilni i nehumani?
Prvo, došlo je do deindividuacije određenih pojedinaca. Deindividuacija se odnosi na promijenjeno ponašanje i doživljavanje sebe kao pojedinca u nekoj grupnoj situaciji. Osoba se ponaša na način koji nije tipičan za nju (ne ponaša se u skladu s prethodno usvojenim društvenim i moralnim vrijednostima) pod utjecajem socijalne situacije. Posljedica deindividuacije manifestiranje je ponašanja koja su neprimjerena ili neprihvatljiva, poput nasilja. Kada dođe do deindividuacije, ponašanje najčešće nije određeno vlastitim izborom, nego situacijom i zahtjevima koje ona stavlja pred pojedinca. U navedenom eksperimentu, deindividuaciji je pridonio osjećaj anonimnosti (zatvorenici su imali kute i kape, stražari uniforme i naočale), difuzija odgovornosti (stražari su znali da postoje eksperimentatori koji nadziru samu provedbu i očekivali su da će intervenirati ukoliko oni neprikladno reagiraju) te sama prisutnost drugih sudionika.
Drugi važan faktor bio je utjecaj uloga (zatvorenik-stražar) koje su sudionicima dodijeljene. Naime, uloga određuje doživljavanje i ponašanje koje se očekuje od nekog pojedinca. Tako su se i sudionici u eksperimentu ponašali onako kako su smatrali da je prihvatljivo i očekivano, s obzirom na njihovu ulogu pa čak i na načine koji im nisu svojstveni s obzirom na osobine ličnosti i karakter. Ovo istraživanje jasan je pokazatelj kako uloga može preuzeti osobu i potisnuti osobne i etičke norme na drugo mjesto.
U psihologiji je ovaj fenomen nazvan Lucifer efektom i odnosi se na drastičnu promjenu ljudskog karaktera, kada se dobri ljudi, pod utjecajem određene situacije, ponašaju nasilno, devijantno ili destruktivno. Izloženost određenoj socijalnoj situaciji potiskuje ranije usvojene društvene i moralne vrijednosti, što pogoduje manifestaciji neprilagođenih oblika ponašanja.
Reference
Reference
- Pennington, D.C. (1997). Osnove socijalne psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
- Rathus, S.A. (2000). Temelji psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
- Zimbardo, P.G. (1971). The Stanford Prison Experiment: A Simulation Study of the Psychology of Imprisonment, prihvaćeno 2. rujna 2009, http://www.prisonexp.org/
- Zimbardo, P.G. (2007).The Lucifer Effect: Understanding How Good People Turn Evil, Random House, New York
Nisu li ovakvi eksperimenti samo jedni u nizu primjera kada istraživač želi svoje pretpostavke uživo potvrditi ne bi li iste dobile kredibilitet? Psihološka istraživanja inače natprosječno iskaču u ovakvoj praksi što nije niti čudno jer joj sam predmet proučavanja i njegova plastičnost takvo što omogućuje.
Zimbardo pretpostavljam da nije vidio nikakav problem s izborom sudionika za koje doznajemo da su bili studenti “dobrog fizičkog i psihičkog zdravlja, emocionalno stabilni, izvanprosječne inteligencije…”. Ono što nedostaje u ovome jest po kojim kriterijima je procijenjeno njihovo psihičko zdravlje i puno, puno važnije – na kojem su stupnju duhovnog razvoja bili. Duhovnost, a ne bihevioristička kondicioniranost čini čovjeka čovjekom što se upravo vidi u ekstremnim situacijama, a ne u idili kampusa iz koje su stigli njegovi sudionici kojima je ovo pretpostavljam bilo baš “cool”. Pitam se kako bi ovakav eksperiment završio da je bila barem jedna dobro osviještena osoba bilo na strani “tamničara” ili “zatvorenika”. Pričam o osobi koja je dobro napredovala u deprogramiranju tj. čišćenju od civilizacijskih programa i indoktrinacija koja su nužni preduvjet za stizanje do suštine svoga bića (smatram da je američko društvo još uvijek jedno od najindoktriniranijih zbog čega su između ostalog tako rado pokazivali na drugu stranu – prema bivšem SSSR-u).
