O biološkoj podlozi i simptomatologiji PTSP-a

U suvremenom pogledu na PTSP, traumatski događaj smatra se uzrokom svih kasnijih neugodnih posljedica kod osoba koje iskuse intenzivan strah i užas. Ipak stresna reakcija tog intenziteta i trajanja ne događa se kod svih osoba koje su iskusile traumu, niti doživljaj traumatskog događaja automatski dovodi do PTSP-a. Prema nekim saznanjima, tek 20% osoba koje su prošle traumu razviju PTSP, dok se ostali oporave unutar nekoliko tjedana.

Po čemu se te dvije grupe ljudi razlikuju, a povezano je s nastankom PTSP-a?

Neki od čimbenika koji mogu biti vezani uz povećan rizik od posttraumatske stresne reakcije su dob (djeca i stariji su osjetljiviji na traumu), povijest psihijatrijskih poremećaja, zlostavljanje u djetinjstvu, manjak socijalne podrške, manji IQ, nisko samopoštovanje i sl.

Budući da mnoge spoznaje naglašavaju biološki aspekt čovjeka, tema ovog članka bit će upoznavanje s nekima od njih.

Biološki aspekti posttraumatskog stresnog poremećaja

Biološka paradigma podrazumijeva shvaćanje psihičkih poremećaja kroz poremećaje genetskih, neuroanatomskih, neuroendokrinoloških odnosno tjelesnih procesa. Takav pristup tumači simptome PTSP-a kao narušenu ravnotežu između neurotransmiterskih i hormonalnih sustava prouzročenu stresom kod osoba koje već imaju biološku predispoziciju za razvoj poremećaja. Funkcionalnom magnetskom rezonancom snimao se mozak oboljelih od borbenog PTSP-a te je prilikom prikazivanja traumatskog podražaja utvrđena intenzivna aktivacija amigdala (dio središnjeg živčanog sustava). Amigdale, kao iznimno važni dijelovi središnjeg živčanog sustava,  sudjeluju u doživljavanju straha, kontroli emocija i reakcijama na opasnost. Pretpostavlja se da sudjeluju u formiranju reakcije „bori se ili bježi“ koja predstavlja evolucijski stečenu prilagodbu organizma za preživljavanje u opasnim situacijama. Drugim riječima, to je fiziološka reakcija organizma koja omogućava da se čovjek suoči s prijetećom situacijom. Tijelo se priprema na borbu ili bijeg povećanjem pulsa, krvnog tlaka, protoka krvi u donjim ekstremitetima, frekvencije disanja i slično. Mehanizam ove reakcije je vjerojatno u velikoj mjeri odgovoran za širok spektar simptoma PTSP-a. Razlog tome je taj što nakon nekog vremena, organizam koji je kontinuirano pod stresom, dolazi do faze iscrpljenja. Reakcija koja je u početku služila adaptaciji na okolinski stresor sada postaje kontraproduktivna.

Također, za biološke mehanizme koji su u podlozi PTSP-a značajna su eksperimentalna istraživanja u kojima su se inducirali panični napadaji. Pokazalo se da se davanjem natrijevog laktata ratnim veteranima s komorbiditet PTSP-a i paničnog poremećaja mogu inducirati ponovljena sjećanja („flashbacks“), kao i napadaji panike.

Za neurotransmiter serotonin pokazalo se da ima djelomičnu učinkovitost u tretiranju simptomatologije PTSP-a. Kaplan (2000) navodi rezultate istraživanja u kojemu su se kod  81% pacijenata inducirali panični napadi na serotoninskoj i noradrenalinskoj bazi. Rezultati tog istraživanja mogli bi upućivati na podjelu PTSP-a prema neurotransmiterskoj osnovi. Logika te pretpostavke nalazi se u činjenici da su kod pacijenata napadi inducirani ili na serotoninskoj ili na noradrenalinskoj osnovi, ali nisu mogli biti stvoreni na obje. Zaključak koji se izvodi iz navedenih istraživanja upućuje na pretpostavku da ne moraju nužno identični mehanizmi psihopatologije biti prisutni kod svake osobe oboljele od PTSP-a.

Biologija PTSP-a i disfunkcije pamćenja

U većem broju istraživanja kontinuirano se nalazi da je hipokampus (dio mozga koji sudjeluje u pamćenju), kod osoba koje pate od borbenog PTSP-a i traume izazvane dugotrajnim zlostavljanjem u djetinjstvu, veličinom manji nego kod drugih osoba.

Je li hipokampus bio manji i prije traume, ili su traumatska iskustva i stres uzrokovali njegovo smanjenje?