Neuzimajući duhovnu, odnosno autentično ljudsku komponentu, lako se može doći do “emocionalnog sloma” odnosno to nešto govori o kredibilitetu testiranja “emotivne stabilnosti” za koju se pretpostavilo da nije upitna kod izabranih sudionika. Osoba koja je svjesna sebe, tko je, može prihvatiti igranje uloge iz zabave, ali znati će gdje je kraj pa neće dopustiti sebi emocionalni raspad ni dozvoliti da se to nekom drugome dogodi jer će ostati budna i moći će ako ništa drugima reći da su “zabrijali” odnosno ako to ne bude išlo, moći će emocionalno netaknuta izaći iz eksperimenta.
Isto tako spomenuti “osjećaj pomaka realnosti” može se dogoditi čovjeku stroju-automatu, ali ne i čovjeku koji je u kontaktu sa samim sobom. O ovome nema smisla pričati automatima i za očekivati je da bi ovo što sam napisao moglo za iste biti vrlo uznemirujuće jer oni tako dobro znaju “tko su i što su”. Da, znaju, automati bremeniti tuđim programima i informacijama koje su im prodane pod znanjem i koje često papagajski (ili automatski) dalje promoviraju tako da kad ih gleda netko poput Dawkinsa ili Blackmoreove i teorija o memima postaje utemeljena.
Na ovakav eksperiment moglo bi se gledati i kao na još samo jedan primjer želje za spektaklom koji je dobio i nekoliko filmskih inačica na osnovu kojeg bi mnogi mogli nastaviti fantazirati o tome kolike smo životinje, tj. kako možemo biti gori od životinja. Možemo, dok god smo tjerani programima (koji su bili od središnjeg interesa za bihevioriste), ali programi nisu sve što postoji.
“Deindividuacija” zvuči vrlo zavodljivo i obećavajuće, no bojim se da je riječ samo o još jednoj šupljoj znanstvenoj etiketi s kojima psihologija i psihijatrija obiluje. Ne znam kako bi uopće moglo doći do deindividuacije jer bi to značilo da je osoba uspjela na putu individuacije – pojam koji je prvi ponudio “heretični” Jung (egzotik kojeg ne možete naći u školskim udžbenicima). Osnovu individuacije čini spoznaja sebe u svoj svojoj psihičkoj veličini što znači i osvješćivanje ili integraciju tzv. nesvjesnog – pojam koji još dobra većina struke identificira s Freudovim id-om, što je opasna redukcija, no još uvijek bolje nego ignoriranje tog (većinskog!) dijela psihe. Do individuacije se dolazi teškim radom i mukom, nešto što su možda neki od studenata koji su se raspali u eksperimentu mogli tek započeti nakon što im se raspad dogodio – što bi za njih prije bio pravi blagoslov nego li prokletstvo.
Najzanimljiviji mi je kraj – korištenje imena Lucifera što samo potvrđuje potrebu za senzacionalizmom, a većina ljudi zahvaljujući Crkvenom programiranju ne razlikuje Sotonu/Satana od Lucifera.
Ovakav eksperiment tako ispada da bi prvenstveno trebao još jednom potvrditi kako je čovjek opasna životinja s kojom nikad nisi na čistu u kojem bi te trenutku mogla doći glave i zato je dobro biti stalno na oprezu. Divna “znanstvena” potvrda strahovima koji potkrepljuju kod automata (neosviještenih) daljnju potrebu za nepovjerenjem – divan doprinos međuljudskim odnosima koji su kako to na dnevnoj bazi možemo vidjeti puni “ljubavi, međusobnog razumijevanja, suosjećanja i suradnje”.
(btw, lijepa slika na početku, ali to nije Lucifer, ali je uvriježeni stereotip temeljen na prije spomenutom poistovjećivanju sa Sotonom, ali to je neka sasvim druga priča).
Poštovani,
drago nam je da smo u Vama potakli želju za raspravom na ovu temu – one su uvijek dobrodošle.
Na žalost, eksperiment nije izoliran slučaj, kao što se možda na prvi pogled čini. Takvi događaji su česti kada se ljudi nađu u sličnoj situaciji. Ovdje je samo prikaz eksperimenta. Najpoznatiji primjer u stvarnom životu je u 2004. godine u Iraku, zatvoru Abu Ghraib. Američki vojnici u iračkom zatvoru ponašali su se kao i u spomenutom eksperimentu prema svojim zatvorenicima. Čuvari koji su inače bili uzorni građani, religiozni i obiteljski ljudi po svim mjerama, mučili su i ponižavali zatvorenike na nezamislive načine. Također, u Vijetnamskom ratu su zabilježeni slični slučajevi. Ovaj efekt ne opravdava takve pojedince, ali objašnjava zašto do toga dolazi te da se može javiti i kod ljudi kod kojih prije nije zabilježeno niti jedno slično ponašanje ili crta ličnosti. Osim toga, efekt može u manjoj mjeri biti prisutan i u manje ekstremnim situacijama.
Naravno da slika ne prikazuje Lucifera, nego je simbolična, baš kao i ostale, a za to postoje određeni razlozi.
Dunja, tvrdnje su vam generalizirane i preopčenite, Npr. Abu Ghraib situacija u kojoj je glavni akter Lynndie England koja je i u djetinjstvu imala dijagnosticirani psihološki poremečaj, a i kasnije (anksioznost i PTSP) sve to prije ovog slučaja. Nadalje, vaš citat: “…u Vijetnamskom ratu su zabilježeni slični slučajevi.” – mislim da je to puno preopčenito. U ovom eksperimentu nije dovoljno prikazan psihološki profil svakog studenta ponaosob (što je i danas, a kamoli 1971. godine zahtjevno). Problem je još u tome da se ljudi u vašem tekstu generaliziraju, jer nema dobrih i loših ljudi, več kako kaže krščanski nauk dobro i loše ponašanje. Mi imamo slobodu izbora, a neki ljudi su “čvršči” pa izabiru “teži i pošteniji” put, a neki idu nekim drugim putem.
Pozdrav.
Hvala Dunja da dobrim željama, a u vjeri da će se rasprava nastaviti i obuhvatiti još pokojeg stvarnog prijatelja (a ne samo lajkera) ovog portala i psihologije nadodao bih sljedeće:
Moj prvi post napisao sam u namjeri da obratim pažnju na pojavu na koju je dobar dio društva odavna učinkovito desenzibilizirano – a to je da nešto što ima znanstveno zaleđe (što svakako ima Zimbardova priča) postane putem višestrukog i nekritičkog referiranja “uobičajeno vjerovanje” koje može biti na klimavim ili klimavijim nogama no što je puno drugih koje znanstvenici, a još više i prije scijentisti s ponosom kritiziraju. Ovdje ne mislim samo na misli i ideje proistekle iz religijskih okvira već i na ona proistekla iz iskustva autentičnih duhovnih tragaoca (neki ih vole zvati i mistici, jer njihov rad na sebi često, točnije neizostavno, uključuje i ono što se naziva mistično iskustvo).
Smatram da Zimbardova priča nešto govori o njegovom moralu (zajednice kojoj pripada?) ili prije bih rekao stupnju/stanju svjesnosti koji je takav da nije u stanju prepoznati kolika je odgovornost na svima onima koji danas s bijelom kutom izlaze (tj. sve više požuruju) u javnost za zaključcima. Bez takvih zaključaka eksperiment bi možda mogao biti zgodno štivo za čitanje na plaži za vrijeme ovih pasjih vrućina. Ovako on to nije i uvodi samo više “šuma” u dijalog o dobru i zlu koji je još uvijek gotovo nezaobilazno jako obojan senzacionalizmom. Na to ukazuje i naziv “Luciferov efekt” (prema istoimenoj knjizi iz 2008. koja u podnaslovu ima marketinški probitačan “understanding how…”) koji je sve samo ne emocionalno neutralan pojam. Pitam se zašto ovo nije jednostavno nazvano “Zimbardov efekt”? Ups, pretpostavljam da to onda ne bi mogao učiniti sam Zimbardo već netko drugi, a možda bi se to dogodilo tek posthumano. Koliko bi (novog) publiciteta dobio kada bi se ostalo u referiranju samo na “Stanford Prison Experiment”, ili SPE) iz 1971.? Što Zimbardo zna o liku Lucifera? Prema prvim rečenicama iz gore spomenute knjige (Zimbardo, 2008., 3) rekao bih da ponavlja ono što je prisutno u kršćanskim katekizmima, što je začinio vlasitim fantaziranjima o anđelima i demonima. Što ovakavi likovi iz modernoj znanosti zabranjene “metafizike” uopće rade u rječniku ozbiljnog znanstvenika? Možda je Zimbardo u svojim kasnim godinama postao više otvoren prema duševnom i duhovnom. Ako i jest, brzim pretraživanjem spomenute knjizi moglo bi se reći da o tome još nije spreman govoriti, jer mu nedostaje ključna komponenta spomenute sfere – duša.