Na primatima je dokazano da tvari, koje se luče za vrijeme stresa i djeluju na hipokampus, mogu uzrokovati gubitak ili čak prestanak stvaranja neurona, i tako smanjiti njegov volumen. S druge strane, istraživanjima na blizancima se utvrdilo da manji hipokampus uistinu jest faktor rizika za kasniju psihopatologiju povezanu sa stresom. Čini se da je smanjeni hipokampus i rizični faktor, ali i posljedica traume.

Zapaženu ulogu ima i noradrenalin koji sudjeluje u utvrđivanju i sažimanju sjećanja. Osim toga, noradrenalin se vezuje za pojačan rad autonomnog živčanog sustava. Ubrzan rad srca, znojenje, crvenilo i tremor kao simptomi povećane pobuđenosti ukazuju na vezu adrenalina i noradrenalina, odnosno pojačanog rada simpatikusa u paničnim napadima i trenucima intenzivnoga straha, te ponovnog proživljavanja traume.

Njihova disregulacija može biti odgovorna za, traumom uzrokovana, otporna namećujuća sjećanja koja predstavljaju veliki problem kod osoba s PTSP-om. No, najvjerojatnije se radi o narušenom funkcioniranju emocionalnog pamćenja, hipokampusa i prefrontalnog dijela kore velikog mozga. Bitna su obilježja traume, ali i karakteristike osobe.

O simptomima PTSP-a

Kada se razmatra klinička slika PTSP-a, za tri skupine simptoma smatra se da čine njegovu srž:

ponovno proživljavanje traume,
izbjegavanje poticaja vezanih uz traumu i otupjelost opće reaktivnosti,
kao i stalni simptomi pojačane pobuđenosti

Karakterističan simptom PTSP-a čini ponovno proživljavanje traume koje se očituje kroz snove, misli i nametajuća sjećanja. Rjeđe se javljaju disocijativna stanja (flashback) u kojima osoba ima osjećaj da se traumatski događaj ponovno odvija (što može trajati od nekoliko sekundi do nekoliko dana). Drugim riječima, kao da se vremenski vratila u trenutak traume. U tim situacijama, njezino ponašanje je onakvo kao za vrijeme doživljavanja traumatskog iskustva što je praćeno istim emocijama koje su se javljale za vrijeme traume. Ponovno proživljavanje traume može biti potaknuto vanjskim činiteljima ili okidačima. Okidač može biti dolazak na mjesto traume ili situacije odnosno osobe koje na nju podsjećaju.  Također, bitan je i simbolički aspekt traumatskog iskustva kao što su primjerice godišnje obljetnice. Ponekad se strah i emocije generaliziraju i prenesu na svakodnevne i uobičajene situacije. Pomalo pojednostavljen primjer ilustrira kako traumatski osjećaji remete svakodnevni život. Primjerice, vojnik koji je svaki dan odlazio na vojnu stražu u sjeverni dio grada, svakodnevno je osjećao strah i užas od moguće pogibelji. Godinama nakon što se rat završio, osoba se osjećala uplašeno, ne samo kada je išla u sjeverni dio grada, nego i kada se trebala okrenuti na sjevernu stranu grada/svijeta.

Doživljaj ponovljene traume stvara stanje visoke anksioznosti i stresa, te osoba izbjegava poticaje vezane uz traumu. Uz to se javlja otupjelost opće reaktivnosti koja se očituje kroz smanjeni interes za uobičajene aktivnosti i izbjegavanje socijalnih kontakata. Osoba ima osjećaj da se otuđila od drugih ljudi i primjerice, nije sposobna voljeti (što može biti značajan problem obitelji oboljelog od PTSP-a). Navedeni simptomi mogu stvoriti osjećaj besperspektivnosti gdje budućnost nema smisla, jer osoba smatra da neće ostvariti karijeru, imati obitelj ili „normalan“ život.

Uz anksioznost je usko vezano stanje povećane pobuđenosti koje je vidljivo u otežanom usnivanju i održavanju sna zbog noćnih mora. Osim toga, pobuđenost karakterizira stalno lutajuća pažnja, izljevi bijesa i teškoće koncentriranja, koji uz prethodno nabrojane simptome uzrokuju značajno narušavanje socijalnog, radnog ili drugog funkcioniranja.

Uz navedene sržne simptome PTSP-a često se javljaju i drugi poremećaji, što se naziva komorbiditetom. U skladu s tim, opisivanje psihičkog života osobe pogođene traumom često je puno kompliciranije. Osim preklapanja simptoma različitih poremećaja, zapaženo je i da sama obilježja doživljene traume imaju mnogo utjecaja na konačni izgled poremećaja.

Više o vrstama traume i njihovom doprinosu simptomatologiji PTSP-a u sljedećem članku…

Prenošenje tekstova s portala dopušteno isključivo u skladu s Uvjetima korištenja