Je li ovo još jedan od primjera kako priča o dobru i zlu ne trpi materijalističku i mehanicističku ogradu postavljenu prije nešto više od tri stoljeća? Je li riječ tek o pukim simbolima? Hm, ali postoji li uopće nešto poput “pukog” simbola, a da nema svoju manifestaciju u ovom realitetu?
Pada mi na pamet još jedan sasvim praktičan razlog: podbadanje “protivničkog” tabora za povećanje pažnje i publiciteta koji ako se i pokaže negativnim još uvijek je bolji nego nikakav (to “radnici estrade” najbolje znaju). Spomenuti senzacionalizam je provjereni način (krenite tragom Freudova nećaka Edwarda Bernaysa) kako osigurati publicitet, a koji bi eventualno trebao osigurati autoru i mjesto u povijesti, posebice ako uđe u školski program kojim će se programirati nove generacije koje će ovakve polupečene i perverzne zaključke (i “razumijevanje”) upijati kao spužve s odličnim potencijalom da postanu dio njihova svjetonazora.
Početna postavka “kako dobri ljudi postaju…” je možda laički korektna, ali je psihologijski potpuno promašena jer ne govori ništa o svijesti “dobrog” čovjeka. Dobar čovjek iz ove priče je dobro odgojen ili kondicioniran automat koji u poznatom okruženju može sasvim dobro i predvidivo reagirati prema naučenim obrascima. Izbacite ga iz takvog okruženja i on se raspada zato što se nema za što uhvatiti. U takvim okolnostima se najbolje vidi kao je takva osobnost/ličnost stečena, lažna i iluzorna – satkana od u najvećoj mjeri tuđih vjerovanja, programa i strahova. Sjećate li se američkog “top-gun” pilota koji se srušio i izgubio u Bosni za vrijeme zadnjih ratnih zbivanja na ovom prostoru koji je slinio kao tetka pred kamerama kad su ga izvukli? Kakvog li iznenađenja za stručne timove koji su stajali iza školovanja ovog multimilijunskog vojnog proizvoda (da, govorim o pilotu). Što je krenulo po zlu? Rekao bih baš ništa, to je bio dobar primjer dosega kondicioniranja koje ne uzima u obzir svjesnost i duhovnost ljudskog bića bez obzira na simulacije “preživljavanja u neprijateljskom okruženju” kojima je bio izložen. U stvari o čemu ja ovdje uopće govorim – o (ne)svjesnosti, kategoriji koja je do nedavno bila tabu tema psihologije kao znanosti. Da je ovaj pilot bio u kontaktu sa svojim stvarnim Bićem (i pripadajućem mu Intelektu, volji i osjećajima) sumnjam da bi ovako emocionalno raspao jer bi kroz svoj bosansku avanturu prošao moguće sa osmijehom i prije recimo u nastupu nalikovao pokojnom “otkačenom” Malnaru.
Dobri ljudi postaju zli radi zadovoljenja osnovnih odnosno specijalnih životnih potreba tj. svega šta im u tom ili nekom narednom momentu treba. To može biti zabava iz hira, zabava u osveti, uništenje inog zarad sigurnosti u budućnosti…
Obozavam zlo!!!
Znači experiment nam moze pokazati da bez jakoga duha , tj. budnih ociju , budne duše, nemozemo odoljeti zlu. Tj. Kolko god da prakticilrali dobro i ne radili nista lose , ne znaci da u prilici necemo postati cudovista. Samo treningom duha u pozitivnom smislu mozemo se probuditi te odoljeti zlu, biti nad sistemom, drugim ljudima i svim losim postupcima u PRESENTE!
Vjerujem da je esperiment dobar, makar znanstveno ili bilo kako nedovršen…
Zato što prikaže ljudima, da se zapitaju, dali su dovoljnio jaki da se suprostave zlu. Te da im poljulja povjerenje da su dobri malograđanski obiteljski ljudi, a mozda i ne takoo dobri kao sto misle…
Jer ta lazna samouvjerenost da smo dobri a drugi zli pogoduje tim zlim sistemima..
Krenuti od sebe, probati biti junak ovog zivota! Idem i nebum ja nišće vmori će glediml!